Kongo, 07.12.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Škola, posebna briga i pomoć

U kasno popodne dođoše seoski poglavar, ravnatelj škole, učitelji i neki pastori. Svi žele da škola radi kao katolička, ali mnogi smatraju da bih ja trebao preuzeti brigu za plaćanje učitelja, kao i svega ostaloga. Brigo moja, prijeđi na drugoga! Školske učionice su u jadnom stanju. Od njih šest, tri su se srušile. A oni se dogovaraju kako će (ne)raditi, čekaju i ne popravljaju ih. Hvalio sam ih kako su dobro radili na mostovima i zato smo danas tu i vozilo je stiglo u selo. Ako zbilja žele da djeca uče, moraju zdušno raditi. Ostaje samo još jedan korak da država počne plaćati učitelje. Treba doći inspektor i poslati izvještaj odgovornima za školstvo. Kakav će izvještaj biti kad su tri učionice srušene? Ako se svi slože, napraviti učionice – kolibe nije velik posao za jedno dosta veliko selo. Obećaše da će se odmah dati na posao. Hoće li, ne znam. Jer mnogi u selu smatraju da je nepotrebno slati djecu u školu. Takav je mentalitet ljudi u dubokoj savani.

Navečer nam donesoše dvije večere; jednu vjeroučitelj, drugu seoski poglavar. Tko može sve to pojesti? Da ne bismo uvrijedili seoskog poglavara, dali smo nekima koji su se tu zatekli da se pogoste. Jer velika bi bila uvrjeda odbiti jesti bilo čiju hranu, posebno hranu seoskog poglavice.

Važnost misijskog vozila

Ujutro prije samog polaska došla nas je ispratiti nogometna momčad. Svi obučeni u dresove. Dadoše mi na dar velikoga ovna. Mnogi bi željeli poći s nama. Netko je bolestan, pa bi u većem mjestu potražio liječnika i lijekove, netko ide radi žalovanja za pokojnikom u udaljeno selo, pa je nezgodno ići pješice više desetaka kilometara, neki srednjoškolci su došli tražiti novac za školarinu, pa se vraćaju u školu... Svatko iznosi svoje razloge. Mogao sam uzeti samo bolesnike, one koji idu u bolnicu. Krenuh uz viku svih onih koji ostadoše u selu. Do Kimpange je oko 140 km, a vozio sam cijeli dan. Takva su ova naša bespuća.

Opet sam u gradu Kamini. Iz njega uvijek krećem u pohod selima na krajnjem jugu misije. Već dugo vremena mehaničari fra Filipa muče se da poprave moj stari terenac. Ali kako od djeda napraviti mladića? Ipak su uspjeli staviti ga u pogon. Na redu mi je pohod selima uz veliku rijeku Lubilanji. Do rijeke ću u vozilu dovesti i motocikl i Filipova vozača Pierra, koji će me voziti s druge strane rijeke. Moji stalni suputnici Jean-Marie i vjeroučitelj William krenuli su jučer iz Kimpange na biciklima. Na pola puta su negdje noćili, a onda su jutros i oni krenuli prema Bwanzi. Dok vozim slušajući "Žeteoce", razmišljam što da učinim s ovim selom Bwanzom. Zajednicu smo osnovali prije nekoliko godina. Sve je lijepo napredovalo. Ali nedavno je do mene dopro glas: vjeroučitelj je odselio u veće selo, 40-ak km odaljeno od Bwanze, jer ovdje nema škole. On želi da mu djeca budu pismena. Zato ih je ondje upisao u školu. Starješina kršćanske zajednice imao je nekih problema. Nakon smrti jedne osobe bio je optužen da ju je on "ubio", pa je s cijelom obitelji nestao iz sela. U takvim slučajevima pametno je ukloniti se što dalje i otići u nepoznatom smjeru. Jer kada vrač proglasi koga ubojicom, onda nema obrane, jer "sav" svijet vjeruje da je to istina. Zato je starješina zajednice odselio nekamo daleko, gdje će u miru moći obrađivati zemlju. I što sada? Hoćemo li uopće naći koga da nas primi? Hoće li itko danas biti u selu, jer u ovo vrijeme mnogi spavaju u poljima, gdje obrađuju zemlju.

Gurali me seoski poglavari

Vozim puno sporije nego što sam bio predvidio. Prije dva-tri sata padala je jaka kiša, pa je posvuda na putu voda, a i zemlja ilovača postala je vrlo klizava. Primiče se noć. Odjednom mi se vozilo ugasi usred savane. Nigdje žive duše. Vozač Pierre ne može me sam pogurati. Pokušavam upaliti, ali ne ide. Akumulator je prazan. Trebalo bi naći barem nekoliko ljudi da me poguraju. U Kongu vozila često pale na guranje. Nije rijedak slučaj vidjeti u milijunskom gradu Lubumbashiju kako ljudi i u velikim, prometnim avenijama guraju auto da upali. Na guranje se pale i mala vozila i kamioni, i benzinci i dizelaši. I ja sam svoj terenac stotine puta upalio na guranje! Ali sad u predvečerje, tko bi mogao ovuda proći? Jer i danju su ovuda rijetki prolaznici. Ipak, nakon sat vremena čekanja, gle čuda! Stigoše nam seoski poglavari iz Bwanze i Mulebe i još jedan bračni par. Imam čast da me guraju šefovi sela! Probaju muškarci, ali vozilo ne mrda. Velim ženi da se i ona uključi barem malo. Ona se smije, jer to nije "ženski posao". Ipak pristade. Upriješe svi zajedno. Vozilo se pomače malo i upali. Dobro se smračilo kad stigosmo u Bwanzu. Animator Jean-Marie i vjeroučitelj William već su davno stigli. Tu je i starješina kršćanske zajednice. Afera oko vračanja sretno je završena i on se posve vratio. Tu je i vjeroučitelj. On se nije vratio, nego se ovih dana slučajno tu našao.

Sveta misa na otvorenom

Odmah nakon večere primakosmo se vatri, gdje pjevači, iščekujući me, već odavna pjevaju. U ovome malom selu imaju i zbor. Lijepo pjevaju iako ih nema puno. Četiri mlada čovjeka i njihove žene udružili se u crkveni zbor. Ali ima jedna nevolja u zajednici. Jučer im vjetar srušio kapelicu. Krov je, jednostavno, pao unutra. Pitam ih gdje će sada moliti. Kažu da u kući što su je izgradili za nas. Nije velika, ali će se nekako tu pozbijati do sušnog doba. Potom će vidjeti kako dalje. Ujutro se svi pitaju: Gdje ćemo slaviti svetu misu? Sigurno negdje na otvorenome. Iako je sada malo oblačno, moglo bi se za vrijeme svete mise razvedriti, pa bi nas sunce pržilo. Blizu kapelice nalazi se veliko stablo manga. Zato rekoh Williamu da pripremi sve za svetu misu negdje ispod stabla. Bilo nam je vrlo lijepo. Ugodan, lagan povjetarac i sjena stabla manga odgonili su vrućinu. S nama su "slavili" i psi, patke, kokoši, koze i ovce koje su se za vrijeme svete mise vrzmale oko oltara.

Napuštam ovo selo, u koje možda nikada više ne ću doći, jer će se vjerojatno na ovom mjestu ugasiti. Seoski poglavar već se preselio na raskrižje, uz glavnu cestu, oko 7 km odatle. Poziva i ostale da ga slijede. Odande se odvaja put koji vodi samo do Bwanze i ondje završava. Osim stanovnika Bwanze gotovo nitko više ne dolazi u nju. Neki se svejedno još dvoume što učiniti. Na novoj lokaciji lakše je doći do soli, sapuna, šećera, odjeće i drugih proizvoda koji stižu iz grada. S druge strane, neki bi željeli ostati uz rijeku, gdje ima ribe. U svakom slučaju, sljedećega sušnog doba znat ćemo gdje će biti Bwanza.

S druge strane rijeke

Idemo u Kaseke, gdje ćemo ostaviti vozilo, a motorom ćemo nastaviti na drugoj strani rijeke. U Bwanzi mi rekoše da je put čist. Ma kakvi! Ima jedna poprilično široka, čista staza za pješake i bicikliste, ali oni ne shvaćaju da vozilo ne može stati u pješačku stazu i da jedan kotač mora u travu, gdje ima i panjeva, i kamenja, i termitnjaka. Zato moram i ovaj put voziti vrlo sporo. Na rijeci nas dočeka spretni Silvano, koji brzo prebaci čamcem na drugu stranu i nas, i naše stvari, i bicikl i motor. Dosta rano stigosmo u Mulebu. Vjeroučitelj se još nije vratio. Otišao je u lov da bi nas počastio mesom od divljači. Nedavno su izabrali novoga, vrlo revna voditelja zajednice. S njim razgovaramo o zajednici i o radovima koje su ove godine obavili. Obnovili su kapelicu. Pokrili su je novom travom, tako da sada ne prokišnjava. Predvidjeli smo da u sljedeće sušno doba gradimo novu kapelicu, od tvrdoga građevinskog materijala. Već su pripremili dosta kamenja, šljunka i pijeska.