Zagreb, 16.01.2017

Zahvala dr. Milanu Šimunoviću i predstavljanje mons. Tome Vukšića

Misijsa djelatnost Crkve

U rubrici Na tragu nove evangelizacije, tijekom cijele 2016. godine, dr. Milan Šimunović pokušao nam je približiti misijsku stvarnost na način da ju što bolje odjelotvorimo, postajući svjesni svojih obveza prema misijama. Složit ćete se da je to uradio vrlo vješto, kao iskusan pastoralac i kateheta. Svojim prilozima još više je budio našu radoznalost, nadahnjivao nas i pozivao na novi pristup misijama i misijskom poslanju. Najiskrenije mu zahvaljujemo, što je prenio na stranice ovoga misijskog lista svoje znanje, iskustvo i ljubav prema misijama. Posebno nam je drago što će ova zahvala odnosno pisanje imati svoju trajnost, jer su riječi dr. Šimunovića posijane u srca tolikih čitatelja i pastoralnih djelatnika i kao takve, duboko smo uvjereni, donosit će željene plodove.

U narednim brojevima tijekom ove godine, produbljivat će naše misijsko znanje i misijski duh mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u Bosni i Hercegovini. Učinit će to razmišljanjem o dekretu Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes. Radi se o temeljnu dokumentu o misijama, koji je usvojen na samom završetku Sabora. Smatramo korisnim upoznati naše čitatelje, suradnike i prijatelje misija s tim dokumentom, koji je nastajao strpljivo, s puno rada i promišljanja, jer se radi o tematici kojoj Crkva prvi put sustavno prilazi i posvećuje joj cijeli jedan dokument. Cilj nam je produbiti naše misijsko znanje te da misijske ideje i poticaji tog dekreta dopru do svih uzrasta u župama i školama. Našoj čitateljskoj i široj javnosti mons. Vukšić već je poznat. A uvjereni smo da će se najbolje sam predstaviti svojim razmišljanjem i pisanjem. Ipak, evo nekoliko crtica iz njegova života.

Rođen je 9. siječnja 1954. godine u Studencima, u Hercegovini. Nakon završene Osnovne škole i klasične gimnazije, završio je studij teologije u Sarajevu. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1980. godine u rodnim Studencima. Na Orijentalnom institutu u Rimu doktorirao je istočne crkvene znanosti (odjel teologije – patrologije), a postigao je i magisterij iz kanonskog prava na Sveučilištu Urbanijani u Rimu. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 1. veljače 2011. godine prvim vojnim biskupom u BiH. Prije imenovanja biskupom obnašao je različite svećeničke službe: župni vikar u katedrali u Mostaru, novinar i lektor mjesečnika Crkva na kamenu, tajnik biskupa Žanića, predavač na teološkim institutima u Mostaru i Dubrovniku, a na mostarskom teološkom institutu bio je i ravnatelj, predavač na postdiplomskom studiju KBF u Zagrebu, vicerektor Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, sudac na crkvenim sudovima u Sarajevu i Mostaru, na kojem je bio i sudski vikar, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, član nekoliko vijeća BKBiH-a, ravnatelj Katoličke tiskovne agencije BKBiH-a, a od 1991. godine profesor je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji – danas Katoličkome bogoslovnom fakultetu, na kojem još predaje. Član je mješovitog povjerenstva za odnose Crkve i države BiH i mješovitog povjerenstva za odnose Crkve i države u Crnoj Gori. Predsjednik je nekoliko vijeća BKBiH-a i trenutno dopredsjednik BKBiH-a.

Uz te službe objavio je i nekoliko knjiga te priredio nekoliko znanstvenih zbornika i monografija. Sudjeluje na znanstvenim domaćim i međunarodnim simpozijima. Suradnik je, urednik i član uredništva raznih časopisa, enciklopedija i novina. Njegova nepotpuna bibliografija broji više od 1000 naslova različitoga sadržaja.

Mons. Vukšiću već sada zahvaljujemo što je, uza sve svoje obveze, pristao pisati i za naš misijski list.

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve

NAVIJEŠTANJE EVANĐELJA ISUSA KRISTA I KULTURA DIJALOGA (1)

Drugi vatikanski sabor, koji je trajao četiri godine (1962. – 1965.), objavio je šesnaest dokumenata, od kojih su neki konstitucije, drugi se nazivaju dekretima, a treći deklaracijama. Među njima su svakako najvažnije dvije dogmatske konstitucije: jedna o božanskoj objavi – Dei verbum, a druga o Crkvi – Lumen gentium, te potom dvije pastoralne konstitucije: o svetoj liturgiji – Sacrosanctum concilium, koja je bila prvi saborski dokument, i o Crkvi u suvremenom svijetu – Gaudium et spes. Na trećem su mjestu po važnosti dokumenti iz kategorije dekreta, a Sabor ih je objavio devet, i nakon njih slijede deklaracije, kojih ima tri.

Saborski dokument kojim se ovdje želimo baviti naziva se „Dekret Ad gentes o misijskoj djelatnosti Crkve“ te je iz samoga njegova službenog naziva jasno da se svrstava u srednju kategoriju saborskih dokumenata, to jest dekreta, ako ih promatramo kroz vrstu kojoj pripadaju i autoritet koji proizlazi iz njihove naravi.

U ovom izlaganju najprije će biti ukratko predstavljen proces nastanka dekreta Ad gentes. Potom će biti govora o teološkom i praktičnom pastoralnom sadržaju dokumenta te o teologiji koja se, u svezi s misionarskim poslanjem i djelovanjem, bavi spasenjem ljudi u stanju njihove pripadnost nekršćanskim religijama. Bit će spomenuti također neki poslijesaborski dokumenti crkvenog učiteljstva o misijama, a na kraju predstavljene i neke novije teorije o dijalogu i misijama te upozoreno na odnos između obveze naviještanja evanđelja Isusa Krista i suvremene kulture dijaloga.

1. Nastanak dekreta Ad gentes

Ovdje je svakako zgodno također podsjetiti da je Drugi vatikanski sabor prvi sabor u povijesti općih sabora na kojem se pojavljuje tema misija, tako da se njome bavi jedan cijeli dokument. Kao što je poznato, istina je da je i na Prvome vatikanskom saboru (1869. – 1870.) bila predviđena i kao radni materijal priređena jedna studija na temu misija, kojom se taj sabor namjeravao baviti. Međutim posao tada nije priveden kraju zbog povijesnih okolnosti koje su nastale ujedinjenjem Italije i posljedica koje su iz toga proizašle, pa je zasjedanje tog sabora bilo prekinuto i nikada nije nastavljeno.

Ali tijekom prve polovice 20. stoljeća temom misija više se puta bavilo crkveno učiteljstvo na najvišoj razini te su objavljeni brojni dokumenti o toj temi. Tako, naprimjer, papa Benedikt XV. (Maximum illud, 1919.), zatim papa Pio XI. koji je prozvan papom misija (Rerum Ecclesiae, 1926.), te Pio XII. (Saeculo exeunte, 1940.; Evangelii praecones, 1951.; Fidei donum, 1957.) i Ivan XXIII. (Princeps Pastorum,1959.). No i prije toga, također tijekom 19. stoljeća, pape su misijskomu pitanju posvećivali svoje pojedine dokumente: Prae nobis (Grgur XVI., 1840.), Quanto conficiamur (Pio IX., 1863.), Sancta Dei civitas (Leon XIII., 1880.), Catholicae Ecclesiae (Leon XIII., 1890.).

Usporedno, misijska djelatnost u to vrijeme ubrzano je napredovala, posebice nakon što je Crkva za biskupe započela imenovati svećenike iz misijskih krajeva. Tako se polako stvarala domaća misijska hijerarhija te su na Drugome vatikanskom saboru sudjelovali brojni saborski oci iz misijskih zemalja Afrike i Azije. Sve to unijelo je nov duh, novu metodologiju, nove pravne aspekte, nov način razmišljanja, s kojima se nikada prije nije susretalo na saborima, a da se pritom ništa nije gubilo od osnovne misijske dimenzije i poleta.

Izrada saborskog dekreta Ad gentes trajala je cijelih pet godina. Sve je započelo u listopadu 1960. godine, kad je započelo raditi pripravno povjerenstvo (Commissio praeparatoria). Ono je potom izradilo prve nacrte radnog materijala za saborska zasjedanja, a djelovalo je do 7. prosinca 1965. kad je izglasan dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, odnosno kad ga je istog dana, nakon izglasavanja, potpisao papa Pavao VI. No rad na pripravi dekreta Ad gentes pojačan je posebice nakon 28. studenoga 1962. kad je, kao jedna od pet pripravnih potkomisija, svoje prvo zasjedanje održalo Pripravno povjerenstvo za misije (Commissio praeparatoria de missionibus).

Izrada saborskog dokumenta o misijama bio je vrlo težak i zahtjevan posao. Vodile su se teške rasprave kako o samoj naravi dokumenta, tako i o rasporedu njegova sadržaja. A koliko je to bio delikatan posao, dijelom oslikava i podatak da je dekret o misijskoj djelatnosti Crkve izglasan i potpisan doslovce pretposljednjega dana Sabora, koji je završio na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1965. A da priprava teksta napreduje teško, bilo je posvema jasno već ujesen 1964., kad je saborskim ocima podijeljen izvještaj o argumentima prema kojima je izrađen nacrt (Relatio circa rationem qua schema elaboratum est), u kojem je objašnjen dotadašnji rad na izradi nacrta budućeg dokumenta o misijama i predstavljena njegova shema. Tad su saborski oci izviješteni da je dotadašnji posao bio tvrd, da se članovi pripravnog povjerenstva ne slažu oko naravi nacrta, a ni glede rasporeda tematike u tekstu, jer je sama materija teška. Ipak, na osnovu toga radnog materijala i kasnijih rasprava, na kraju je Crkva dobila dobar dekret o misijama i, kad je 7. prosinca 1965. glasovano o dekretu Ad gentes, glasovanju je pristupilo 2399 saborskih otaca, od kojih je 2394 glasovalo za izrađeni tekst, a samo petorica su glasovala protiv.