Kongo, 15.09.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Večer molitve i razgovora

Večer nam prođe moleći krunicu ispred vjeroučiteljeve kuće. Tu su: ravnatelj škole, njegovi učitelji, vjeroučitelj, starješina kršćana, nas trojica gostiju, te nekoliko žena s upaljenom lojnom svijećom u sredini... Kako lijep ugođaj! Pored naših Zdravomarija čuju se samo razni noćni zrikavci. Vjeroučitelj divnim glasom predvodi pjevanje Gospinih pjesama poslije svakog desetka, a svi lako prihvaćaju i pjesma se slijeva u jedno. Kuća je na kraju sela pa do nas ne dopire seoska buka. Poslije krunice dugi razgovor o politici, jer učitelji su svugdje, pa i ovdje „veliki“ političari! Zatim neizostavno usklađivanje običaja s kršćanstvom, o tomu kako su ljudi živjeli i vjerovali ranije, što se do danas promijenilo. I dok ih uvodim u kršćansko poimanje života, od njih naučim jako puno toga. Zato moram ne samo govoriti, nego i pažljivo slušati. U svakomu selu, u komu postoji škola, uvijek ima bezbroj pitanja koja se tiču škole. I u ovom selu trebalo bi poći nabolje. Barem se tako nadamo. Sada je jedini problem naći prave učitelje. Naime, ova škola je priznata od države, ali prije nego država počne plaćati učitelje, treba proći inspekcija da vidi je li u njoj sve u skladu sa zakonom. Traže se tri uvjeta: da ima dovoljan broj učenika, da postoje kakve-takve učionice i da su učitelji kvalificirani. Znači da će imati kvalificirane učitelje tek ako ih roditelji budu plaćali, dok ih ne preuzme država. Pričaju mi kako lokalne vlasti švercaju sa školama. Traže iz Kinshase imatrikulacijske brojeve čak i za škole koje uopće ne postoje, a onda ih prodaju po selima i otvaraju škole i tamo gdje uopće nema uvjeta. Ako ova naša škola zaživi, moglo bi se to jako dobro odraziti i na našu zajednicu koja godinama samo životari. Šest katoličkih učitelja i ravnatelj s njihovim obiteljima bilo bi osvježenje za zajednicu.

I poglavica sela na svetoj misi

Ujutro sam poslao poruku poglavici sela da ga upitam kad bi mu bilo najzgodnije da se susretnemo. Odgovorio je da dođem po njega prije početka svete mise, jer i on želi s nama moliti. Čim dođoh pred njegove dvore, uvede me u tek izgrađenu rezidenciju. Nedavno ju je dovršio i sad iz nje vlada. Oko te lijepe i prostrane kuće izgradio je i 14 seoskih koliba za 14 žena kojima se oženio u ove dvije godine otkako je veliki poglavica. Nedavno mu je umrla prva žena s kojom je živio dok je bio pentekostalni pastor. Ovih 14 mladih žena već su mu rodile šestero djece. Pričaju u selu da on ima „projekt“ imati barem 30 žena i najmanje 60 djece. Silan „projekt“! Razgovaramo u njegovu dnevnom boravku pomalo o svemu i kad mu rekoh da je vrijeme da pođem na svetu misu, reče mi: „Idem i ja s vama.“ „Dobro“, velim, „ako imate vremena.“ Kaže: „Za Boga moramo imati vremena.“ Bio je pastor, a sada otkako je poglavica sela, pomiješao je i pobrkao sve. Uza se nosa Bibliju kamo god pođe, a s druge strane vrač mu je desna ruka pri raščišćavanju parnica među ljudima, posebno kad je pitanje tko je kome nanio zlo, bolest, smrt... I obojica od toga imaju veliku korist, jer se sve usluge plaćaju. Kao šef ima 14 žena i misli im broj stalno povećavati. To su sve same curice od 14-17 godina., a s druge strane kao „pravi kršćanin“, čita Bibliju, moli se kršćanskom Bogu, priznaje da je Isus Spasitelj. Čak i kad mi zahvaljuje za sve što činim u njegovu „kraljevstvu“, blagoslivlja me riječima: „Bog Vas blagoslovio.“ Ali i nadodaje: „neka Vas čuvaju Bog i duhovi naših predaka!“ Nemamo još kapelice pa idemo u školu koja se nalazi 3 km udaljena od sela. Za vrijeme svete mise poglavica je cijelo vrijeme pobožno sjedio držeći u rukama Bibliju. Eto, on je stvorio neku vjeru po mjeri čovjeka. Kakav silan mladoženja od 55 godina! Danas se vjenčao ravnatelj škole, a krstio sam mu ženu i dvoje male djece.

Poslije ručka napuštamo ovo, po mnogim običajima neobično selo, uz vjetrovito i vrlo ugodno vrijeme. Kakva ljepota prirode! Sve blista u zelenilu. Smjenjuju se brežuljci, visoravni, doline obrasle šumom, kroz koje protječu potoci. Na ovim velikim prostranstvima ima tek poneko malo selo od nekoliko kuća. Ljudi obrađuju polja i zemlje ima koliko tko hoće. Gdje god netko nije zakopao motikom, možeš kopati! I to koliko hoćeš i možeš. Ali kako obraditi više hektara, kad se sve obrađuje ručno, motikom? S roditeljima su i djeca koja nažalost ne idu u školu. U ovo vrijeme ima posla za svakoga tko hoće raditi.

Jadna škola u Kalenga-Ntandi

Kalenga Ntanda nije tako daleko od Kalundwea, ali nam do tamo treba više od tri sata. Iako je ovdje naša zajednica vrlo ubožna, primiše nas s puno buke, jer nas nisu došli pozdraviti samo naši kršćani, nego cijelo selo pa i sam seoski poglavica. Ma, silni su ovi i gostoljubivi ljudi! Naravno, kao i svugdje, najbrojnija su djeca. Pitam ih: je li započela školska godina? Vele da su jučer počeli. A u ostalim mjestima počeli su prije dva mjeseca. Valjda su ova djeca vrlo pametna, pa sve pristignu, iako počnu s velikim zakašnjenjem. Kasnije saznadoh da su jučer samo pomeli zapuštene učionice. A već danas nisu bili u školi. Umorili se! Jadna škola, a još jadnija djeca koja u njoj uče!

Naložiše vatru. Bijaše nas tu samo nekoliko, jer ovdje nema pjevačkog zbora, pa nema ni onog uobičajenog bubnjanja i plesa oko vatre. Noć provedoh uz stalno buđenje. Krevet je dvadesetak centimetara kraći od moje visine, a i malo nagnut pa sam se cijelo vrijeme borio da se ne skliznem na pod.

Ujutro pozvasmo starješinu kršćana i njegovu ženu na razgovor. Oni su oko 3 km udaljeni od sela, stanuju u savani, a još dalje imaju polja koja obrađuju. Tamo i stanuju za vrijeme glavnih poljskih radova pa rijetko dolaze u selo. K tomu, žena je često bolesna. Zato ih nema ni nedjeljom u selu. Ako starješina nije tu, kako će zajednica napredovati? Zato je ovo jedna od najbjednijih zajednica. A takvo je i samo selo. Svatko se zabavio samim sobom, obrađuje svoju zemlju, pa zato i nema nikakvih zajedničkih pothvata koji bi koristili cijelom selu. Zato škola ne radi, a nemaju u selu ni dispanzera niti išta drugo. Jedino što ih može ujediniti, jest smrtni slučaj u selu. Tada svi ostavljaju svoja polja i vraćaju se u selo da bi žalovali.

Razmišljanja o krhkim zajednicama među poganima

Vozimo se dalje na jug prema selu Ngombe kroz ova bespuća. Potpuno sam odvojen od ostaloga svijeta jer dovle ne dopire telefonska mreža. Dok moji suputnici animator i vjeroučitelj šute i vjerojatno razmišljaju o svojim obiteljima, moje se misli vrzmaju oko ovih krhkih zajednica, posađenih usred poganskog svijeta i raznih sekti koje miješaju sve: pojedine propise iz Staroga zavjeta s ponekim odredbama iz Novog zavjeta, a najviše tu ima njihova tradicionalnog vjerovanja u čarolije. Kako navijestiti Isusovu Radosnu vijest ovim ljudima, koji prihvaćaju Isusa, ali se slijepo drže svojih običaja? Upravo je takva zajednica Ngombe. Bili smo predvidjeli, danas popodne, doći u selo i posvetiti se razgovorima, a onda ujutro slaviti svetu misu i poći dalje. A onda mi dođe jedna misao: Čemu gubiti vrijeme kad sve ostaje po starom? Ta, razgovarao sam s njima toliko puta. Odavno ovdje ne ide kako treba. Zapravo sve nekako stoji. U zajednici je jedan čovjek i starješina kršćana i vjeroučitelj. Ali čak je i on poligam. Dobričina je i ima dobru volju, ali ima dvije žene. Imao je ženu koja nije rađala. Kad mu je umro brat, obitelj ga je prisilila da uzme bratovu ženu koja rađa. Kad ženi umre muž, ona se može vratiti u svoju obitelj, ali djeca ne pripadaju njoj, nego braći pokojnog muža. Ako želi ostati sa svojom djecom i ostati u muževoj obitelji, mora se udati za jednog od djeverova. Naš vjeroučitelj Jean-Pierre u početku se opirao imati i drugu ženu, ali je pritisak bio tako jak da je na kraju popustio. Tako je živio s dvije žene. Za voditelja zajednice nismo imali drugoga. Čekali smo da netko sklopi crkveni brak, pa da ga stavimo na čelo zajednice, ali ga nije bilo. Tek mali broj njih moli u zajednici. Ovdje je bilo desetak starijih koji su se ispovijedali i pričešćivali, ali su u međuvremenu pomrli, a ostale su samo dvije osobe koje se redovito pričešćuju: jedna vrlo stara baka i jedna djevojčica. „Spala knjiga na dva slova!“ Mislio sam: baka bi mogla uskoro umrijeti, a i djevojčica će se za nekoliko godina udati. Nakon toga ne ćemo se više ni zaustavljati u ovome selu. Dok sam ja bio ljetos na odmoru u Domovini, animator je ovdje radio s kamionom na mostovima. Čekajući da zidari završe most, prevozili su kamenje za novu kapelicu od tvrdog građevinskog materijala. Ova sadašnja je od nepečenih blokova crijepa i pokrivena suhom travom. Dok tako razmišljam što učiniti s ovom zajednicom, animator mi pokazuje odakle su prevozili kamenje. Velim mu: „Ne ćemo još početi gradnju dok ne vidimo što će biti sa zajednicom. Nema smisla graditi lijepu kapelicu, potrošiti mnogo cementa i limova za pokrov, ako će se zajednica ugasiti.“ Tako razmišljajući i razgovarajući stigosmo u selo.