Obraćenje nas čini sretnima
Uvodnik
Ove liturgijske godine korizmeno vrijeme započinje točno prvog ožujka. Budući da je većina korizme upravo u ožujku, čini mi se sasvim logičnim da ovaj uvodnik bude prožet temom obraćenja, na što nas potiče i formula obreda pepeljanja na Čistu srijedu, koja galasi: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ ili: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ Središnja tema korizmenog vremena zapravo jest obraćenje. Tko se to treba obratiti, zbog čega i komu se treba obratiti?
Treba li mi obraćenje i koliko duboko treba zahvatiti moje srce i nutrinu zavisi od odgovora na nekoliko pitanja: jesam li zadovoljan svojim životom, životima drugih, društvom, okruženjem… Što i tko je uzrok mojemu (ne)zadovoljstvu i mojoj (ne)sreći, što ispunjava moje srce, koje su to vrijednosti za koje sam se spreman žrtvovati, potrošiti najviše vremena, snage, živaca… Jesam li radostan i sretan? Kada u tišini srca i savjesti, bez traženja opravdanja i izgovora, odgovorim na ta pitanja, onda će mi biti jasnije trebam li i u čemu trebam napraviti obrat i promjenu smjera (obraćenje) te što je istinsko obraćenje.
Ta pitanja, odnosno odgovori dovest će me do najvažnijeg odgovora u životu, a on je dogovor na pitanje tko je za mene Isus Krist. Nema obraćenja koje ne vodi njemu i u kojem on nije središte. Nažalost, mnogi misle da su dobri kršćani – vjernici jer su kršteni, pričešćeni i krizmani i eventualno primaju svećenika za božićni blagoslov obitelji. Biti Isusov učenik, vjernik, proizlazi iz osobnog iskustva susreta s Kristom. Stoga neka ne čudi pitanje: Jesam li se ikada osobno susreo s Kristom? Ako jesam, u kojim prigodama, kako sam se osjećao, što je on za mene učinio i što sam naučio iz tog susreta? Često smo sveli Boga na katekizamsko znanje, teoriju, zapovijedi… A najljepša slika Boga doživljava se upravo u osobnom susretu s njim. Postoje i kriteriji koji nam mogu pomoći u razlučivanju jesam li susreo Boga Isusa Krista. Tko ga je susreo, nije više isti, ne bi trebao ostati isti, trebao bi postati nova osoba. Tko je susreo Isusa Krista, „Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga“, trebao bi postati poput Zakeja, Samaritanke, Marije Magdalene… Svi su oni nakon susreta s Isusom promijenili svoje živote. Jer susret s Isusom mijenja i preobražava, pomaže nam da ljubimo, a ne osuđujemo, ljubimo i znademo oprostiti, ljubimo, a ne posjedujemo. Vjera se rađa iz susreta, iz iskustva, iz života.
I naši misionari nam svjedoče da je taj susret moguć, i to svakodnevan, nadahnjujući, životan. Oni susreću Krista u osobama koje je najviše volio i susretao i sam Krist: slabima, odbačenima, bolesnima, prezrenima… Upravo takvi su poslije slijedili Krista, povjerovali mu i bili njegovi prvi svjedoci. Slabi i odbačeni današnjeg vremena u našim misionarima prepoznaju lice Božje, spremni su na promjenu života i postaju plodno tlo za širenje „radosne vijesti“. Zbog toga su i jedni i drugi radosni, na putu prave sreće, koju daruje jedino Isus Krist. Zbog toga je za njih, a trebala bi biti i za sve nas, svaka korizma vrijeme istinskog obraćenja i susreta s Bogom.
I ova korizma nam je poziv na obraćenje, šansa i mogući susret, koji Otac Nebeski strpljivo i s čežnjom iščekuje. Ne zaboravimo da na kraju svatko žanje ono što je posijao.
Piše: mons. Luka Tunjić
Tiskaj 