Władysław Bukowiński, začetnik misije u Kazahstanu
Proglašen je blaženim 11. rujna 2016. u Karagandi.
Nalazimo se u Izvanrednoj godini milosrđa, u kojoj posebno razmišljamo o djelima milosrđa, ali nastojimo i živjeti ta djela. Nama vjernicima nije dovoljno moliti za Božje milosrđe, već trebamo i sami biti milosrdni jedni prema drugima. U tom duhu imamo mnoge svetce i blaženike koji su nam ostavili bogatu baštinu kao milosrdni. Među njima ističemo svećenika Władysława Bukowińskoga. Rođen je 22. prosinca 1904. u Berdyczówu, u Ukrajini, a umro 3. prosinca 1974. u Karagandi, u Kazahstanu.
Jedna od glavnih krjeposti koje je Władysław njegovao jest čvrsto pouzdanje u Božju providnost. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1931. Nakon toga je predavao katehetiku u Krakovskoj biskupiji, u Poljskoj. Nakon što je 1939. godine buknuo rat, uhićen je 1940. i zatočen, a kasnije oslobođen. Godine 1945. ponovno je uhićen i osuđen na deset godina zatvora u tzv. gulagu (represivni sustav u SSSR-u koji je uključivao i koncentracijske logore za prisilni rad i zatvore; služio je za represije nad političkim protivnicima, masovno izrabljivanje, medicinske pokuse na ljudima i pritvaranje ratnih zarobljenika). Ondje je nastavljao svoj apostolat. Podržao je i ohrabrivao ostale zatvorenike u vjeri i nadi. Premda je oslobođen 1954., morao je još provesti tri godine u Karagandi radeći teške poslove pod nadzorom. Proveo je zatim 20 godina u Kazahstanu, služeći kao župnik redovnicima raznih podrijetla i siromasima, obilazeći gradove i sela po sovjetskoj Aziji.
Proglašen je blaženim 11. rujna 2016. u Karagandi. Tog dana, nakon molitve Anđeo Gospodnji, papa Franjo je na Trgu svetog Petra posebno istaknuo njegova djela milosrđa. „Uvijek je tijekom svojeg života pokazivao veliku ljubav prema slabima i najpotrebnijima. Njegovo svjedočanstvo se nameće kao skup duhovnih i tjelesnih djela milosrđa.“ Posebno je istaknuo koliko je trpio zbog svoje vjere i zauzimanja za siromašne. U Godini milosrđa možemo reći da je on jedan od onih koji su shvatili da se u svakom patniku nalazi Krist kojemu treba služiti, o kojem se treba nesebično brinuti, unatoč preprjekama i progonstvima. On je svojim predanim radom s pravom smatran začetnikom misija u zemlji poznatoj kao „carstvo gulaga“. Sveti Ivan Pavao II. je više puta istaknuo patnje i muke u gulagu – jer je djelom i sam to doživio – osobito u govoru upućenu posvećenim osobama u Kazahstanu, u Astani, 24. rujna 2001.: „Imam pred očima i u srcu neizrecive muke onih koji su doživjeli ne samo fizičko sužanjstvo i zatočeništvo, nego i javnu mržnju i nasilje jer se nisu htjeli odreći svoje vjere… Spominjemo se svakoga od njih sa zahvalnošću i poštovanjem. Na njihovim patnjama, ujedinjenim s Kristovim križem, procvao je novi život vaše kršćanske zajednice.“
Te riječi svetog Ivana Pavla II. pomažu shvatiti patnje koje je doživio bl. Władysław, ali se nije odrekao Krista, već je hrabro nosio svoj križ i hrabrio svoju braću. Takav njegov život ostaje za nas danas izvor nadahnuća i poticaj za ostvarenje djela milosrđa u našem osobnom životu. Neka njegov zagovor prati mnogobrojne misionare i vjernike diljem svijeta koji trpe progonstvo zbog svoje vjere.
Vlč. Odilon Singbo
Tiskaj 