RADOSNA VIJEST - br. 127
Haiti, 17.02.2017

S. Mirjam Filipović, misionarka u Haitiju

Djeca u Domu „Alojzije Stepinac“ - nositelji bolje budućnosti Haitija

Sestra Mirjam Filipović misionarka je u Haitiju. Pripada družbi sestara Služavke Kristove, koje je 1973. godine osnovao augsburški biskup dr. Josip Stimpfle. Služavke Kristove nisu započele svoje redovničke ideale i karizmu tek 1973., nego nastavljaju živjeti karizmu prvotne družbe, Služavki Malog Isusa, koje je 1890. osnovao sarajevski nadbiskup dr. Josip Stadler. Zajedno sa s. Liberijom Filipović i s. Anom Uložnik, služavkama Malog Isusa, živi i djeluje kao misionarka u Haitiju od 2015. godine.

Odlazak u misije – ostvarena želja

Htjeli ste biti misionarka, ali vaš je put do misija bio dug. Kako ste postala misionarka?

Misijski poziv osjećala sam od početka svojega redovničkog života. Budući da je život takav kakav je, i potrebe su velike. Tijekom svojega redovničkog života gotovo 40 godina proživjela sam u Njemačkoj i Švicarskoj te sam imala razne dužnosti. S obzirom da sam završila i teologiju, a po zanimanju sam medicinska sestra, radila sam sa starijima u domovima te u pastoralu u Švicarskoj. No ako smo spremni živjeti za ono što želimo, to će se ipak jednom ostvariti. Tako se i kod mene ostvarilo i ostvaruje se sada.

Što ste očekivali i što vas je dočekalo u Haitiju?

Nešto informacija sam imala. Znala sam da je to jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, da treba pomoći u Domu za djecu „Alojzije Stepinac“, koji je otvoren neposredno nakon velikog potresa koji je pogodio Haiti. Dom je osnovao Giordano Belanich, svećenik hrvatskih korijena, koji živi u Americi. Dom je prvo vodila jedna Haićanka, a zatim jedna Hrvatica i jedna Amerikanka, ali njihova želja nije bila ostati ondje za stalno. Zato je vlč. Belanich tražio od časnih sestara da dođu voditi Dom. Moj prvi dojam koji sam doživjela pri izlasku iz zračne luke u glavnom gradu Port-ou-Princeu bio je neopisiv. Tako nešto se zapravo može samo doživjeti; bijeda i siromaštvo koje sam vidjela na samom izlazu iz zračne luke bio je tek početak. Iza toga se vidjela prava bijeda i pravo stanje zemlje.

Djeca u domu su sretna

Kako se živi u Haitiju, a kakva je situacija u domu?

Izvan kruga doma u kojem djelujemo mi redovnice nije se dosada ništa dogodilo niti promijenilo i najvjerojatnije se ne će ništa niti promijeniti. Zajedno živimo i djelujemo nas tri sestre, zajedno s 18 domaćih radnika i pedesetak djece, većinom siročadi, koja su došla u dom nakon potresa. Mi pokušavamo organizirati toj djeci normalan život i pružiti im ono na što imaju pravo sva djeca svijeta. Djeca u našem domu veoma su sretna, jer su, nažalost, ona samo jedan malen dio djece koja prima pomoć. Još je tisuće djece koja su u potrebi, žive na cesti i nemaju mogućnost pohađati školu i nemaju svaki dan što jesti.

U Haitiju oko 60 % djece ne zna čitati, jer nema državnih škola, već samo privatne, koje si većina obitelji ne može priuštiti. To je jedini razlog da ne pohađaju školu. Haićani su inteligentan narod, no ako im se ne pruži mogućnost školovanja, onda imaju i male mogućnosti za kakav-takav život.

Potreba je puno, no negdje treba početi. Mi smo počeli od maloga i naša je želja i sva naša nastojanja da ta djeca u domu kojoj mi danas pružamo pomoć budu ti koji će biti spremni dalje pomagati drugima. Samo na taj način može doći do promjene. Školovati djecu da bi ona mogli biti nositelji jedne bolje budućnosti za Haiti.

Čime se bave ljudi i što jedu?

Mislim da je njima glavna preokupacija svakodnevna borba da išta mogu pojesti. Redovito susrećemo ljude koji 2-3 dana nisu ništa jeli. Rijetki su oni koji imaju svaki dan jedan obrok, oni su sretni. To je teško razumjeti s obzirom da kod nas, iako nije sjajna ekonomska situacija, to ne možemo baš doživjeti. Tek tada vidite kako postoje dva svijeta – svijet u kojem ljudi imaju i nezadovoljni su, i drugi svijet, u kojem ljudi nemaju ništa, pa čak ni jedanput na dan što za jelo, ali imaju nešto drugo što ih nosi, a to je želja za životom. To je taj drugi svijet u njima. To je nešto što možemo od njih naučiti. I trebamo činiti što god možemo da bi ljudima tamo bilo bolje, jer ljudska prava bi svugdje trebala biti jednaka.

Kako izgleda vaš svakodnevni dan?

Ustajemo u pet ujutro, da bi se sva djeca mogla odjenuti i zajutarkovati te pripremiti za školu, jer prostor nije toliko velik, već sve dijele zajedno. Nakon toga djeca odlaze u školu, iz koje se vraćaju oko 14 sati. Kad se vrate iz škole, ručaju, malo se odmore te zatim do večere pišu zadaću i uče. Mi sestre pratimo ih u svemu i tek kad svi odu spavati, možemo i mi. Naravno, postoje i različite aktivnosti i vrijeme za igru, a posebno je svečano kada, naprimjer, imamo slavlje prve pričesti ili slavimo blagdane, posebno Stepinčevo. To nama redovnicama daje puno poleta i snage da djelujemo, ne samo humanitarno, već ostvarujemo naš redovnički poziv prenoseći radost kršćanskog života. Naravno, kako djeca zajedno žive, uče se i zajedništvu, a to me raduje, posebno kad vidim da dijete, ako ima bombon, dijeli taj bombon s prijateljima, da svatko dobije barem dio. Dati ono što imaš, pa iako to bila sitnica.

Dom je posvećen bl. Alojziju Stepincu. Što djeca u domu znaju o našem blaženiku?

Znaju dosta toga. Svako dijete zna odakle dolazimo i mi sestre i naš blaženik i tko je on bio. Na to smo ime svi veoma ponosni. Znaju i o Hrvatskoj, a zanimljivo je da djeca znaju i nešto hrvatskog jezika. Zanimljivo je da svaku večer molimo Krunicu i dvije desetice molimo na hrvatskome, svi zajedno molimo. Molimo i molitvu Malomu Isusu na hrvatskome.

Posljedice potresa vidljive i danas

Razoran potres koji je pogodio Haiti 2010. godine razrušio je i još dodatno osiromašio tu siromašnu zemlju. Nažalost, posljedice se vide i danas, zar ne?

Kada krenete ulicama glavnog grada Port-ou-Princea, onda ne možete vjerovati da postoji jedan grad koji je doslovno pun smeća. Nema kutka, nema ulice gdje ne ćete naići na hrpe smeća. I danas možete vidjeti ruševine koje nisu raščišćene, pa tako čak i katedrala još stoji onakva kako je stradala u potresu.

Nažalost, Haiti je zemlja u kojoj vlada bezvlađe; ne da nema zakona, već je zbog teške situacije jaka korupcija i kriminal. Ulice su opasne. Zato nitko nije siguran, posebno stranci.

Kako ljudi gledaju na to da ste vi sestre došle tamo u nepoznato pomoći im?

Mi susrećemo ljude koji žele pomoći svojemu narodu i čak i oni nemaju riječi za one koji dođu spremni pomoći njihovu narodu. Zaista su zahvalni i onda s još većim angažmanom pristupaju tomu ozbiljnom poslu da se pomogne čovjeku u potrebu. Također ima tako mnogo ljudi u domovini i svijetu koji su isto tako voljni pomoći da bismo mi mogle pomagati drugima. A to onda i nama daje novu snagu i elan.

Potrebe su uistinu velike i ne prođe dan da tko ne pokuca na vrata i moli za pomoć. Pomažemo u školovanju djece, u plaćanju medicinske skrbi (jer nije besplatna), ali i u prehrani. Jer kada čujete da tko nije svojemu djetetu mogao 2-3 dana dati ništa za jelo, ne možete ne podijeliti i ono malo što imate.

S obzirom da se medicinska skrb plaća, vi ste kao medicinska sestra vrlo važni?

Moja struka uistinu dobro dođe, ali moram istaknuti još jednu važnu stvar, a to je higijena i higijenski uvjeti, koji onda sprječavaju mnoge druge bolesti koje dolaze, npr. s čistom vodom i okolinom. Mi u domu imamo čistu vodu, tj. imamo pročišćivač, dok drugi ljudi moraju vodu ili kupiti ili popiti iz neke lokvice koju nađu. Upravo tad je velika vjerojatnost da će se razboljeti, ali nemaju druge mogućnosti. Djecu u domu poučavamo kako da žive da sačuvaju svoje zdravlje i prilično smo dosta smanjili potrebe liječenja.

Koja je vaša poruka za naše čitatelje?

Mi smo potrebiti pomoći drugih i sami ne bismo mogli ništa – ni u duhovnom, ni u materijalnom smislu. I zato smo zahvalni što znamo da ima mnogo ljudi koji za nas mole, koji nas duhovno, ali i materijalno podržavaju. Veliko hvala svima koji na bilo koji način pridonose da mi možemo misijski djelovati u Haitiju.

Za kraj želim reći da nam je potrebno svima jedno veliko srce, da bismo mogli primiti, a isto tako i dati. Želim da svima nama Gospodin udijeli ono što mu je najpotrebnije.


Razgovarala: Ines Sosa Meštrović

 

Tiskaj    Pošalji