Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (8)
Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve - Ad gentes
5. Neke novije teorije o dijalogu i misijama
Već spomenute teološke teorije su, još u vrijeme saborskih zasjedanja, inzistirale na korjenitu redimenzioniranju spasenjskoga posredovanja Crkve, kao i samoga njezina poslanja, a sve uime međureligijskoga dijaloga i uime pretpostavljene jednakosti religija. U tom izjednačavanju sve se religije smatraju putevima spasenja koji bi bili paralelni kršćanskoj objavi. I vjerojatno nije daleko od istine da je upravo to potaknulo saborske oce da ojačaju doktrinarni sadržaj dekreta o misijskom djelovanju, pa su upravo teološkom utemeljenju posvetili cijelo njegovo prvo poglavlje. A s obzirom na to da je prošlo više od pedeset godina od završetka Drugoga vatikanskog sabora, posvema je opravdano postaviti pitanje: Jesu li danas nadvladane nekadašnje zabrinutosti saborskih otaca, odnosno spomenute teološke teorije, koje su ih vjerojatno navele da se ozbiljno pozabave doktrinarnim utemeljenjem misijskoga poslanja Crkve i same misionarske djelatnosti?
Na vrlo sličan način pitanje je postavio i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris missio. Naime, nakon što se pozabavio pitanjem sveopćega poslanja Crkve, koje proizlazi iz vjere u Isusa Krista, kao što se kaže u trojstvenoj ispovijesti vjere sadržanoj u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, postavio je pitanje današnje aktualnosti misija jer, zbog „današnjih promjena i novih ideja, neki se pitaju: 'Da li je još uvijek prikladna misija među nekršćanima? Nije li na njezino mjesto došao dijalog među religijama? Nije li joj dovoljna svrha promicanje čovjeka? Zar poštivanje savjesti i slobode ne isključuje svako nuđenje obraćenja? Zar se čovjek ne može spasiti u bilo kojoj religiji? Čemu dakle misija?'“ (br. 4).
U pokušaju odgovora na postavljeno pitanje niti je moguće niti je ovdje mjesto izraditi iscrpan prikaz. Stoga se, samo ilustracije radi i podsjećanja na složenost tog pitanja, ograničava na kratak prikaz različitih teorija koje su se pojavile posljednjih desetljeća, preuzimajući prikaz talijanskog teologa Marija Menina, koji se pozabavio ovim pitanjem.
Suvremena misijska teologija susreće se na dijalektički način s jedne strane s misiološkim školama iz prve polovice 20. stoljeća. a s druge se nalazi se pred novim izazovima našeg vremena.
Tako se, naprimjer, na misiološku teoriju zasađivanja Crkve(plantatio Ecclesiae) odgovara teorijom bez Crkve, odnosno utapanjem Crkve u samo misionarsko djelovanje (Johannes Christiaan Hoekendijk). Naspram teorije propovijedanja evanđelja(praedicatio Evangelii) neki postavljaju i zamišljaju misije kao djelo za oslobođenje (Gustavo Gutierrez). Teoriji prilagođavanja suprotstavlja se teorija inkulturacije (Arij A. Roest Crollius), a teoriji obraćenja teorija svjedočenja i dijaloga (Paul F. Knitter). Te teorije utječu na cijelo misionarsko područje, razmišljanje i djelovanje, bez obzira na to kojoj konfesiji one pripadaju po svojem podrijetlu. Sve se one temelje na antropološkom zaokretu teologije 20. stoljeća i onim njezinim pravcima, koji su spremniji smatrati svijet i izazove povijesti, religije i kulture kao mjesta i horizonte misija.
5.1. Misije „bez Crkve“
Teorija o misijama bez Crkve pojavila se, kao prevrat u odnosu na tradicionalnu ideju misija, na europskom području, u protestantskom ambijentu, pod utjecajem fenomena sekularizacije i takozvane smrti kršćanstva. Njezin najdinamičniji predstavnik je teolog i misionar Johannes Christiaan Hoekendijk. Proces kristijanizacije pogana, prema njegovu mišljenju, ne može se svesti na formiranje Crkve – naroda, previše poistovjećene u etničko-kulturno-religioznom smislu, jer bi to sprječavalo evanđelje da bude prisutno u novoj stvarnosti sa svim svojim revolucionarnim krjepostima, koje nadilaze svaku etničku skupinu, kulturu i religiju. On u koncept misija uvodi eshatološki pojam shalom, koji je mnogo širi od tradicionalnoga pojma spasenje, jer naznačuje sva dobra Božjega kraljevstva, uključujući društveno-političku ideju razvitka. Ne radi se o tomu da se povijest i svijet predaju u ruke Crkve, nego da se Crkvu uključi u horizont svijeta, da bi ona mogla samu sebe osmisliti unutar povijesti. On smatra da je zasađivanje Crkve (plantatio Ecclesiae) nepodnošljiva crkvena začahurenost misija, jer da je nesposobno odgovoriti zahtjevima kraljevstva Božjega i izazovima svijeta. Zato on priželjkuje misije bez Crkve ili, još točnije rečeno, „usisavanje“ Crkve u misijsko djelovanje. Zbog toga ispovijedanje vjere u apostolsku Crkvu za Hoekendijka znači da je Crkva iznad svega misionarska, ne sedentarna kuća u Egiptu, nego egzodus. On emancipira misije od Crkve, vežući ih usko za svijet. U biti, misije se razumije polazeći od Boga, kao djelo Božje za svijet: ne više kao misiju Crkve, nego kao Crkvu iz i u misijama.
Piše: Biskup Tomo Vukšić
Tiskaj 