RADOSNA VIJEST - br. 124
Sarajevo, 09.11.2016

Intervju: kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup

Afrička duša je po prirodi religiozna

? Uzoriti, premda se ovaj razgovor vodi nakon vašeg boravka u Ruandi, možete li za čitatelje Radosne vijesti ukratko reći koji je bio povod vašeg pohoda Misiji Kivumu?

Kardinal: Misionar fra Ivica Perić prigodom boravka u domovini predložio mi je da otvorim novi dio škole koja je tada još bila u gradnji. Odmah sam pokazao zainteresiranost za taj poziv, ali sam ga isto tako zamolio da to uskladimo s mojim programima i kalendarom. Prigodom kanonske vizitacije Župi Ban Brdo, telefonski sam razgovarao s njim, interesirajući se može li otvaranje biti polovicom rujna 2016. god. On je odgovorio afirmativno, s tim što me je upozorio na to da je to vrijeme kiša u tom predjelu, ali, kako su se svi termini poklapali, pristao sam poći u Ruandu. Tad je započela procedura traženja potrebne aplikacije za ulaznu vizu i pripremanja putovanja. Odlučio sam da me prati moj tajnik, vlč. Bojan Ivešić. Pridružio nam se i vlč. Marinko Filipović, a također je pristigao i fra Nikica Vujica, ekonom Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Školski centar „Otac Vjeko“

? Poznato je da su i naši vjernici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine sudjelovali u gradnji i opremanju te školske ustanove. Bilo bi dobro čitateljima malo približiti Školski centar „Otac Vjeko“: koje su škole u sastavu Centra, koliko ima učenika, tko su djelatnici, kako je Centar opremljen, tko ga vodi?

Kardinal: Naša biskupska konferencija odobrila je prikupljanje sredstava za taj projekt u Misiji Kivumu. Također su i u Hrvatskoj, kao i u hrvatskoj dijaspori, prikupljana sredstva. Cjelovita gradnja novog dijela škole financijski je izvedena donacijama hrvatskog naroda. Zato je fra Ivica na svaku prostoriju stavio grb pojedinih gradova iz kojih je došla pomoć. Na ulazu u školu fra Ivica je također metnuo grb BiH i RH. U samom dvorištu napravljen je bazen za skupljanje vode; nije lako za toliki objekt imati dovoljno vode. Ta se nova zgrada lijepo uklopila u već postojeće školske objekte koji nose ime fra Vjeke Ćurića.

Sva djeca u školi imaju dnevni obrok, koji se priprema za sve. Školu pohađa velik broj djece, ne bih sada znao točan broj, ali sigurno više od 2000. Učitelji su domaći iz te misije, a fra Ivica je ravnatelj, koji sve to vrlo uspješno kontrolira i koordinira. Zanimljivo je to da djeca ne dobivaju ocjene tijekom školske godine, nego se na kraju polaže ispit pred državnom komisijom. Koliko sam ja mogao vidjeti, djeca i mladi dobivaju vrlo kvalitetno obrazovanje, koje im daje veliku sigurnost. Škole su, za afričke uvjete, vrlo dobro opremljene i učenici se upoznaju s radom na računalima, ali i raznim zanatskim alatima i uređajima. Koliko sam primijetio, obrazovanje koje se stekne u državnim školama neusporedivo je skromnije od onoga koje djeca dobiju u školama koje vode misionari, što puno govori o organiziranosti i požrtvovnosti misionara u izobrazbi afričke mladeži.

? Što znači otvaranje Školskog centra za samu misiju i ljude toga kraja?

Kardinal: U sjedištu misije je župa i franjevačka kuća, iz koje fra Ivica upravlja cijelim centrom, nazvanim, kako sam već spomenuo, „Otac Vjeko“. Misija Kivumu broji oko 35 000 vjernika. Na teritoriju misije nalaze se četiri osnovne škole i jedna zanatska, sa šest smjerova, te jedna tehnička obrtnička škola, s četiri smjera. U okviru novog dijela centra nalazi se strukovna škola i srednja tehnička škola, koje imaju 18 učionica, posebne urede, knjižnicu, čitaonicu i druge popratne prostorije. Te će potonje pohađati više od 1000 đaka. Svi đaci koji završe školu vrlo brzo nađu zaposlenje. Zanimljivo je vidjeti da svaka škola ima svoje uniforme, koje je sama dizajnirala i sašila. Uniforme se ne smiju nositi nigdje osim u školi. To je na svoj način znak raspoznavanja đaka kojoj školi tko pripada. Razumljivo je da ta škola znači život za te mlade, jer se školuju i odgajaju, a usto imaju i redovit dnevni obrok.

Ljudi koji se ne boje života

? Mogli ste se, iz različitih susreta i razgovora, upoznati s problemima vjernika i ljudi toga kraja. Koji su najveći problemi i na koji način im se može najbolje pomoći?

Kardinal: Ljudi su to koji se ne boje života. Zato njihova dvorišta i ulice vrve od mladosti i djece. Glavni je problem odgoj i formacija tih mladih, da se mogu nositi sa životom. Ta zemlja je kao pola BiH, a ima oko 13 milijuna stanovnika. Dakle, prenapučena je. Većina su ili stočari ili zemljoradnici, a zemlje je sve manje za obrađivanje. Ondje su dugo vladali Europljani, pa taj narod nosi ožiljke tog tlačiteljskog vremena. Europljani su crpili njihovo prirodno blago, a za narod se nisu posebno angažirali. Sada imaju problem stvoriti društvo u kojem će vladati demokracija. Ruanda je trenutačno policijska država. Nemaju mnogo zemlje za obrađivanje i sve što obrađuju, to čine ručno. Uza svaku kuću stoje stabla banana. Nema svaka kuća kozu, ali imati živinče, to je posebno bogatstvo. Ovce i janjce ne uzgajaju, niti to meso jedu.

Jačati misijska svijest u našem hrvatskom narodu

? Je li dovoljno izgrađena misijska svijest u našem hrvatskom narodu i uopće u Europi?

Kardinal: Mislim da je u posljednje vrijeme nastalo malo zatišje kad je riječ o misijskom duhu. Prije je misijski žar bio jači i žarči. Uloga je cijele Crkve suočiti se s tim izazovima. Recimo, u Ruandi arapske zemlje ulažu novac samo za izgradnju džamija i one su sve izgrađene pokraj puta. Iako je malen broj muslimana u odnosu na cijelu populaciju, moglo bi im se puno lakše pomoći u organiziranju školstva ili ekonomije, ali Arapi u to ne ulažu. Tamo međutim djeluju razne protestantske denominacije, ali su veoma agresivne prema katolicima.

Afrička duša je po prirodi religiozna. Za njih je nepoznanica biti bezvjerac. Zato je veoma vrijedna djelatnost naših misija, koje ulažu u svestranu formaciju ljudi. Nije lako uživjeti se u njihov mentalitet i mentalni sklop razmišljanja, ali je očito da je u njihovu stvarnost potrebno unijeti evanđelje. Mi se koji put čudimo što se teško odriču poganskog mentaliteta, a vidimo da kod nas nakon toliko stoljeća kršćanstva još uvijek ima nimalo bezazlenih poganskih manira.

? Što se treba dogoditi da Europljani više pomažu misijama i bolje razumiju afrički mentalitet i njihove potrebe?

Kardinal: Tim ljudima trebaju vjerodostojni svjedoci. Nažalost, zapadne zemlje nameću svoj urušeni moral iz svjetovne Europe. To ih ili uništava ili stvara u njima apriornu odbojnost prema bijelcima. Čudne su pojave raznih neizlječivih bolesti u tome području. Puno je tu upitnika. Zato se divim misionarima i misionarkama, koji se užive u njihov mentalitet i u njihovu stvarnost pokušavaju utkati duh evanđelja, da bi se rodila životna crkva. Mislim da je važno učiti ih da budu samoodrživi, i to isključivo zahvaljujući svojemu radu. Mi kao Crkva činimo ono što možemo i koliko možemo, jer ovisimo o dobročiniteljima. Često se moglo čuti u medijima da Vatikan treba prodati muzeje i nahraniti Afriku. Na jednu takvu izjavu reagirao je jedan od biskupa, ne mogu se sjetiti njegova imena, ali je rekao da se muzeji mogu prodati i tako ljudima dati ručak, ali tko će im nakon ručka dati večeru, upitao je. Crkva čini puno toga. Naravno, dobročinitelji posredstvom Crkve, samo to nije toliko prisutno u javnosti. Možda ne bi bilo loše da kolonijalne sile koje su imale svoje kolonije u Africi sada financijski pomažu te ljude i te države.

Misionari i misionarke sigurnost su i oslonac domaćim ljudima

? Kako Afrikanci doživljavaju prisutnost bijelaca i misionara i kako gledaju na pomoć koju dobivaju od njih?

Kardinal: Vidio sam da se misionari i misionarke ne razbacuju od pomoći koju primaju i koju ugrađuju u njihovo podneblje. Uče lokalne ljude raditi i zaraditi ono što je potrebno. Zato su crnci i stvorili mnijenje da bijelac sve može. Kada bijelac kaže da ne može, ne vjeruju mu. Tamo gdje se ljudi žrtvuju za njih, oni to cijene i vrjednuju. Zavisti, ljubomore i sebičnosti uvijek i svugdje ima. No misionari su sigurnost i oslonac tim ljudima. Ti ljudi znaju da je netko došao k njima iz, za njih, „obećane zemlje“ i da jedino ljubav prema Bogu i prema čovjeku može nekoga potaknuti da sve to napusti i pođe njima u neimaštinu. Ono što misionari čine za te ljude, uz pomoć dobrih ljudi, od neizmjerne je važnosti za narod među kojim djeluju.

? Već je rečeno da „misijama treba pomagati tako da im naša pomoć ne bude više potrebna“. Kako to tumačite i jesmo li daleko od toga?

Kardinal: Crkva ne može sama to ostvariti. Ali je problem što politika, kada pomaže, onda ucjenjuje ili kupuje. To je vrlo bolna konstatacija. Na nekim prostorima i misionari pomalo gube polet učiti ih raditi i živjeti od rada, bilo od zemlje, bilo od stoke ili kojeg zanata. Ono što bih na poseban način istaknuo jest da treba razumjeti mentalitet tih ljudi, koji se u bitnome razlikuje od našega. Kriva je postavka ići takvim putem odgoja da budu poput nas: da misle kao mi ili da se ponašaju kao mi. Vrlo je važno raditi i pomoći im izgraditi društvo, ali i dopustiti im da svojom pameću i logikom sami dođu do određenih zaključaka. Znate, predugo je taj prostor iskorištavan, ugnjetavan od strane kolonijalista. Svjedoci smo kako se bijelac do prije nekoliko desetljeća odnosio prema tim ljudima. Takav pristup prema njima je trajao stoljećima i ne može ga se sada zanemariti. Netko drugi je kriv za takvo stanje. Evo, već godinama misionari djeluju na tim prostorima, ali trebat će još godina i godina da ta rana zacijeli. I sami smo svjedoci što znači biti čija kolonija, jer smo to i sami bili još od 15. stoljeća, i te su posljedice u nama još prisutne.

? Što je potrebno učiniti da europska demokracija zaživi u Ruandi i drugim afričkim zemljama? Je li to za njih put i nada izlaska iz siromaštva i sukoba?

Kardinal: Kao što se na našim područjima velike sile poigravaju s malima, tako se događa i ondje. Vlasti često podupiru pojedine lidere, koji se osile, a onda, kad se osile, podupiru rat da ih skinu s vlasti. To je vrlo prljava politika velikih sila, jer traže prestiž nad tim prostorima žrtvujući male ljude. Trebalo bi malo razmisliti je li europska demokracija model za sve kontinente i sve narode. Vidimo da takav model ne funkcionira na Istoku. Mislim da je vrlo važno formirati i odgajati te ljude da sebi sami formiraju i organiziraju sustav kakav žele i u tome im dati slobodu. Ono što moram istaknuti jest da su te afričke zemlje dovoljno bogate prirodnim resursima da od toga mogu živjeti vrlo solidno i sigurno. Naime Bog je svako mjesto na zemlji obdario čim posebnim, od čega može živjeti njegov narod. Problem je što se to i danas, ništa manje nego i u prošlosti, iskorištava, ali ne na izgradnju, nego na štetu ljudi.

Jesu li dovoljno evangelizirani gospodarstvenici i političari?

? Poznate su kritike pape Franje upućene bogatašima i njegov vapaj da svojim bogatstvom i utjecajem umanje bijedu, nepismenost i siromaštvo. Čini li Crkva dovoljno da evangelizira te „moderne Zakeje“? Kako se približiti bogatašima i kako ih pastorizirati?

Kardinal: Tradicionalna konstatacija da je Crkva trajno obnavljajuća, vrijedi i danas. Kod nas možemo reći da smo napravili propust, jer nismo evangelizirali ni pastorizirali političare i gospodarstvenike te je duh odgovornosti u društvu nestao. Glavno mjerilo je profit i zarada, a čovjekova vrijednost je sve manja. To se, nažalost, prenosi i na ta područja koja se trebaju razvijati. Te afričke zemlje imaju toliko prirodnih resursa, ali to često koriste stranci koji investiraju, pa domaći ljudi ili ne umiju ili nemaju mogućnosti razvijati svoje sposobnosti.

? Hvala vam na izdvojenu vremenu i razgovoru. Za kraj, koja je vaša poruka misionarima, čitateljima i podupirateljima misija i Radosne vijesti?

Kardinal: Zanimljiva je tajna tih ljudi koji „zagrizu“ na misijsko područje, ondje zažive i teško se odvajaju od duha misija. Zaista ih hrabrim u evanđeoskome poletu da, unatoč fizičkomu umoru, njihov duh bude uvijek neumoran. Neka budu i navjestitelji i svjedoci Isusa Krista! Što se tiče čitatelja, posebno podupirem poticaj da se Radosna vijest više širi, da bi po njoj misijski duh ušao u svaku obitelj. Svima koji podupiru misije želim da uvijek imaju velikodušno srce, jer Bog će blagoslivljati vesela darivatelja (usp. 2 Kor 9, 7).

Već sam vam zahvalio za razgovor. Hvala vam što i osobno podupirete misije i produbljujete misijsku svijest u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a i šire. Ostaje mi da vas srdačno pozdravim i zaželim svaki uspjeh, posebno da u duhu gesla Sinode „sve obnovite u Kristu“.


Razgovarao mons. Luka Tunjić,
Nacionalni ravnatelj PMD-a BiH

Tiskaj    Pošalji