Sarajevo, 06.06.2018

Misijska duhovnost obnavlja revnost

Misijsko poslanje

Nemoguće je govoriti o misijskoj djelatnosti Crkve bez poznavanja dokumenta Ad gentes (1965.), kao i Evangelii nuntiandi (1975.), koji podsjeća cijelu Crkvu na njezino misijsko poslanje, a onda i Redemptoris missio (1990.), koji govori o „o trajnoj valjanosti misijskog poslanja“ ili, još preciznije, o hitnosti misijskog djelovanja. Nakon postsaborskog oduševljenja i zaleta primjećuje se određeni umor i uspavanost, pa se govori o „zvonu na uzbunu“ ili „pozivu“, pa čak i „kriku“, čija bi jeka trebala razbuditi kršćane iz „misijske uspavanosti“ i potaknuti ih na obnovljenu revnost u naviještanju kraljevstva Božjega (usp. Jelenić, 1991.). Valjanost i hitnost naviještanja radosne vijesti kao posljednje zapovijedi koju je Gospodin Isus ostavio svojim učenicima poslije uskrsnuća, a prije uzašašća na nebo, označavaju trajno stanje za svakog kršćanina, koje se ne mijenja zbog društvenih promjena u svijetu ili osobnih okolnosti života. Važno je osvijestiti si osobnu ulogu u naviještanju i brizi za spas duša. Naime misijsko djelovanje točan je pokazatelj naše vjere u Krista i njegovu ljubav prema nama (usp. RM 11). Plod tog navještaja jest kraljevstvo Božje, koje je u uskoj vezi s osobom Isusa Krista. Ono zahtijeva preobrazbu ljudskih odnosa i ostvaruje se postupno, a njegova je narav zajedništvo svih ljudi među sobom i s Bogom (usp. RM 15). Odraz naše vjere otkriva se u spremnosti za misijsko djelovanje i brigu oko kraljevstva Božjega ondje kamo smo poslani, kako u osobnom životu, tako i profesionalnome. Iako smo duboko svjesni te istine, to nam nimalo ne pojednostavljuje življenje misijskog poziva, jer nismo skloni darivanju, a vjera se učvršćuje darujući.

1. Vjera se učvršćuje darujući

Danas imamo poteškoće s darivanjem, pa i u vlastitoj obitelji, zato što smo previše okrenuti uzimanju, a i kada dajemo, najčešće se radi o višku starih stvari ili novca. Takvo stajalište u suprotnosti je s misijskim djelovanjem, u kojem je glavni protagonist Duh Sveti. Skloni smo dobročinstvima i „spašavanju“ siromaha u dalekom svijetu, koji s našom malom materijalnom pomoći, čini se, mogu puno toga realizirati. No to nije pravi put misijskog djelovanja, jer se izvor istinske revnosti i misijskog djelovanja otkriva u nečemu drugome. Tako dokument Redemptoris missio govori o misijskoj duhovnosti koja proizlazi iz življenja potpune poučljivosti Duhu Svetomu (usp. RM 87), potpuna jedinstva s Kristom (usp. RM 88) te se ostvaruje ljubeći Crkvu i ljude kao što je to Krist činio, konkretnije pozornošću, nježnošću, suosjećanjem, gostoljubivošću, raspoloživošću i zanimanjem za probleme drugih. Takav program djelovanja ne iziskuje samo osobni napor i rast u vjeri, nego i aktivno djelovanje u župnoj zajednici. A znamo da svaka zajednica traži predanje, koje uključuje iskrenost, poniznost, povjerljivost i redovitost (usp. Warren, 2004.: 115 – 120). Sve je to teško ostvarivo ako smo navikli da misijsko djelovanje svodimo na davanje od našeg viška, pa bilo to čak i samo višak slobodnog vremena. Naime zajednica ne podnosi takav odnos, jer zajedništvo iziskuje kontinuiran napor i ulaganje i mora se njegovati. I misijski duh se mora njegovati. Stoga je misionar čovjek milosrđa: da bi mogao naviještati svakomu čovjeku da je ljubljen od Boga i da može ljubiti, mora svjedočiti milosrđe svima, trošeći život za bližnjega (usp. RM 89). Trošiti život za drugoga, pri čemu biti ponizan ne znači izgubiti sebe ili misliti loše o sebi, nego manje misliti na sebe i svoje potrebe. Tek tad se otvara prostor da vidimo druge i njihove potrebe.

Papa Ivan Pavao II. podsjetio nas je da su svi kršćani, po krštenju, suodgovorni za misijsku djelatnost. Riječ je o pravu – dužnosti svakog kršćanina, a naziva se „misijska suradnja“, koja se temelji na življenju zrelosti vjere i kršćanskog života (usp. RM 74). Znamo da je misijsko djelovanje svakoga od nas onoliko autentično koliko smo na putu svetosti. Iako se čini da ponavljamo temeljne karakteristike misijskog djelovanja, činjenica je da je su kršćani trajno pozvani na svetost i na misije. Uostalom, „svetost se mora nazvati temeljnom pretpostavkom i uvjetom koji je potpuno nezamjenjiv da bi se ostvarila misija spasenja Crkve. Univerzalni poziv na svetost usko je povezan s univerzalnim pozivom na misije. Svaki vjernik pozvan je na svetost i na misije. (…) Misionarska duhovnost Crkve je put k svetosti. Obnovljeni put prema misiji ad gentes zahtijeva svete misionare. Nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, organizirati i bolje koordinirati crkvene snage, niti istraživati biblijske i teološke temelje vjere: treba podići novi 'žar svetosti' među misionarima i u cijeloj kršćanskoj zajednici, posebice među onima koji su najbliži suradnici misionara.“ (Usp. RM 90.) U žaru svetosti leži ključ rješenja za osjećaj neuspjeha u djelovanju i probleme s efikasnošću misijskih planova i projekata. Svako djelovanje pretpostavlja sudjelovanje, koje mora imati svoj izvor u molitvi, žrtvi i svjedočenju, jer ti elementi omogućuju uspjeh i kada izostane podrška zajednice.

2. Povjerenje u snagu malenoga i ulogu vrata

Čini se da smo izgubili povjerenje u snagu malenoga poput Davida, koji je običnom praćkom savladao Golijata (1 Sam 17, 49). Možda je došlo vrijeme da budemo vrata koja će drugima otvarati put da snagom malenosti savladaju suvremene Golijate njihovih života. Možda je došlo vrijeme da naše misijsko djelovanje započne raspoloživošću za aktivno sudjelovanje u župnim aktivnostima ili iskrenim zanimanjem za probleme bližnjih. Isus od nas ne traži nemoguće, nego redovitost i poniznost u svakodnevnom djelovanju. Radi se o našoj sposobnosti prihvaćanja i pouzdanja da Bog svojom prisutnošću mijenja živote. Samo Bog. Zanimljivo je da su žene na uskrsno jutro hitile javiti učenicima vijest koju im je anđeo povjerio, a Isus im dođe ususret i reče: „Zdravo! Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28, 9 – 10) Zašto se Galileji pridaje tolika važnost? Gospodin se mogao pojaviti bilo gdje. Zašto inzistira da se učenici vrate u Galileju? Samo zato jer će ga „tamo ponovo vidjeti“? Znamo da je Galileja njihov zavičaj i da je ondje sve započelo. Isus uvijek traži da se vratimo mjestima gdje smo ga susreli i iz tog iskustva da naviještamo drugima. Susret s Uskrslim ne odvija se izvan vremena ni osobne povijesti. Povratak u Galileju trebao je omogućiti učenicima da ponovno nađu stvarnog Isusa, bliska ljudima. (Usp. Leclerc, 2006.: 12 – 14.) Očigledno je da se navještaj kraljevstva Božjega odvija u malenosti naših zavičaja, ali i u spremnosti da otkrivamo naše Galileje. Svojim darovima jednostavno i neumorno služimo drugima i govorimo o Bogu. Postajemo poput Krista u razmišljanjima, postupcima i osjećajima. Sve što činimo postaje druženje s Bogom, jer smo ga pozvali da sudjeluje i svjesni smo njegove nazočnosti. U tom slučaju postajemo sposobni druge provesti kroz vrata njihova osobnog iskustva vjere, koja se darujući umnaža i preobražava lice zemlje.

Piše: dr. sc. Snježana Mališa