RADOSNA VIJEST - br. 130
Kongo, 15.05.2017

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Primjerna ustrajnost u kršćanstvu

Doček je u Kalenga-Ntandi bio izvanredan. Svi su iz sela izišli pozdraviti nas. Ondje je svećenik posljednji put bio prije devet godina. Poslije je kršćanska zajednica posve zamrla. A sada, kad su čuli da svećenik obilazi sela, i oni su zaželjeli da ih posjetimo. Čekali smo kasno popodne, jer još nisu bili stigli pjevači. Naime za tu prigodu pozvali su u pomoć pjevače iz 40-ak km udaljene Umbe. Oni su jutros rano krenuli pješice i sigurno su negdje blizu. Oko pet sati popodne začu se vriska, pjesma i bubnjanje. Sva djeca potrčaše na istočnu stranu. Stižu pjevači. Nisu bili brojni, ali za to selo i to je mnogo. Dok su se oni kupali i malo odmarali, mi smo se spremali za svetu misu. Za ispovijed su bile tri bake i sedam-osam članova zbora.

Svetu smo misu počeli pred sam mrak, oko sedam sati. Kapela je bila prepuna. Može u nju stati oko 70 osoba. Posve je nova. Izgradili su zidove od palminih grana i pokrili ih slamom. Pjesma i prisutnost bijelca u selu, osobito prekrasna večer obasjana mjesečinom, privukla je gotovo cijelo selo. Radost je to velika za selo koje slavi prvi put svetu misu nakon devet godina. Radoznala djeca, koja nisu mogla ući, počela su kao miševi praviti rupe u zidu od palminih grančica. I dok su razmicala lišće, šuštanje me podsjećalo na miševe. Poslije je bilo malih prozorčića na sve strane. Posvuda vidiš samo oči koje odsijevaju pri svjetlu velike lampe. Završili smo slavlje malo prije devet sati. Uslijedila je večera i uobičajen razgovor uz vatru. Mladež se dugo „gnijezdila“, naštimavajući glazbala, tako da su počeli pjevati oko jedanaest prije ponoći. Dotle sam ja razgovarao sa šefom sela, koji je iskoristio moj dolazak da iznese teškoće sela i zatraži gradnju dispanzera i škole, kao da sam ja svemoćan i mogu učiniti sve što oni zamisle. Šef kršćana je tražio da i sutra, u nedjelju, ondje imamo svetu misu. To nije bilo moguće, jer je za sutradan predviđen posjet drugomu selu, poprilično udaljenu. Počeo me hvatati san, pa sam otišao spavati uza zvuke pjesme, koja se orila sve do jedan sat po ponoći. Ujutro valja dalje na put.

Srdačna dobrodošlica

Uputismo se prema novom selu. Trava je narasla i ne vidi se put. Problem je i blato koje se ne vidi od trave. Animator i vjeroučitelj vrlo su radini i praktični ljudi. Znaju raditi i hoće raditi. Tri puta smo zaglibili i izgubili gotovo tri sata, dok smo stigli u selo. Umjesto da stignemo u devet sati, kako je predviđeno, stigli smo točno u podne. Kao i svugdje, cijelo selo se diglo na noge, pjevali su i plesali oko sat vremena, a onda kupanje. Natezanje je bilo oko toga gdje će biti misa. Najprije su postavili stol i klupe u malu, od palminih grana izgrađenu kapelu. Kad su vidjeli da je cijelo selo ondje i da polovica ne može stati, iznijeli su sve van. Budući da je počela rominjati kiša, sve su ponovno vratili unutra. Polovica naroda bijaše vani, a druga pola unutra. Djeca su, kao i obično, brzo napravila male prozorčiće kroz koje su virila. Pjevači su bili iz susjednog sela, oko sedam kilometara udaljena od tog mjesta. Dobro su pjevali! Samo su zaboravili da je biskup Malunga umro prije pet i pol godina! Naime ima jedan zaziv u molitvi: „Gospodine, čuvaj našega papu I. i biskupa našeg I.“, a oni su spomenuli ime pokojnog biskupa Malunge. Šef sela nam je donio jedan bidon palmina vina te su svi muškarci ušli unutra, gdje se pilo i veselilo. Večer smo proveli kao i obično, uz vatru i pjesmu.

Put u selo Sumbu Lwago

Osvanulo je oblačno jutro. Čekamo da se rosa malo podigne pa da krenemo pješice u susjedno selo Sumba Lwago. Kažu da nije daleko, oko sat i pol hoda. U međuvremenu donesoše hranu i palmino vino. Dok se mi gostimo, pristižu polako i pjevači. U devet sati povorka krenu s pjesmom. Zanimljivo je ići tako. Čovjek i ne primijeti kako napreduje u hodu. Oblačno je. Nema ni sunca ni kiše. Upravo kako se poželjeti može. Stižemo na pola puta. Tu je rijeka Lwago. Vrlo je čudnovata. Kada kiša pada, nabuja brzo i nosi sve pred sobom. Potom ponovno brzo spadne na normalnu razinu. Ima na jednom mjestu pješački prijelaz, nema mosta, ali ondje je najplića. Treba se izuti i svući hlače, jer je na tom prolazu duboka oko 80 cm. Cijele su ceremonije kada ljudi idu biciklom, i još natovareni svim i svačim. Dalje se ide lijepom savanom, a pjevači stalno pjevaju. Pokazuju mi u daljini gdje se nalaze pojedina sela. Bože, koja prostranstva. Mogli bi samo na ovim prostorima koje vidim lijepo živjeti desetci tisuća ljudi.

Novo selo

Začudih se kad ugledah jedno novo selo. Mislio sam da je puno veće. Tek pet-šest kuća s jedne strane puta, isto tako i s druge. Tu je gotovo sve pučanstvo katoličko. Kapelica je nanovo izgrađena, od slame i palminih grana. Zanimljivo je ukrašena. Nisu imali posjet svećenika već 10 godina, ali su ustrajali u vjeri. Tako, eto, i danas imaju svoj zbor, koji je pomagao one iz sela Ngombe, koje je barem deset puta veće od ovog sela. Mladež je bila s nama, a stari i još neke žene izišli su pred nas. Jedan starac se prostrije po zemlji koliko je dug i širok u znak poštovanja i zahvalnosti što sam došao. Rekoše mi da je to šef kršćana. On je čuvao vjeru. Ima sina u franjevačkom novicijatu. Nemamo s njima puno posla, ali ćemo ih potaknuti da za Uskrs, kada dođemo sljedeći put, prime sakramente. Cijeli dan nitko ništa ne radi. Žene spremaju hranu, a muškarci s nama pričaju. Vršimo popis katolika. Ispod velika stabla sjedimo i razgledamo prekrasnu prirodu. Nismo ni završili, a već se navukoše oblaci i uskoro poče kiša. Čekali smo da prestane, ali uzalud, pa smo pošli u crkvicu, ukrašenu cvijećem. Krstio sam osmero djece, dok je kiša stalno padala.

Tiskaj    Pošalji