Ekvador, 11.04.2018

Madrecitas - službenice milosrđa, misionarke u Ekvadoru

Ustrajnost na misijskom putu

Sestra Iva Jelić rođena je 16. siječnja 1959. u Plavuzima, kod Konjica, u Bosni i Hercegovini.Pripada družbiSlužbenicemilosrđa, zvanoj i ančele. Njezino misionarsko poslanje u Ekvadoru, u kojem djeluje sedamnaest godina, dobro je znano iz dokumentarnog filma Madrecitas – službenice milosrđa, misionarke u Ekvadoru (2015.), u kojem zajedno s hrvatskim sestrama Klementinom Banožić i Antonelom Medić prikazuje zajedničko djelovanje u četiri ekvadorske misijske zajednice.

Kako je protekao vaš misionarski put?

Rodom sam iz Konjica, iz Župe Solakova Kula. Postala sam redovnica 1980. godine, a u misiju u Ekvadorkrenulasam 4. studenoga2001. godine,gdje djelujem i danas. Moj misijski poziv bilo je duhovno nadahnuće kojemu se nije moglo suprotstaviti. U Ekvador sam krenula s laganim strahom, ali istovremeno is Božjom prisutnošću, jer sam bila sigurna da me Gospodin ondje zove i treba. Najprije sam četiri godine pomagala u kućinovicijata u odgoju mladih i tumačenju Biblije.Zatim sam deset godina radila u gradu Esmeraldasu u pastoralu žena i u dječjem vrtiću. Nakon toga sam iskušala pravi misijski život u Palo Quemadu, gdje su sestre osnovale misiju prije tridesetak godina. Sad sam ponovno u Quitu, glavnom gradu Ekvadora, gdje radim u pastoralu. Posjećujem bolesnike, nosim im pričest, vodim jednu biblijsku zajednicute skupinuod šezdesetak članovakoju pripremam za rad s trećom dobi.

Što za vas znači biti misionarka?

U početku sam doživljavalamisionara kao uzvišenu, posebnu i božansku osobute sam mislila da je to za mene posve nedostižno. Mogla sam se samo diviti o. Anti Gabriću i Majki Tereziji. Međutim, kad sam osjetila misionarski poziv, razmišljajući hoću li ga prihvatiti, osjetila sam da poslanik ne može biti veći od onoga koji ga šalje. Biti misionar znači,jednostavno,živjeti s ljudima i za ljude. Naravno, misionarski život također je pun opasnosti,pa se uvijekpreporučamo u molitve.

Laici su bogatstvo i blagoslov

Kakvo je vaše iskustvo s trećom dobi, s kojom trenutno radite?

Rad s bolesnicima potpuno je drugačijeiskustvo od svih koje sam prije imala.U radu s njima trebauvijek biti suosjećajan za svačiju bol i siromaštvo, pogotovo onih bolesnika koji svoj križ nose u doista bijednim uvjetima. Njima dolazim sevanđeljem i pričešću da ih duhovno okrijepim, a oni me uvijekradosno iščekuju igovore da su mislili da sam ih zaboravila ako ih ne posjetim nekoliko dana. Postoji šezdesetak članova skupine kojase u našoj kući sastaje jednom tjedno, a koja brine o trećoj dobi, te jedna manja ekipa, koja organizira njihove sastanke i vodi cjelokupnu formaciju. To su volonteri laici, bez kojih bi naš život bio nemoguć. Da smo same redovnice, ne bismo mogle postići ni upola onoga što činimo jer je opseg posla prevelik i prezahtjevan. Ti laici, koje je formirala sestra Klementina, našasu produžena ruka i već godinama produžuju našu karizmu, djelujući baš kao i mi.

Veoma je malo svećenika, pa zajedno s laicima radimo sve, od pripreme za sakramente do dijeljenja pričesti.Devet je domaćih sestara te se trenutno jednanovakinja priprema za službu milosrđa. Sestre su vrlo pripremljene i već preuzimaju neke naše djelatnosti, tako da ćemo se malo-pomalo moći početi „povlačiti“, s pouzdanjem da će se milosrđe u Ekvadoru nastaviti.Budući da uvijek nedostaje duhovnih zvanja, pozivam sve da mole za zvanja,da bi se milosrđe moglo širiti po cijelom svijetu.

Ekvadorska svakodnevica

Potresi koji su 2016. godine uzdrmali Ekvador nanijelisu mnogo štete. Jesu li još uvijek vidljive njihove posljedice?

Još uvijek postoje ljudi koji nemaju smještaj jer su ostali bez svega, dok su oni koji su bili podstanari najviše oštećeni te su mahom završili na ulici. Danima i mjesecima ulagali smo sve snage da uprisutnimo Božju ruku utjehe i providnosti stradalima, ljudima koji su u grču boli, beznađa i tuge na ulici očekivali zalogaj kruha, šaku riže, odjeću, čašu vode ili koji lijek... Država je pomogla u najnužnijem, no mnoge obitelji još uvijek doslovno žive pod najlonom. Od pomoći koja je pristigla izgradilo se mnogo kuća. Naravno, još ih mnogo nedostaje. Nažalost, koliko nam treba molitve, u potrebi smo i za materijalnim, jer se bez togani u čemu ne može ići naprijed.Naša crkva sv. Marije Krucifikse, u našoj misiji u Palo Quemadu, bila je gotovo uništena. Dio zvonika je visio, odvojen od lađe crkve, a veći dio krova bio je na podu. Pitali smo se odakle početi – srušiti sve ili samo zakrpati rupe. Bogu hvala, uz puno truda i zahvaljujući donatorima sad je obnovljena.

Kakva je situacija sa školstvom?

U Hrvatskoj je normalno da sva djeca idu u školu i da je škola besplatna, dok u Ekvadoru to nije standard i sve ovisi o ekonomskim mogućnostima. Fakultet za većinu učenikaostaje samo neostvarena želja.U državnim je školama obrazovanje besplatno, no one su puno lošije kvalitete od privatnih škola, koje su pak izrazito skupe. Ipak, mi sestre znamo pitati i moliti da se djeca koja se ističu po pameti i želji za obrazovanjem ipak upišu. Usto je puno djece čije rođenje nije evidentirano ni u kakvu sustavu, pa ih i to sprječava da upišu školu. Roditelji su često toliko siromašni da se nigdje nisu službeno vjenčali, pa ako imaju i po petero-šestero djece,njihovo rođenje također nije nigdje registrirano. Ako ne postoje na papiru, nitko o njima ni ne može voditi brigu. Sjećam se jednog primjera kad smo otvorili misiju uEsmeraldasu. Preko puta nas je živjela žena koja je imala desetero djece u kući koja jenapola bila prekrivena krovom, a napola najlonom. Kad bi padala kiša, sve bi unutra bilo mokro i oni bi noć proveli sjedeći. Bili smo skupili novac i odlučili im sagraditi novu kuću. Međutim, kad smo rekli ženi da to zemljište prepiše na svoje ime,da bismo riješili papirologiju, ona nam je odgovorila da nema baš nikakvih dokumenata, kao niti jedno od njezino desetero djece. Tako da smo prvo morali proći cijeli proces registracije i izdavanja osobne iskaznice da bismo mogli izgraditi drvenu kućicu,dabi obitelj imala suh, siguran život pod sigurnim krovom. U obiteljima su pak teške situacije s obzirom na status žene; da smo novu kuću upisali na muža, on bi mogaoistjerati i ženu i djecu i tražiti novu partnericu. S obzirom na to da je žena uvijek u podređenom položaju, trudimo se najprije pomoći ženama.

Koje su razlike, a koje sličnosti između Ekvadora i Hrvatske?

Kad sam tek došla u Ekvador, sve je bilo potpuno drugačije od života u Hrvatskoj. Malo pomalo sam se naviknula i ubrzo iskusila kako su duše Ekvadoraca posve drugačije: toliko su me osvojili da osjećam da sam više ja naučila od njih, nego oni od mene. Ovih je šesnaest godina u Ekvadoru samo proletjelo. Hrvatska ima ekonomske mogućnosti, no Ekvador ima unutarnje bogatstvo, radi kojeg su ljudi zadovoljni i bezbrižni. Njima nedostaje evanđelje, no imaju Boga, dok mi imamo sve, ali nisam sigurna koliko smo doista blizu Bogu. Dok u Ekvadoru svake nedjelje na misu dolazi mnoštvo djece, u hrvatskim crkvama viđam uglavnom odrasle, bez djece i mladosti, što mi je uistinu neobično. Zato pozivam sve, posebice mlade, da priđu Crkvi, jer ih Bog s radošću iščekuje.

Imate li poruku za čitatelje?

Hvala svim dobročiniteljima, bez kojih ništa ne bismo mogli učiniti za pomoć ljudima, kao i Papinskim misijskim djelima, koja stoje iza našeg rada. Neka nam blažena Gospa bude primjer kako pomoći drugima, kao što je ona išla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti. Po njezinu primjeru svatko od nas može pomagati drugima na svoj jedinstveni način.

Razgovarala: Ines Sosa Meštrović