Osvanu jutro. Lijepo i čisto, tek s malo oblaka. Nemam kome zaželjeti sretan Božić. Navijem božićne pjesme. Neka zvoni, neka odjekuje! Iza 8 sati kršćani su već tu ispred crkve. Ti siromasi danas izgledaju stvarno lijepo. Svatko je obukao ono najljepše. Neki su se potrudili i ovih dana kupili novu odjeću za sebe i za djecu. Misna radost trajala je dva i pol sata. Pjevači su oduševljeno pjevali, a žene su pjevanje pratile poklicima radisti. svećeniku nije teško propovijedati kad je takvo raspoloženje.

Nakon svete mise vraćam se u misiju. Imam jednu malu bočicu brandya koji sam nekoć davno dobio na dar. Otvorih je i budući da sam sam, nazdravih samom sebi "Hajde, stojane, živio mi ti!Na dobro ti došao Božić - sveto porođenje Isusovo!"

U popodnevnim satima dođe skupina mladića i mlađih ljudi. Vele: "Došli ,smo razgovarati. Božić je pa nije dobro da budeš osamljen." Lijepo je to od njih. U uskoj sobi sjedoše po dvojica na svaku stolicu. Razgovor je veseo i opušten. Bilo je i biblijskih tema, a i o svetkovanju Božića. Sjetih se da sam negdje imao kekse. Dadoh im što sam imao. Nemam pića pa im dadoh 2.000 franaka (oko 7 €) da kupe "lutuku" - ovdašnju rakiju i "malevu" - palmino vina pa neka se lijepo počaste. Kažu da je teško slaviti jer je svaka obitelj brojna i treba mnogo mesa. Ako ti još dođe netko od prijatelja, moraš ga počastiti, ali s čim? Kakva razlika od punih stolova gdje se hrana i piće danima ne uklanja sa stola. Pričao sam im kako u nas u župnim uredima ima uvijek nekoliko boca raznog pića. Kad čovjek dođe u ured razgovarati sa župnikom, ovaj mu najprije ponudi piće. Čovjek uzme što hoće, po svome ukusu, a onda slijedi razgovor. "Kad bi ti tako činio ovdje, mi po cijeli dan ne bismo izlazili iz tvoga ureda", povikaše svi u jedan glas.

Oni otiđoše veseli što će moći nešto popiti, a dođe mala vjeroučiteljeva djevojčica s večerom. Njezina majka sprema mi jelo u selu i djeca mi svaki dan donose ručak i večeru u misiju. Otvaram posude. U jednoj je manjokova pura. Bez nje ne ide. Ako nju nije jeo, čovjek onda uopće nije "jeo", makar pojeo ne znam što drugo. U drugoj zdjeli pola kokoši. Prvu je polovicu spremila za ručak. Kokoš je vrlo cijenjeno meso. Ono je znak slavlja. U trećoj zdjeli "meza - naresci". Ovdje nema ni kobasice, ni sira, ni šunke... Sad je prispio mladi kukuruz i kikiriki. To se jede u svako doba dana. Eto, to su danas moji božićni "naresci" . Zahvali Bogu za ove darove. Koliko ljudi danas nema ni komad mesa, a Božić je!

 

 

"Tko pjeva, zlo ne misli", tako barem kaže poslovica. Ne mislim da je potpuno istinita jer u Mrici svi pjevaju. Prema tome, ne bi trebao postojati nitko tko zlo misli. A nije baš tako. Bilo kako bilo, u Mrici je pjesma život. Ona je u srcu svakog čovjeka. I na putu, i na radu, i u polju i u crkvi, u radosti, a i u tuzi Mrikanac ne može bez pjesme i plesa. Tko pjeva, dvaput slavi Boga. Ova je izreka bliža istini nego ona gore. Treba samo pred svitanje izići nasred jednog afričkog sela i osluškivati. Sa svih strana ori se pjesma. U svakom, pa i u najmanjem selu, ima barem nekoliko različitih vjerskih zajednica. Ovdje u Kimpangi ima ih čak više od četrdeset. Rano ujutro, prije polaska na posao u polje pjesmom slave Boga, svatko na svoj način kako je naučio. Čak i one najmanje sekte u kojoj su članovi samo iz jedne jedine obitelji, rano ujutro, pred svanuće lupaju bubnjevima i pjevaju tako glasno da bi čovjek zaključio da ih ima barem pedesetero iako ih je možda samo petero-šestero. Kad katolici osnuju novu kršćansku zajednicu, onda najprije izaberu starješinu kršćana koji će ih voditi, zatim vjeroučitelja koji će ih poučavati i predvoditi molitvu, a odmah iza njih izaberu zborovođu, jer je zajednica gotovo nezamisliva bez zbora. Gdje nema pjevačkoga zbora, znak je to da je zajednica vrlo "mršava", da u njoj nema mladeži. Kad smo utemeljili ovu misiju 2000. godine, imali smo petnaestak zajednica, a s vremenom smo osnovali još i druge. Neke su odavna pa uglavnom znaju pjevati. Međutim, u novoosnovanim zajednicama zborovođe su ranije molili u nekoj sekti, ili uopće nisu molili, a sad kad su postali naši voditelji zborova, morali bi dobro poznavati katoličku liturgiju. Dobre volje imaju, ali nemaju znanja, pa svašta pjevaju. Čovjek se nekada mora inasmijati zbog pojedinih "bisera".

 

 

Da bismo koliko-toliko uveli reda u liturgijsko pjevanje, pozvali smo predstavnike svih zborova na, zajedničko druženje od nekoliko dana kako bismo ih poučili barem ono najbitnije što bi trebali znati. U prošli ponedjeljak stiglo je dvadeset sedam mladića u Kimpangu. Zborovi su sastavljeni uglavnom od mladeži. Mladići bubnjaju i sviraju ostala glazbala, a ima ih svake vrste: stare kante, lonci, lavori, slomljeni djelovi bicikla, stare "felge" od auta, pa čak i obični komad drveta kojim se udara po dasci služi kao "glazbalo". Važno je imati nešto po čemu ćeš lupati i drugi dio čine čime ćeš lupati i eto glazbe! Ima i drugih "pravih" glazbala kao što su bubanj, kontrabas, "madimba" - ksilofon, neke vrste tamburica, napravljene od obične limene kutije, a imaju čak i "električne gitare" domaće.proizvodnje koje spoje na radio-kazetofon kao na pojačalo i buke ima koliko hoćete!

Djevojke i djevojčice pjevaju i plešu. Obično su ispred zbora dvije-tri djevojke koje "dirigiraju" - pokazuju drugima kako će plesati. I one ponekad uvode u crkvu svjetovne plesove da se svide narodu, jer kad počnu življe plesati, iz naroda se čuju "mikunda" - poklici radosti.

 

 

Čim su naši momci stigli u ponedjeljak navečer i malo se odmorili, odmah počeše pjevati iako su neki stigli natečenih nogu jer su na putu bili tri dana. Dvojica koji su došli iz najudaljenijih sela prevalili su čak 180 km! Uz nas domaće predavače iz Kamine sam pozvao mladića Benjamina koji u katedralnoj župi vodi zbor "Naše Gospe". On ima bogato pjevačko iskustvo pa će našim zborovođama praktično pokazati što i kako trebaju pjevati. Pozvao sam još i jednoga našega bogoslova koji je završio bogoslovne studije i sad je na praksi u katedrali očekujući đakonsko ređenje. On će našim mladićima održati nekoliko predavanja o liturgiji i liturgijskom pjevanju.

Ostali smo zajedno do petka. Spavali su svi zajedno u jednoj kući-kolibi s dvije sobice, nabijeni jedan do drugog kao sardine, na prostirkama od trske.Dobro im je tako jer noći u Africi znaju biti svježe, a nitko od njih nema pokrivača. Zato u Africi uopće nije teško dočekati i primiti na spavanje tridesetak osoba. Važno je samo nabaviti dovoljno byata - prostirki od trske da ljudi ne spavaju na goloj zemlji. Šest djevojaka iz ovdašnjih zborova po cijele dane provodile su u improviziranoj kuhinji. Iz Kamine sam donio goveđeg mesa za jedan obrok svaki dan, a za drugi slanu ribu, sušenu na suncu. Za doručak je bila slatka kaša i još slađa kava. Tako je svakidan bila "fešta", jer nitko od njih ne jede meso svaki dan. Nemamo dvorana za predavanje ni za blagovanje pa nam je naša crkva-koliba služila i kao učionica i kao blagovaonica, a ujutro kao kapelica. Bili su zauzeti od jutra do mraka i ruke su im se grčile od pisanja jer su morali zapisati u bilježnice sažetak svakog predavanja. Ipak, svi su na kraju zadovoljni otišli svojim kućama jer im se svidjelo ovo druženje. Dosta su toga. novoga čuli i naučili, a osim toga kad se vrate u svojim kućama bit će "važni", jer su sudjelovali na "seminaru" kako to ovdje mnogi kažu. (Nastavlja se)