Voda koja život znači
Magogo danas ima čistu i pitku vodu
Zagađena voda jedan je od glavnih uzroka smrtnosti u svijetu. U svojih 36 godina misionarskog rada u Tanzaniji toliko sam puta gledao kako djeca piju zagađenu vodu iz bara, zajedno s kravama, kozama i ovcama. Iz tih bara noću piju i divlje životinje. Događaj koji se dogodio otprilike prije dvije godine potaknuo me je da počnem graditi bunare i na taj način pomognem narodu koji živi na ovom području.
Velika zahvalnost na daru pitke vode
Putovao sam savanom od Dakawe prema Magogu po velikoj vrućini, oko dva sata poslije podne. Zaustavio sam automobil kad sam ugledao dva dječaka Masaja kako sagnuti uzimaju nečistu vodu iz jedne usjekline i žedni piju. Podigli su se i pozdravili me. Slabašni, žedni i gladni ponudili su mi vodu i divlje voće koje su nosili zamotano u plaštu oko sebe. Iz torbe sam izvadio nekoliko bombona i dao im. Uzeli su ih i radosno otrčali kroz savanu za kravama, ovcama i kozama koje su čuvali.
Majke i djeca najviše pate zbog nedostatka vode u selu i blizini. Često se može vidjeti kako na glavi ili na leđima nose dvije ili tri kante, u kojima se nalazi i do dvadeset litara vode, iz udaljene bare ili rijeke Wamija, hodajući od šest do 15 kilometara po vrućem afričkom suncu. Za to vrijeme muževi i očevi sjede ispred kuće pod sjenom stabla i čekaju da im se donese voda i skuha hrana, jer su takvi običaji koje su naslijedili.
Časne sestre sv. Ane vode zdravstveni centar u Dumili, gdje dolazi velik broj djece i odraslih koji su zbog zagađene vode zaraženi dizenterijom, tifusom, bilharzijom, salmonelozom ili kolerom.
Magogo danas ima čistu i pitku vodu, kao i mjesta Dakawa i Sokoine, a uskoro će imati i Filijala Mabana.
U Magogu je bilo potrebno bušiti bunare do dubine od čak 125 metara da bismo došli do pitke vode. Na tom području nema električne struje, pa se koristi solarna pumpa sa solarnim pločama.
Pumpa svakodnevno crpi pitku vodu u vodotoranj, koji ima kapacitet od 10 000 litara, a sagrađen je kraj zdravstvenog centra. Od ranog jutra do kasno navečer majke i djeca dolaze uzimati vodu u plastičnim kantama. Ponekad je red toliko dugačak da trebaju čekati neko vrijeme.
Narod je izrazito zahvalan na veliku daru pitke vode. Da bi došli do vodotornja i pitke vode, Masaji i pripadnici drugih stočarskih plemena moraju prijeći put i od 15 kilometara – na biciklima, motociklima ili pješice.
Grad koji se širi
Magogo raste i širi se, kao i cijela Tanzanija. Kad sam došao ovamo, 1982. godine, Tanzanija je imala 17 milijuna stanovnika, dok danas broji oko 57 milijuna.
Iz jedne bušotina može se dobiti samo 2 m3/h pitke vode, što ne može ispuniti velike potrebe naroda u Magogu i okolici. Nakon što smo proučili i pozorno ispitali teren, pronađena je veća količina vode u blizini prve bušotine, a iz nje bismo mogli dobivati oko 8 m3/h vode. Uskoro ćemo zajedno s domaćim stanovništvom započeti s bušenjem drugog bunara.
Sagradili smo dječji vrtić i osnovnu školu, a u tijeku je izgradnja doma zdravlja s rodilištem. U Magogu djeluju časne sestre palotinke i posebno su posvećene djelovanju na području zdravstva i školstva. Njihovo pastoralno djelovanje zaista je bogato i plodonosno. Djeca i mladi pohađaju škole, povećava se broj krštenja, kao i duhovnih zvanja. Na svemu smo zahvalni dragomu Bogu!
Od srca zahvaljujem svima vama koji nas pratite svojim molitvama, žrtvama i odricanjem za ove potrebite ljude kojima smo poslani.
Srdačan pozdrav svima!
Don Dražen Klapež
Tiskaj 