RADOSNA VIJEST - br. 133
Mostar, 01.08.2017

Apostolat molitve - srpanj 2017

Biti putokaz na putu prema Isusu

Da naša braća i sestre koji su zalutali od vjere, po našim molitvama i svjedočenju Evanđelja, otkriju milosrdnu blizinu Gospodina i ljepotu kršćanskog života.

Molitva i svjedočanstvo kršćanskoga života utrti su putovi kojim su prošle povorke mučenika, svetaca i blaženika. Na čelu te povorke stoji Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj. Koje li samo bogatstvo Isus, kao učitelj i kralj, nudi za uspjeh i sreću? Među brojnima, kojima je uputio poziv, stoje umorni i opterećeni.

A tko to od nas nije umoran, od svega i svačega, a najviše od onoga što sami sebi izaberemo i natovarimo. Isus nam, kao takvima, poručuje: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“, a za nagradu obećava „spokoj dušama“ (usp. Mt 11,28-30). Kad bismo samo pomno slušali i učili od Isusa. Koliko bismo bili opušteniji i slobodniji?

Kada čovjek sve čini, i živi, tako da dokaže „svoje“ sposobnosti, da se svidi ljudima, tada sve pokvari i upropasti. No, kada živi tako, i samo zato, da se svidi Bogu, onda i s malo napora postiže dobre rezultate i dolazi do visokih ciljeva, a što je najvažnije, u sebi otkriva radost življenja, te ujedno druge poziva na tu istu radost.

Sjećam se jednoga športaša, kada je sebe i svoj uspjeh stavio na mjesto Boga, sebe usporedio s Bogom, tada je njegov put krenuo niz brdo. I nikada se više nije oporavio.

Slično je na području vjere. Kada se čovjek počne diviti sebi, i klanjati se svojim sposobnostima, pa i svojim „duhovnim“ postignućima, tada zapravo počinje padati i propadati. Umjesto da kroti svoj ego i raste u poniznosti, počinje druge sablažnjavati i odvlačiti od kršćanstva i vjere. Zato je potrebna molitva koja stavlja ravnotežu između tijela i duha.

Kad se čovjek nađe na cesti na kojoj nema putokaza, najčešće zaluta. Isus se nudi kao siguran put, tako onda i svi oni koji su Isusovi, postaju putokaz na putu prema Kraljevstvu Božjem. Ako kršćani to nisu, ako svojim neprimjernim životom nisu putokaz, onda ne samo da sebe gube nego se gube i oni koji ih susreću.

Isus nas najprije poziva da dođemo k njemu, da ga upoznamo, da nas nauči novom modelu jarma, koji manje žulja, pod kojim čovjek punim plućima diše. Toliko radosno i slobodno diše da žuri svakomu bratu i sestri javiti radosnu vijest: „Našli smo mesiju“ (Iv 1,41). Sjetimo se samo kako radosno kliče apostol Andrija; Filip, isto tako, koji poziva: „Dođi i vidi“ (Iv 1,46). Takvo iskustvo kršćanina sili da radosno i slobodno živi.

Život je istinski jaram. Ponajprije zato što sa sobom nosi puno nepredviđenoga, puno onoga na što ne možemo utjecati. Ali, nosi i ono što sami biramo, što, zapravo, nerijetko postaje najteži dio čovjekova života, jer ne znamo izabrati.

Isus, kao najbolji poznavatelj naših srdaca, nudi nam svoju pomoć, svoje umijeće, svoje mjere jarma i svoj način života i sreće. Potražimo ga, osjetimo radost zbog Njegove blizine. Primjernim življenjem Evanđelja budimo putokaz onima koji žele doći k Isusu i osjetiti radost zbog njegove blizine.


Piše don Ivan Štironja

Tiskaj    Pošalji