RADOSNA VIJEST - br. 129
Sarajevo, 07.04.2017

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (4)

Priprava i djelovanje misionara

Četvrto poglavlje posvećeno je misionarima (br. 23 – 27), njihovoj pripravi i djelovanju. Naime, iako naviještanje evanđelja ostaje obveza svakoga njegova učenika, Krist Gospodin uvijek poziva i bira iz sveukupnog broja učenika neke, koje sam hoće, da budu s njim i da ih šalje k narodima radi propovijedanja. Zato udahnjuje misionarsko zvanje u srca pojedinaca i u Crkvi budi ustanove koje preuzimaju evangelizaciju kao svoju posebnu zadaću. To jest, posebnim su zvanjem odlikovani oni svećenici, redovnici, redovnice i laici koji, obdareni misijskom duhovnošću, odgovarajućim sposobnostima i darovima, prihvaćaju misijski rad. Budući misionar treba se za svoje djelovanje pripremiti posebnom duhovnom i ćudorednom formacijom, treba biti doktrinarno siguran i apostolski odgojen, cijeniti i poštovati baštinu, jezik i običaje naroda kojemu je pošao.

Zajednički misionarski poziv okupio je mnoge pojedince u zajednice da udruženim radom vrše svoje poslanje i da se uzajamno podržavaju. Tim zajednicama, koje su podnosile i podnose velik teret misionarskoga rada, Crkva je često povjeravala evangelizaciju cijelog područja, a pozvane su da svojim iskustvom formiraju i pomažu također one pojedince koji se posvećuju radu u misijama na neko vrijeme.

Uređenje misijske djelatnosti

Peto poglavlje nosi naslov Uređenje misijske djelatnosti (br. 28 – 34) i poziva da napori evanđeoskih vjerovjesnika budu međusobno povezani na svim područjima misionarske djelatnosti. Pritom posebnu odgovornost imaju biskupi. Na razini cijele Crkve misijskom djelatnošću ravna Kongregacija za širenje vjere. U pojedinim biskupijama treba postojati pastoralno vijeće, koje u svojem djelovanju treba imati i evangelizaciju nekršćana, a na razini biskupske konferencije trebaju se raspravljati ozbiljna pitanja i hitni problemi koji su zajednički te uspostavljati suradnja između biskupskih konferencija. U tom je od velike važnosti umijeće usklađivanja poslova koje vode različite redovničke ustanove i crkvena udruženja, što potpada pod nadležnost mjesnog ordinarija u svemu što se tiče misionarskoga djelovanja, te dijalog s nekršćanskim religijama i kulturama.

Posljednji brojevi dekreta Ad gentes posvećeni su temi suradnje (br. 35 – 41) svih vjernika u misijskom apostolatu. Ta obveza proizlazi iz činjenice da su krstom, potvrdom i euharistijom pritjelovljeni Kristu te svi imaju odgovornost prema svijetu, prema evangelizaciji i prema rastu Crkve. To ponajprije postižu tako da duboko žive svoju vjeru. Iz toga će molitvom pratiti djelo misionara da Bog oplodi njihovo djelovanje.

Sve biskupijske i župne zajednice trebaju sudjelovati na djelu evangelizacije, a biskupi su posvećeni za svoju službu ne samo radi jedne biskupije, nego i za spasenje svega svijeta. Kristov nalog da se propovijeda evanđelje svemu svijetu tiče se ponajprije biskupa i biskupskih konferencija. Njihova je zadaća buditi svijest među vjernicima vlastite zajednice, a među mladima i svećenicima rado podupirati misionarska zvanja, „a navlastito papinska misijska djela“ (br. 38). Papinskim misijskim djelima – nastavlja dekret – pravo je dati prvo mjesto, jer su sredstvo da se katolici već od djetinjstva prožimaju pravim sveopćim i misijskim duhom i da se potakne uspješno skupljanje pomoći na dobrobit svih misija prema potrebama svake od njih. Također misijske dužnosti i odgovornosti svećenika, redovničkih ustanova i vjernika laika, kao suradnika biskupskoga reda u djelu evangelizacije, vrlo su velike i svatko ih vrši u skladu s vlastitim zvanjem i poslanjem.

U tom smislu Drugi vatikanski sabor u svojem dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve naglašava važnost Papinskih misijskih djela, posebice kao izraz brige za cijelu Crkvu, i njihovo promicanje svrstava među najvažnije zadaće svakog biskupa. Tamo se kaže (AG, 38): „Svi biskupi, kao članovi tijela biskupa koje nasljeđuje kolegij apostola, posvećeni su ne samo za neku biskupiju nego za spasenje svega svijeta. Kristov nalog o propovijedanju evanđelja svakomu stvoru (Mk 16,15) tiče se u prvom redu i neposredno njih, s Petrom i pod Petrom.“

„S Petrom i pod Petrom“ klasičan je izraz svake duhovnosti i svakog djelovanja u Katoličkoj crkvi. To ponajprije vrijedi za svakog biskupa, a time i za svaku biskupiju. Taj izraz hoće reći: uvijek zajedno s Petrom i pod njegovim vodstvom, odnosno u svakom vremenu s Petrovim nasljednikom i u skladu s njegovim naznakama, koje su izraz trajne karizme i službe petrovskoga naučavanja i vodstva. Tu je čast, odgovornost i zadaću Isus obećao Petru i svakomu njegovu nasljedniku. To je obećanje Isus izrekao nakon što je Petar ispovjedio vjeru u Kristovo božanstvo riječima: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16,16) Na to mu je Isus rekao: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16,17 – 19)

Snagom povjerene službe prvog starješine, i time na neki način sustarješine, Petar danas, jednako kao i kad je pisao svoju prvu poslanicu, svim biskupima i svećenicima ponavlja riječi: „Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave.“ (1 Pt 5,1 – 4).


Piše: Biskup Tomo Vukšić

Tiskaj    Pošalji