Pripremni dokument za sljedeću Biskupsku sinodu predstavljen je 13. siječnja 2017. godine, pod naslovom Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, a kojim se želi pronaći najbolji način praćenja mladih na putu prepoznavanja i prihvaćanja poziva na ljubav i život u punini. Istovremeno se od mladih traži pomoć u utvrđivanju najplodonosnijeg načina naviještanja radosne vijesti u današnjem vremenu. Pitanje koje se nameće jest kako nam mladi mogu pomoći. Nisu li upravo mladi najpotrebitiji naše pomoći u otkrivanju njihova poziva i smjernica na putu zrelosti? Ili se možda mijenja perspektiva otkrivanja i življenja poziva, u kojoj postajemo sve više svjesni da znanje, životno iskustvo i postignuća nisu jamstvo iskustva živog Boga? Ili smo možda uronjeni u trendove suvremenog društva, koji nam diktiraju kriterije odabira i življenja poziva koji nas sve više udaljavaju od odnosa s Bogom i dinamike rasta u vjeri?

 

U današnje vrijeme stječe se dojam da se vjera olako odvaja od života, da je život u osamostaljenju, kao da Boga nema i da vjera nema nikakvu ulogu u životnim odlukama, načinu življenja, kao ni oblikovanju odnosa. Vjera koja je naučena i pohranjena u (istinitim i ispravnim) formulama, a koja ne postavlja pitanja, ne može niti dati životnost prihvaćenih istina. Takva je vjera odvojena od života, od iskustva svakodnevice, i ubrzo otkriva da živimo, da čovjek živi bez vjere i u vjeri bez života. A potrebiti smo vjere koja živi, mijenja, preoblikuje i nosi sve trenutke života (Vučković, 2003).

 

Suvremeni čovjek ima nemale poteškoće s jedne strane pronaći ravnotežu, jer bježi u „ludi tempo“, koji mu diktira sve istodobno i u svako doba, jer je najvažnije biti on-line, dok s druge strane živimo u vremenu preplavljenosti osjećajima i brige za vlastite osjećaje, pri čemu više nego ikada osjećamo manjak osjećaja za drugoga, za susret i otvorenost drugomu. U pedagoškom smislu istinsko zanimanje i briga za čovjeka započinje zalaganjem za njegovu cjelovitost kao osobe, koja je u neprestanu rastu i razvoju na putu prema zrelosti.

 

Zato možemo reći da naviještati radost evanđelja mladima koji su aktivni sudionici brzih promjena i preobrazbe društva iziskuje promišljanje putova koji vraćaju svjedočenju koje mijenja i preoblikuje svakodnevni život, a prepoznaje se po autentičnu življenju kršćanskog poziva, koji inspirira i oduševljava. Iako se po mladima nazire svijet sutrašnjice i putovi kojima je Crkva pozvana ići, temeljno je graditi osobni odnos s Bogom da bi razumjelo naše poslanje u svijetu i pronalazilo adekvatne načine misijskog djelovanja.

 

 

Proces otkrivanja poziva otežava uvjerenje da, prihvaćajući život, istovremeno stječemo jasnoću i sigurnost poslanja. Čini se da zaboravljamo da je ključ otkrivanja poziva i razumijevanja poslanja osobni odnos s Bogom. Odnos koji proizlazi iz spoznaje da je Bog Otac i da smo ljubljena djeca, za koju Otac ima jedinstven i neponovljiv plan, koji poprima konkretan oblik u našem svakodnevnom životu.

 

Svaki poziv utemeljen je u Bogu, u odnosu s Bogom i ljudima i vodi na putovanje koje traži spremnost da istinski krenemo, a da pritom ne znamo ili nemamo sigurnost kamo će nas to dovesti (Cencini, 2001). U toj perspektivi otvorenosti moguće je živjeti vlastiti poziv i u trenutcima osjećaja obeshrabrenosti, jer smo svjesni da je kršćanski put uvijek križ, ali križ koji vodi prema radosti uskrsnuća. Iako svjesni činjenice da nas Bog ljubi i poziva, otkrivamo ga u kušnjama života, kojima nas još bliže privlači k sebi. Ta dinamika življenja odnosa s Bogom i otkrivanja vlastitog poslanja nije statična; upravo suprotno, dinamična je i otkriva se po „posljedicama“ našeg približavanja ili udaljavanja od Boga.

Autentično življenje povjerena poziva od Boga omogućava nam da razumijemo Isusove riječi: „kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20, 21), pri čemu nam daje i jasan model djelovanja: „pođite i naviještajte svima“. Upravo taj poziv da pođemo ususret drugima, prema papi Franji, znači da Isus šalje i nas, preciznije „traži od nas da se pokrenemo i širimo radost evanđelja“. Iako Sinodom Crkva želi iznova potvrditi vlastitu želju da susretne, prati i brine se bez iznimke za svakoga mladog čovjeka, i dalje ostaje pitanje: Kako?

 

 

Vjera uključuje znanje, ali to nije dovoljno, jer je potrebna i ljubav. Ona je osjetljiva na život, senzibilizirana na međuljudske odnose više nego na mišljenja i društvene trendove. Zato je životna vjera osjetljiva na bol i patnju, sposobna ublažavati i liječiti, tješiti i jačati, vjera je to blizine životu i čovjeku, a samim time i Bogu (Vučković, 2003). Vjerovati na način da se prožima cjelokupan život nije jednostavno ni svakodnevno, jer je rezultat razuma i srca, milosti i mukotrpna rada na vršenju volje Očeve. S obzirom na to da je milost dar, ostaje nam da promišljamo nad drugim dijelom te stvarnosti, a to je mukotrpan i ustrajan rad na vršenju volje Očeve.

 

Govoriti o naviještanju nemoguće je bez govora o iskustvu vjere. Integrirati život i vjeru zajednička je vizija ili cilj koji se želi postići, ali isključivo u slobodi osobe, uz pomoć hoda duhovnoga i ljudskoga, iskustvenoga s drugim ljudima koji si uzajamno pomažu (Martini, 1988). Ne treba se zanositi mišlju da naviještanje radosne vijesti nije zahtjevno, ali je moguće bez obzira na složenost prilika. Naime naviještanje je uvijek stvar srca i ljepote u detaljima koji mijenjaju cjelinu stvarnosti. Ako imamo iskustvo živog Boga, onda je naše naviještanje uvijek novo po svojem žaru, jer smo uhvatili i iskusili novost Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti. Očigledno je da tada neumorno tražimo nove metode da bismo izrekli i prerekli radosnu vijest, unatoč i usprkos svim napastima i preprjekama koje susrećemo na putu, a to rađa novošću u izričaju, jer smo utjelovili i izrazili stvarnost novim oblicima života, da mladi mogu osjetiti kako djelovanje prodire i u njihove živote i tako u njima budi svijest o kršćanskom pozivu (Mesters, 1983).

 

Zato možemo reći da je proces naviještanja uvjetovan iskustvom živog Boga, jer ono što nam je u srcu, nužno nam je najviše pri srcu (Rossi, 2004). Uostalom: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dade što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.“ (Iv 15, 16 – 17)

 

Piše dr. sc. Snježana Mališa