Zrela vjera - znak za sva vremena

Dokument Drugoga vatikanskog sabora Gaudiumetspes donosi: „Crkva, naime, treba učiniti prisutnim i takoreći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenog Sina time što se pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti. To se postiže ponajprije svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati: Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici. Ta vjera mora očitovati svoju plodnost time što prožimlje sav život vjernika, pa i profani, te što ih pokreće na pravdu i ljubav, posebno prema siromašnima.“ (GS, 21)Čini se da je ključno za razumijevanje i istinsko življenjeposlanja kršćanazrela vjera, koja je odgajana da može i zna prevladati sve poteškoća i spremna je na mučeništvo. Govor o mučeništvu ne odnosi se samo na spremnost da se izgubi život za Krista, nego i na svakodnevno autentično življenje odnosa s Bogom, koji prožima sve trenutke, a napose na spremnost da se usred patnje i nevolje navijesti: „U tebe se uzdam Gospodine!“Takva snaga vjere stavlja pred nas pitanje može li se odgajati za ljudsku i kršćansku zrelost ako znamo da je put zrelosti uvijek put osobnog prihvaćanja patnje i boli? Ako je patnja i bol temeljna sastavnica kršćanstva, kako se odgaja za zrelo življenje vjere? Kako se odgaja za mučeništvo u vremenu u kojem se neprekidno sve mijenja i nastoji ukloniti ili sakriti svaki oblik boli i patnje iz obzora suvremenog čovjeka?

Zrela vjera odgajana je patnjom

Zrela vjera odgajana je patnjom jer bez nje nema rasta u ljudskosti niti kršćanstvu. Nije svatko tko ima „čvrstu vjeru“ na svojem putu vjere i ljudski sazrio, jer pomanjkanje ljudske zrelosti očituje se i u nezreloj vjeri (Grün, 2006.: 30). Suvremeni čovjek ima mnoštvo prepreka na putu prema ljudskoj zrelosti, a onda i kršćanskoj. Naime živimo u vremenu kadse posjeduju samo želje prema drugima, ali je prisutnai nespremnost preuzimanja odgovornosti. Imamo velikih poteškoća pronaći ravnotežu jer se bježi u „ludi tempo”, koji uključuje sve istodobno i odmah, pri čemu je najvažnijebiti on-line. Istovremenose zbog utjecajaokoline prilagođavamo većini,koja je„potrošač” reklamnih proizvoda i različitih vrsta zabava koje ne favoriziraju unutrašnju zrelost, psihičku stabilnost i mentalno zdravlje.Ignoriramo spoznaju da je život kontinuirano sazrijevanje i prihvaćanje promjena, pa čak i uobičajenih tjelesnih, jer se njeguje kult „vječne mladosti“, a utoliko lakšezanemaruje duhovno sazrijevanje.

Upravo su zato zreli kršćani svijetliznak svijetu, zbog posjedovanja unutrašnje skladnosti zbog koje znaju odgovarati na izazove života i situacije u kojima se nalaze, a po njimai drugi imaju udjela i uče radovati se životu. Zreli kršćani ostvaruju jedinstvenu sliku na koju ih je Bog načinio i životom utiskuju u ovaj svijet životni trag koji mogu samo oni utisnuti. Sjetimo se naših misionara i misionarka, koji su znak Božji ljubavi na periferijama svijeta i društva jer ne slijede trendove suvremenog društva i pokreću ljude oko sebe na pravdu i ljubav, posebno prema najpotrebnijima.

Želimo li rasti u zrelosti i voditi druge prema zrelosti, moramo naučiti iskreno se susresti sa sobom,jer je to jedini put do iskrena susreta s Bogom. Činjenica je da je najbrži put takvasusreta patnja i bol, koje su nezaobilazne suputnice ili supatnice svakog života, ma koliko se suvremeni čovjek trudio da nestanu ili sve činio da one budunevidljive u društvu. Možemo zaključiti da je preduvjet odgajanja za zrelost u vjeri osobna zrelost, a put koji vodi do nje prihvaćanje, a onda i konstruktivno suočavanje s boli i patnjom,što nas osposobljava da i druge vodimo i pratimo na tom zahtjevnom putu. 

Konstruktivno doživljavanje patnje

Može nam se činiti neobičnim promišljati o odgoju za konstruktivno doživljavanje patnje i boli, jer svaki susret s takvim trenutcima u životu nosi u sebi nastojanje i molitvu da ti trenutci što prije nestanu ili da nađemo što bezbolnije rješenje. U životu svako suočavanje s patnjom i nužnost rješavanja problema stvara određenu bol i čini svakodnevicu teškom, ali i radosnom, jer proces suočavanja i rješavanja problema jest ono zbog čega život dobiva svoj smisao i puninu. Životni problemi u nama pospješuju hrabrost i mudrost; zapravo oni ih stvaraju, jer zbog njih psihički i duhovno sazrijevamo (Peck, 2015.: 13 – 14). Bilo bi teško zamisliti život ako u sebi ne bismo imali načine koji nam omogućavaju da cjelovito rastemo i budemo sličniji namisli Božjoj. Teško da bi naše misijsko djelovanje imalo plodova ako nije dobrano natopljeno molitvom i žrtvom. Teško da bismo ikoga oduševili za Krista ako sami nismo što sličniji Kristovu načinu djelovanja, tj. da težimosuobličiti se Kristu. Papa Benedikt XVI. tijekom Godine vjere isticao je da moramo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista, „početnika i dovršitelja vjere” (Heb 12,2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrjede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da bi ju preobrazio snagom svojeg uskrsnuća.

Čini se da je ključ za konstruktivno doživljavanje boli osobna disciplina i spremnost na neprestano upiranje pogleda u Krista. Radi se o disciplini kojumožemo vidjeti kod Krista u odnosu na molitvu, na povlačenje u samoću, na sudjelovanje u događajima, ali sa sviješću za štoželi „odgojiti” pojedinca kojeg susreće i zašto postupa na određen način u određenu trenutku života. Iako se čini da postoji mnoštvo samorazumljivih načina odnosa prema drugima, u konkretnosti života imamo poteškoće koje nastaju zbog nesposobnosti odlaganja užitka, prihvaćanja odgovornosti, posvećenosti istini i ravnoteži. Naime učestalo želimo rezultate odmah i sada,zaboravljajući pritom da patnja pročišćava naše,ali i tuđe motive i načine djelovanja. Nužno je prihvaćanje odgovornosti kojauključuje i osobni neuspjeh,koji u Božjoj perspektivi i tuđoj dinamici obraćenja može postati ili već jest uspjeh. U odnosu prema istini skloni smo ublažiti Božje zapovijedi,jer je naš Bog milosrdan,misleći da ćemo lakše doprijeti do suvremenog čovjeka i „radosnu vijest“ učinitiprihvatljivom bez ikakve promjene života. Posljedicaje takvih razmišljanja i djelovanja gubitak ravnoteže, koja ima izvor u unutrašnjem skladu, a koji je pak plod molitve i povlačenja u samoću. Nema učinkovita naviještanja bez discipline života i prihvaćanja patnje,što pokazuje drugima da se ne dičimo ičime osim križem Gospodina Isusa Krista.