RADOSNA VIJEST - br. 124
Kongo, 09.11.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Na mostovima prema Sumbi Lwayu

Poslije ručka prva vožnja do Sumbe Lwayu. Napravili smo mostove na rijekama Lunzinziju i Lwayuu, i to prave mostove od željezničkih tračnica, koje smo zalili jednim slojem betona i kamenja. Dolazimo na prvi most, dug 18 m. Djeca se kupaju ispod njega i odmah istrčaše na velike kamene ploče. Iz polja se vraćaju žene s velikim košarama na glavi i zahvaljuju mi na ovome projektu, jer su one najviše trpjele prije gradnje mosta. Morale su svaki dan prelaziti preko brzaca, po klizavu kamenju, noseći iz polja na glavi plodove svoga rada u velikim košarama, a na leđima je često bilo privezano i malo dijete. Posebno je bilo strašno za vrijeme kiša, kad bi se rječica pretvorila u veliku bujicu, koja je nosila sve pred sobom. A sada, eto, uzdignute glave idu po ravnom mostu. Obilazim most da vidim kako su zidari zidali, jer su završne radove obavljali bez mene dok sam bio na odmoru. Sve je u redu. I puni veliki kamioni mogu preko njega prijeći. Naravno, treba sve poslikati. Na sredini mosta poziraju moji suputnici, žene koje dolaze iz polja, djeca koja brzo oblače poderanu odjeću...

Idemo dalje kroz dosta ravnu savanu. Probili su put tako što su pokosili visoku travu i posjekli vrlo rijetka kržljava stabla. Put nije baš ravan. Vozilo poskakuje, ali nema opasnosti zaglibiti se. Četiri kilometra dalje, na divljoj rijeci Lwayuu, podigli smo drugi most. Taj je još duži – 25 metara. Opet ostavljam vozilo nasred mosta da bih ga poslikao sa svih strana. Vode nema mnogo, ali je počela pomalo nadolaziti. Istina, kiše padaju gotovo svaki dan, ali zemlja je još uvijek žedna i proguta gotovo svu kišnicu prije nego stigne do rijeke.

Vozilo prvi put u Sumbi Lwayu

Nakon 3 km vožnje kroz savanu, stigosmo u selo, gdje nas dočekaše s poklicima radosti, jer gle, vozilo je stiglo i u njihovo selo! Budući da je nedjelja, slavit ćemo svetu misu u ove popodnevne sate. Ali tek što se okupah, udari jaka kiša. Nedavno je umrlo vjeroučiteljevo dijete, pa se osjeća još uvijek žalost u ovome malom selu, jer su svi ovi ljudi povezani rodbinski. Zato je i žalost jednoga, žalost svih. Kad se kiša malo zaustavi, pozvah ih da uđemo u kapelicu. Ovdje je zajednica dosta malena, ali vrlo aktivna. Svi su u pjevačkom zboru. Ima jedan mladi čovjek koji vodi pjevanje, a slijede ga svi ostali, i muški i ženske. Tako je bilo za vrijeme svete mise, a tako se produži i uz vatru. Prepjevaše gotovo cijelu Bibliju. Začudih se koliko je poznaju, jer opjevavaju i neke nevažne dijelove iz Starog zavjeta. Tako, pjevajući uz vatru, uče Bibliju i predaju je s naraštaja na naraštaj. Zato se Afrikanci u Bibliji bolje snalaze nego Hrvati. Mnogi čak i u najzabačenijem selu znaju veoma lako naći svaki redak u Bibliji koji zatražite! Oko 22 sata sjeti se netko da bi trebalo „zaliti“ i pićem proslaviti moj prvi dolazak vozilom, pa donesoše one njihove rakije lutuku. Sa svakom dodatnom čašom pjevanje postaje bučnije. Prolaze sati. Vrište, galame, pjevaju... Neki neprestano ponavljaju: „Ovo je velika radost, jer je vozilo stiglo i u naše selo.“ Malo prije pola noći mi gosti otiđosmo na spavanje, a trojica onih „najzagrijanijih“ ostadoše još dugo u bučnu razgovoru.

Ujutro, prije polaska, želim razgovarati s vjeroučiteljevom ženom, koja je prije dva tjedna izgubila dijete. Otada više nije dolazila na molitvu, a ni jučer nije bila na svetoj misi. Postoji jedan čudni običaj koji je ušao i u naše kršćanske obitelji. Naime, ako u obitelji tko umre, onda neki članovi obitelji mnoge dane, pa i mjesece ne ulaze u crkvu. Kažu: „Rugat će mi se da ne žalim dovoljno za preminulom osobom ako odmah poslije žalovanja počnem dolaziti u crkvu.“ Tumačim vjeroučiteljevoj ženi smisao kršćanske smrti. Moramo učiniti sve da dijete ne umre. A ako umre, ne smijemo biti kao pogani, koji nemaju nade. Treba baš tada pojačati molitvu i za pokojnika, a i za tugujuću rodbinu, da ih Bog pokrijepi u žalosti.

Od trećeg mosta do Kabombwea

Odmah poslije razgovora napuštamo Sumbu Lwayu i vozimo se dalje, prema selu Kabombwe. Na pola puta između dvaju sela dolazimo na treći most, koji je izgrađen u sušno doba na rijeci Tshiwaziju. Taj most je najkraći i dug je 5,80 m. Naravno, slijedi opet fotografiranje. „Pužemo“ polako dalje kroz savanu. Put je očišćen od trave, ali je vrlo, vrlo neravan. Na početku sela, ispred naše kapelice, skupilo se čitavo selo. Gotovo da nitko nije otišao u polje, iako su poljski radovi u punu jeku. Seoski poglavar, žene s djecom u naručju, školska djeca i njihovi učitelji, svi muškarci su tu. Nitko ne želi propustiti današnji događaj. Vika, gužva, krikovi radosti, bubnjevi... Prvi put nakon 46 godina vozilo je opet stiglo u selo. Zadnje je došlo još davne 1963. godine. U vrijeme prije nezavisnosti Belgijanci su izgradili poprilično solidne mostove od drvenih greda. Nakon njihova odlaska mostovi su služili još nekoliko godina. Grede su polako trunule i bujica ih je odnijela. Tako je to ostalo sve dosada. Bezobrazni Belgijanci! Napravili prije šezdeset i više godina mostove i sad ih ne će popravljati! Gdje ste to vidjeli?! Tako sam se jednom šalio u Bruxellesu s njihovim fratrima. Eto, svi oni koji nisu išli daleko, danas prvi put vide vozilo. Posebno su znatiželjna djeca. Dodiruju ga, miluju, podvlače se ispod njega... Pravi mali „mehaničari“. Jedan mali desetogodišnjak zagledao se u njega, pa me upita: „A gdje su mu rogovi?“ Bezazleno, nevino dijete! Prasnuh u smijeh, kao i moji suputnici ,pa se sjetih šale na račun Rožana. Zli jezici pričaju ovako: kad je u Roško Polje, pokraj Tomislavgrada, prvi put stigao traktor, ljudi su ispred njega nabacali sijena, kao ispred konja i volova. Ovo danas u Kabombweu nije nikakva šala. Zato su djeca satima ostala uz vozilo, komentirajući iz svojih malenih nevinih glava kako to „čudo“ može hodati. Djece je bilo oko 350. To znam po podijeljenim bombonima. Uto dođe seoski poglavar s puškom. Priđe k meni, duboko mi se nakloni, onda ode nekoliko koraka prema savani i opali iz puške. Žene popratiše pucanj poklikom radosti. Opet napuni, priđe k meni, nakloni se i opali prema savani. I što je pucanj jači, žene poklicima radosti glasnije pohvale vlasnika puške. Pristupi jedan drugi čovjek. „Ceremonije“ su iste. Opali, ali se pucanj gotovo i ne ču. Svi prasnuše u smijeh, djeca mu se rugaju zviždanjem, a žene mu uputiše poklike prezira. Kakva sramota za jadnoga čovjeka! Zatim se pojaviše dvije nogometne momčadi u dresovima, domaća i druga, iz susjednoga sela Tshimange, koja se nekim slučajem danas tu zatekla. Pojaviše se ispred mene kapetani momčadi. I oni su s puškama. Nakloniše mi se i opališe obojica uz jaku pucnjavu. Naravno, dobiše za „nagradu“ bučne poklike veselih žena. Dolaze i drugi da pokažu jačinu pucnja svoje puške. Ispred kapelice je kao na sajmu.

Čim se malo odmorimo i narod se raziđe, počet ćemo svetu misu. Zato dadoh nekim momcima da podijele djeci bombone. Onda će otići kućama sva djeca koja ne mole u katoličkoj zajednici i ne će nam smetati za vrijeme svete mise. Kapelica je danas ispunjena kao nikad dosada. Bilo je znatiželjnika iz ostalih vjerskih zajednica. Za svetu pričest bijaše ih šestero domaćih i još drugih šestero, koji su sa mnom stigli u terenskom vozilu. Kišno doba je na vrhuncu. Gledam u kapeli u krov od suhe trave. Ima mnogo rupa. Vide se „devetera nebesa“! A svuda oko kapelice ima visoke suhe trave. Treba ju samo načupati i začepiti rupe. Poticao sam ih da to poprave čim prije. Mislio samo popodne poći na divne vodopade, ali me omela kiša. Jednom sam već bio ondje. Ljepši su ti vodopadi i bogatiji vodom od onih na Krki. Prije nezavisnosti ondje su u velikim skupinama dolazili bijelci i provodili kraj tjedna odmarajući se. Danas nikomu ne pada na pamet poći na te prekrasne vodopade i uživati u njihovoj ljepoti. Jedino onuda prolaze oni koji moraju ići u sela s druge strane rijeke. Tako ostadosmo u kući u kojoj je prokišnjavalo na sve strane, pa smo se morali stalno pomicati tražeći povoljno mjesto gdje ne kapa. Olujni vjetar stresao je na nas svu prljavštinu iz trule trave kojom je koliba pokrivena. Sreća da nismo jeli u to vrijeme.

Tiskaj    Pošalji