RADOSNA VIJEST - br. 121
Kongo, 20.07.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Zaobilaznicom prema Kimandi

Odmah poslije ručka gledam prema jugu. Nebo se zacrnjelo, a u daljini pucaju gromovi. Velim suputnicima: „Završili smo ovdje u Kishindei. Nemamo što više čekati. Bježimo čim prije prema Kimandi, jer ako nas kiša uhvati, jao nama! Mogli bismo se zaglibiti.“ Cesta je toliko loša da se njome s mukom prođe i kada je suha. Već sada, gdje su velike rupe, lokve su pune, a ponegdje se stvorilo pravo malo jezero. Prvi put vozim zaobilaznicom. Na glavnoj cesti se bio zaglibio jedan kamion. Izvukli su ga nekako, ali je iza njega ostala toliko velika rupa da nitko više nije mogao tuda proći. Ali ljudi su dosjetljivi. Vozači su se snašli tako što su napravili zaobilaznicu kroz maniokina i kukuruzna polja. Ali teren je u polju mekan pa će uskoro i ova zaobilaznica od nekoliko kilometara postati neprohodna.

Nove školske učionice

Čim stigosmo u Kimandu i svijet nas pozdravi, otiđosmo razgledati radilište. Dosad smo izgradili šest učionica, a sada zidamo drugu zgradu sa šest učionica i s uredom za ravnatelja. Dvojica zidara sazidali su tu dugu zgradu do visine metra. To je vrlo veliko selo. Ima više od 10 000 stanovnika. Dosad smo imali katoličku osnovnu školu sa šest razreda i srednju učiteljsku, također sa šest razreda. A ove godine uveli smo još jednu osnovnu, s dvanaest odjeljenja. Zato je potrebno imati barem 12 učionica. Dok smo tako razgledali gradilište i ja dao zidarima poneki savjet, potjera nas kiša. Bili smo predvidjeli danas popodne ispovjediti vjernike, da bismo sutra ranije mogli početi svetu misu, ali je kiša padala sve do mraka. Dakle sutra ćemo nekoliko sati biti u crkvi.

Sveta ispovijed i misa

Dok sam bio na odmoru, vjeroučitelj William, koji nadgleda seoske vjeroučitelje, izvršio je izbore za voditelje zajednice. Ovdje u Kimandi ponovno su izabrali dosadašnjega, koji je ujedno i ravnatelj osnovne škole. Izabrali su novog vjeroučitelja. Dosadašnji je radio vrlo lijepo duge 22 godine, ali kršćani su smatrali da sada treba dati prednost mlađemu.

Ujutro uđoh u crkvu u 7,30 sati. Narod je polako pristizao na ispovijed, koja potraja dva i pol sata. Nakon toga, počesmo misno slavlje. Ugodno nam je u ovoj novoj crkvi. Ima dovoljno klupa, svi mogu sjesti. Još nismo postavili stakla na prozore. I dobro je tako, jer imamo dovoljno zraka i propuha. Ostadosmo gotovo do 13 sati u toj našoj „katedrali“. Imali smo još dva bolesnika u selu kojima sam odnio svetu pričest.

Dalje na put krećemo još jednom zaobilaznicom. Na maloj rijeci, 3-4 km dalje od Kimande, srušio se most pod teretom jednoga kamiona. Budući da je ovo glavna cesta prema pokrajini Kasaji, ljudi su se snašli. Probili su zaobilazni put kojim su zaobišli izvor rijeke. Ali zaobilaznica je duga 14 km. Treba voziti gotovo jedan sat da se ponovno iziđe na glavnu cestu.

Pokraden novac za most

Zaustavljam se na drugoj, puno većoj rijeci, Lwanyji, da pogledam novi most. Ovdje sam uvijek imao puno muke na mostu. Bile su ostale samo neke šine od mosta, iskrivljene i razbacane, pa je trebalo između njih uvijek namještati drva, a onda bi mi s druge strane netko dirigirao da točno vozim po šinama. Ako ne "nanišanim" dobro, propadoh! Ali čim koji kamion prođe, obori drva u rijeku i voda ih odnese. Ove godine kotarski načelnik dobio je 10 000 dolara da popravi taj most. A on se dobro „snašao“. Uzeo novac za sebe, a od svih pilara dasaka u šumi tražio „dobrovoljni“ prilog u debelim daskama. I dok su radili na mostu i kovali daske, svaki prolaznik na biciklu, motoru, u vozilu ili pješice morao je platiti taksu za prijelaz. Most je sada uredu. Daske su dobro skovane i može se proći i vozilom i pješice. Ali dokle će tako biti? Umjesto da su postavili šine i po njima betonirali jedan sloj od dvadesetak centimetara, radnici su po nalogu kotarskog namjesnika samo prikovali daske, koje je dobio badava. Ovih dana to je vrlo dobro. Ali daske će uskoro početi trunuti i opet će biti kao i prije. Kotarski načelnik, koji je dobio novac za most, gotovo ništa nije potrošio, ali je organizirao svečano otvaranje mosta. Doveo je i TV kamere i pozvao komesara okruga da pusti most u promet. Međutim jedan zastupnik u pokrajinskom parlamentu tužio je kotarskog načelnika za krađu državnog novca, pa su ga smijenili i strpali u zatvor. Novi sigurno ne će biti pošteniji. Ipak, meni danas bijaše drago prijeći preko toga zasad lijepa mosta i nadam se da ću to moći barem još neko vrijeme.

Posjet selu Kabululu

Primičući se Kabululuu ulazimo u pravu rijeku na putu. Kiša se upravo zaustavila, ali je bila tako jaka, da je put pretvoren u bujicu. Jedva vozim. Ne vidim ni velike rupe na putu. U Kabululuu je rominjala kiša cijelo vrijeme do večeri, tako da mladi nisu uopće mogli naložiti vatru i propao je njihov večernji program. Oni su imali probu u jednoj novoj učionici, a mi smo s voditeljima zajednice i s ravnateljem škole pričali u našoj kolibi. Kapelica se ovih dana srušila, ali kršćani ne žale puno. Napravili smo tri učionice te sada mole u jednoj od njih. Čak im je i ljepše nego ranije. Sada bismo trebali sagraditi još tri učionice, a treba misliti i na kapelicu od trajnog materijala.

Ovdje smo u Kabululuu imali pravu feštu. Vjenčao se ravnatelj škole, a krstio sam ujedno i njegovu suprugu. Za vjenčanje bijaše još jedan mladi bračni par. Krstio sam i šestero djece. Pokret "Kiro" još je živ u ovoj zajednici, ali smo mlade i djecu poticali da još više vježbaju, jer vidim da puno toga još ne znaju.

Odavle pa dalje prema jugu nema više telefonske mreže. Tako ću posjećujući zajednice cijeli tjedan biti odsječen od svijeta. Nemam sa sobom ni radio-aparata. Eto, tako ovaj narod živi svoj život bez dodira s izvanjskim svijetom.

Idemo dalje prema selu velikoga poglavice. Prolazimo pokraj škole. Upravo djeca izlaze iz učionica. Koliko buke! Trka, vika, cika... Vidim, ima ih jako puno za ovo selo. Kasnije mi ravnatelj reče da ih ima 254. A prethodnih godina bilo ih je samo pedesetak. Taj mladi ravnatelj vrlo je revan, i kao ravnatelj, i kao kršćanin, i kao čovjek. Je li to dovoljno da škola radi kako treba? Jer i roditelji trebaju biti revni u plaćanju školarine.

Ulazimo u novo selo, koje je izgrađeno posljednje dvije godine, otkako ovim krajevima upravlja novi poglavica. Vozimo se prema vjeroučiteljevoj kući. On je tek nedavno izgradio novu i vrlo prostranu kuću. Naravno, na afrički način.

Večer molitve i razgovora

Večer nam prođe moleći krunicu ispred vjeroučiteljeve kuće. Tu su ravnatelj škole, njegovi učitelji, vjeroučitelj, starješina kršćana te nas trojica gostiju, kao i nekoliko žena s upaljenom lojnom svijećom u sredini... Kako lijep ugođaj! Osim naših nizanja molitve Zdravo Marijo čuju se i razni noćni zrikavci. Vjeroučitelj divnim glasom predvodi pjevanje Gospinih pjesama poslije svake desetke, a svi lako prihvaćaju i pjesma se slijeva u jedno. Kuća je na kraju sela pa do nas ne dopire seoska buka. Poslije krunice, slijedidug razgovor o politici, jer učitelji su svugdje, pa i ovdje „veliki“ političari! Zatim neizostavno usklađivanje običaja s kršćanstvom, o tome kako su ljudi živjeli i vjerovali ranije, što se do danas promijenilo. I dok ih uvodim u kršćansko poimanje života, i ja od njih naučim toliko toga. Zato moram, ne samo govoriti, nego i pozorno slušati. U svakomu selu, u kojem postoji škola, uvijek ima bezbroj pitanja koja se tiču škole. I u ovom selu trebalo bi poći nabolje. Barem se tako nadamo. Sad je jedini problem naći prave učitelje. Naime ova škola je priznata od države, ali prije nego što država počne plaćati učitelje, treba proći inspekcija da vidi je li u njoj sve u skladu sa zakonom. Traže se tri uvjeta: da ima dovoljan broj učenika, da postoje kakve-takve učionice i da su učitelji kvalificirani. Znači da će imati kvalificirane učitelje tek ako ih roditelji budu plaćali dok ih ne preuzme država. Pričaju mi da lokalne vlasti švercaju sa školama. Traže iz Kinshase imatrikulacijske brojeve čak i za škole koje uopće ne postoje, a onda ih prodaju po selima i otvaraju škole i tamo gdje uopće nema uvjeta. Ako ova naša škola zaživi, moglo bi se to vrlo lijepo odraziti i na našu zajednicu, koja godinama samo životari. Šest katoličkih učitelja i ravnatelj sa svojim obiteljima bili bi osvježenje za zajednicu.

Tiskaj    Pošalji