Indija, 10.06.2017

Životni put jednog misionara

Indija - o. Ante Gabrić

Uvodne napomene

U našem misijskom listu Radosna vijest od lipnja 2003. godine, redovito je objavljivan niz članaka u rubrici IZ DNEVNIKA JEDNOG MISIONARA, fra Stojana Zrna, misionara u Demokratskoj Republici Kongo. Niz je završen u prošlom svibanjskom broju (br. 5 /498/ 2017.). Bili su to zapisi iz njegovog dnevnika kojeg je vodio od rujna 2002. pa do ljeta 2012. godine. Fra Stojan se 2012. više nije vratio u svoju misiju u Kongu jer mu je dijagnosticirana teška bolest od koje je i preminuo 21. prosinca 2014. u Zagrebu. Gospodin mu bio vječna nagrada.

Od ovog lipanjskog broja 2017., odlučili smo započeti objavljivati niz ŽIVOTNI PUT JEDNOG MISIONARA, o životu sluge Božjeg o. Ante Gabrića. (Životni put jednog misionara I.-IV., Zagreb 1972.-1989., priredio p. Juraj Gusić)

Kad nekome želimo objasniti što su to misije onda započinjemo s imenom o. Ante Gabrića jer je njegovo misijsko djelovanje toliko poznato, razgranato i široko u svim aspektima da izgleda gotovo savršeno. On je u našem narodu jednostavno sinonim za misije.

Donosio je Isusa svima, a najviše siromašnima i zapostavljenima. Brinuo se za njihove egzistencijalne potrebe, od prehranjivanja, liječenja, školovanja, pa sve do otvaranja radnih mjesta i ostaloga. Gorio je i izgorio za Isusa i za duše.

O. Ante je rođen 28. veljače 1915. u Metkoviću. U Družbu Isusovu stupio je 1933., a u Indiju otišao 1938. Tamo je i zaređen za svećenika 1943. u Kurseongu. Preminuo je 20. listopada 1988. u Kalkuti, a pokopan u misijskoj postaji "Maria Polli" u Bengaliji.

Neka ovo bude izraz naše zahvalnosti Bogu što nam ga je dao, kao i naš doprinos njegovom skorom proglašenju blaženim i svetim.

Niz započinjemo odlomkom u kojem o. Ante opisuje svoj dolazak u Indiju.

U zemlji čežnja

Sirena "Victorije" navješćivala je dvanaesti sat kad smo u daljini opazili prva indijska brda. Stajalo nas je nekoliko misionara na pramcu broda i mirno promatralo zemlju naših čežnja. Napokon je, eto, ispunjena želja mladih dana, cilj tolikih molitava i uzdaha, plod silne nutarnje borbe... Koliko puta sam umoran od učenja ili potišten, ni sam ne znam zbog čega, ispod glasa pjevao: „Indijo, zemljo mojih čežnja, Kako me silno privlačiš k sebi... ... privlači bijeda sinova tvojih...“ A sad, eto, napokon sam u njoj. — Hvala Bogu!

Do Bombaya nas prati sva sila ribarskih lađica. Polako i dostojanstveno ulazi "Victoria" u veliko pristanište. Motori jedva rade. Još je vrijeme oseke, pa je u luci pličina. Nad brodom lete čitava jata vrana. Njih ću se u Indiji još nagledati, ima ih kao kod nas muha ... Dvije motorne lađice prihvatiše "Victoriju", te je malo pomalo dovukoše do obale. Na brodu je sve živo, sve u grozničavom spremanju. Indijci pjevaju, mašu, skaču od veselja. I ja sam radostan i veseo.

Opraštam se s dragim prijateljima puta, osobito s malim Kinezom. Žao mu je što se rastajemo. Ovdje silaze i njemačke časne sestre, oci kapucini i dva isusovca.

31. listopada u tri sata popodne stupamo na indijsko tlo. Dočekuje nas silna vika i galama u carinarnici. Kao u pčelinjaku! Svatko bi htio brzo svršiti, jeftino proći i izmaknuti strogoj pregledbi engleskih činovnika. Kuli — nosači — lete na sve strane, nose kofere, i bez ikakova milosrđa bacaju ih na kameni pločnik. Njih ne uznemiruje što gore piše "staklo, ne okreći na drugu stranu!" Otvrdnula im je savjest, pa misle da su i kovčezi tako tvrdi i otporni...

Dolaze i moje stvari na red. Činovnik pušta sve bez ikakve carine; zna on što misionari obično nose. Glavno je da ne nosim topove i tenkove. A što ja imam nekoliko hlačica za Indijce, zbog toga sigurno neće propasti engleske tvornice tekstilne robe.

Nego, nastala je velika rasprava među kulima — nosačima — tko je što donio... Onaj način svađanja nisam još vidio, premda sam prošao velik dio Dalmacije i ostalog svijeta. Plazili su jedan drugome od "pana" crvene jezike, približavali se i udaljavali, mahali stisnutim šakama i uz to vikali, kao da ih žive pale i peku. Pa još hoće da mene izaberu za suca, dozivlju me, lamataju rukama, a ja im se samo smijem, kao onaj koji ih ništa ne razumije.

U autu jurim bombayskim ulicama. Silan promet: veliki tramvaji na dva kata, autobusi, autotrami, obični automobili, kočije, sve se to miješa i vrti po asfaltnim ulicama uz silnu vrevu prolaznika. Trgovina i promet učinili su od Bombaya velegrad prvog reda.

Ispod velikog svoda ulazimo u krasno dvorište Isusovačkog kolegija a sveučilišta Svetog Franje Ksavera. Čitav mali grad, 2.000 slušača, većinom pogana. Prolazimo širokim hodnicima, ulazimo u prostrane i zračne dvorane, pohađamo laboratorije, muzeje biblioteke. Ponajprije fizički laboratorij: odio za kino, radio fotografiju sve moderno, prvorazredno. Škola je već svršila, no đacima je slobodan pristup. Puno ih je unutra, vježbaju se, rade.

Prirodoslovni muzej pun je najrjeđih stvari. Ima i poseban akvarij, čije uzdržavanje puno stoji.

Iz školskih zgrada prelazimo u konvikt. Đaci su velikom većinom vanjski, ali ih ima oko 130 koji stanuju u kolegiju. Imaju ništa manje nego pet blagovaonica, već prema raznim kastama, jer, što jedna kasta jede, drugoj je zabranjeno.

Pred večer sam otišao s drugim misionarima razgledati sam Bombay. Uzeli smo auto, jer pješke ne bismo za tri dana obišli taj veliki grad. Šofer, Indijac, hladnokrvno vozi i juri kroz vrevu i velegradski promet. Sa svih strana trubljenje, zvonjenje, drndanje i vika. Po dućanima i na velikim trgovačkim kućama pale se i gase električne reklame najfantastičnijih boja. Crvena, modra i zelena svjetla odrazuju se na glatkoj asfaltnoj ulici. Signali auta svjetlucaju kao kakvi mali meteori. U ulici "Bombayskog zaljeva" čitavi nizovi automobila čekaju na znak prometnog stražara, pa se onda kao kakva rijeka otisnu niz ulicu.

Gledam naokolo, pozorno pazim na sve, jer me sve zanima. Auto se odjednom zaustavi. Šofer nešto promrmlja. Silaze drugi, pa siđoh i ja...

Pred nama je pukao krasan pogled. S uzvisine, na kojoj smo se nalazili, vidjeli smo gotovo čitav Bombay. More kuća, kao kakav požar najraznovrsnijeg svjetla, njegov odsjev i titranje u moru. Zaista veličanstven pogled!

Iza nekoliko minuta auto opet stade. Strašna dreka vrana i drugih ptičurina zaori nad nama. "Tower of silence", kratko će šofer. "Toranj šutnje", gdje Parsi izlažu svoje mrtvace. U velikoj otvorenoj tvrđavi nalaze se u tri kruga kao nekakvi ležaji: prvi za muške, drugi za ženske, a treći za djecu. Tamo se postavi tijelo. Čim se nosači udalje, slete se čitava jata lešinara, koji stražere na zidovima tvrđave i na okolnim stablima, te se bace na svoj plijen. Pod njihovim kljunovima ubrzo nestaje svakog mrtvaca.

Čim sam od šofera čuo ime, obuzeo me dojam da se nalazim u mrtvačnici, a ono bolno graktanje ptica izgledalo je kao vapaj duša tih jadnih pogana.

Na "Malabarskom brdu", odakle se otvara pogled na veliko more, auto zaokreće i drugim se putem vraća kući.

"Brda sravnjena, odvežena", pokazuje mi šofer. I zbilja čitave male brežuljke sravnili su, samo da se grad može lakše širiti na tu stranu. „Mjesto za spaljivanje mrtvaca“, lakonski će naš vođa. Prostor je ograđen dosta visokim zidom. Dim i zadah paljevine šire se naokolo. Pogani većinom ne pokapaju mrtvace, nego ih spaljuju.

2. studenog iznova sam na bombayskim ulicama. Ovaj put pješke, jer bih htio izbliza vidjeti indijski život. Sa svih strana dućančići. Neki su poput malo većeg sanduka, gazda u njem zgureno sjedi.

Pločnici potpuno zauzeti. Sjede po njima mušterije, nezaposleni "kuli" spavaju u svojim košarama, šišači šišaju, brijači briju, doktori čiste ušesa, krave i telad izvalili se i mirno promatraju utrku automobila i tramvaja po uskim ulicama. S lijeva i desna nude ti trgovčići svoju robu, cipelari te hvataju za cipele i gledaju da li su ti gume istrošene, jer ti ih onda odmah na "licu mjesta" promijene.

Taj silni promet i vrevu upotpunjuju svete krave, koje se mirno šeću ulicama i tu i tamo ostavljaju jasne dokaze kuda su prošle. Kakav Indijac odmah to skuplja: sveto je, jer je kravlje. Opazio sam da krave imaju samo malo dlake na hrptu iznad repa. Prolaznici ih stalno po tome mjestu glade i onda kasnije prelaze rukom preko svoga lica, ne bi li svetost kravlja prešla i na njih. Kako se ta operacija često ponavlja, krave su na tome mjestu izgubile skoro svu dlaku. Iznad vrata imaju te krave neku vrstu grbe; što je grba veća, to je krava ljepša i svetija.

Na svakom uglu ima "narodnih kuhinja", iz kojih se širi čudan zadah indijske hrane, pripravljene na loju i posebnom ulju. Htio sam protrčati, da me taj "miomiris" ne omami, ali sam se onda sjetio da se na tu hranu prije ili kasnije valja priučiti, pa sam polako išao. Zrak sam ipak tek s pola nosa udisao...

Naravno, sve zamazano i prašno. Vidio sam kako u malim dućanima skoro sjede na voću i kolačima, a onda mi još viču i nude: „Father, friška roba, sada ubrana!“ A tko zna koliko već dana čuče na onim jadnim narandžama i papajama.

No najstrašniji dojam učiniše na me nekakve crvene mrlje po pločnicima i ulicama. Ostaci su to već prožvakanog "pana" — nekog posebnog lišća, posutog vapnom i raznim mirodijama. Usta su ljudima od toga sva crvena. Inače je stvar dobra za probavu.