RADOSNA VIJEST - br. 115
Kongo, 18.05.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

„Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“

Ujutro poslije kave, polazimo pješice u Kalembu preko velike bare. Rekoše mi u Masombu da je bara još uvijek suha. Da, za njih je suha, jer samo na dva mjesta ima vode, a oni hodaju bosonogi i bez poteškoća pregaze vodu. A ja sam u cipelama i smočio sam noge. Oblačno je, pa je ugodna ta šetnja od tri i pol sata. Na velikoj rijeci Lwembeu napravili su viseći most. Nigdje niti jednog čavla! Sve je povezano užadi iz prirode i sve visi u zraku. Oni su pravi mostograditelji za ovakve mostove. Jedino je zlo što ta drvenasta užad i ta drva od kojih je načinjen most brzo počnu trunuti i već sljedeće godine treba praviti novi most.

Primičemo se Kalembi. Opazih već izdaleka da ispred naše kapelice nema puno naroda koji nas čeka, a ne čuje se ni bubnjanje ni pjesma, kako to uvijek običavaju činiti. To je znak da se u selu nešto dogodilo, jer pred nas istrčaše samo djeca. I zbilja, sav je narod na drugom kraju sela, jer je umrlo dijete nekadašnjeg vjeroučitelja. Iako smo pomalo umorni od puta, moramo i mi otići onamo i izraziti sućut. Tek što smo malo sjedili, dođoše neki momci s groblja i rekoše da je grob iskopan. Netko dade znak za polazak i svi se digoše i pođoše u veliku neredu prema groblju. I mi pođosmo s njima, jer do groblja ima samo oko 1,5 km. Tako već i prije nego sunce dođe u zenit, završiše pokop. Kad umre odrastao čovjek, onda četiri dana nema nikakva gibanja. I dan i noć sjede u dvorištu kuće gdje je živio pokojnik, pričaju oko vatre, gdje i spavaju, jer "žalost" je. Ali kad umre malo dijete, onda narod ostane samo prvu noć, dok ne pokopaju bebu, a onda poslije sprovoda svatko ide svojim poslom, osim najbliže rodbine i onih koji će kasnije izdaleka doći na žalost. Zanimljivo je napomenuti da sve ove brojne godine boravka u Africi nisam nikoga pokopao. Jednostavno zato što ne bih stigao. Kršćani sami pokapaju svoje kršćane, a ja slijedim onu Isusovu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve! A ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje" (Lk 9, 60).

Apostolat mladih

Poslije sprovoda i mi smo se mogli posvetiti svojemu poslu. Ima jedna lijepa novost u kršćanskoj zajednici. Dva mladića iz pokreta "Kiro" iz Masomba došli su u ovo selo i osnovali i ovdje kirovce. Mladi i djeca skladno sviraju i pjevaju i u crkvi i u selu. Razgovarali smo s njima o pripremi za krštenje, jer većina njih još nije krštena. Sigurno će iz ove skupine mnogi postati kršćani. Eto, i ovdje osjetismo što znači apostolat mladih i njihovo misionarsko djelovanje.

Ujutro su nas ti novi kirovci pratili oko sat i pol do rijeke Lwembea. Njih petnaestak nosili su nam stvari i cijelo vrijeme pjevali. Oni se s rijeke vratiše u selo, a mi nastavismo sami kroz savanu. Kako vrijeme prolazi, primiče se podne i sunce sve jače prži, jer je ovih dana u zenitu, tj. u podne pada točno okomito iznad glave.

U vjeri i ljubavi nema prisile

U Masombu nas dočeka jedan bračni par. Prije nego vozilom krenemo prema selu Mumbi, žele nam izložiti svoj slučaj. On je naime katolik, a ona moli u pentekostnoj zajednici. Žele sklopiti crkveni brak, ali da svatko nastavi moliti u svojoj zajednici. Muž bi htio prisiliti ženu da i ona postane katolikinja, jer je po ovdašnjim običajima dužna slijediti muža. Rekoh im da u vjeri, kao i u ljubavi, ne smije biti prisile. Mogu se i tako vjenčati s dopuštenjem biskupa. Moram mu napisati pismo nakon što njih poučim kako se trebaju ponašati u braku. Oni misle da je po Božju onako kako je po njihovim običajima.

Destilacija rakije pokraj crkve

I u Mumbi nas dočeka smrtni slučaj. Umrlo jedno dijete. Doduše, nije iz naše zajednice, ali sav se narod okupio u blizini naše kapelice. Otiđosmo i mi izraziti sućut, a onda se možemo mirno odmarati, čekajući da pokopaju dijete. Za danas smo predvidjeli samo pobožnost krunice. Možemo ju moliti uz vatru kad se smrkne, kad su svi slobodni. Eto, tako sam danas cijelo popodne slobodan. Mogu razgledati što hoću i snimiti ponešto iz seoskog života. Za mene je najzanimljivije bilo gledati i fotografirati susjede koji destiliraju lutuku, smrdljivu kongoansku rakiju. Kad se zaustavih ispred kuće gdje odsjedamo, i prije nego iziđoh iz vozila, ljudi nas okružiše da nas pozdrave. Pristupi i susjedova žena, koja dobro zaudara na lutuku. "Gle kako se ponačinila lutukom", pomislih. Ali malo kasnije, kad sam se primakao kotlu, ispričah joj se jer sam o njoj krivo mislio –  da se opila, a ona eto, zarađuje za svoju obitelj prodajući rakiju. Naša je kršćanka, pa smo se mogli šaliti. Zanimljivo je da je u Kongu pečenje rakije, kao i sve drugo, ženski posao. Stoga muž samo ponekad priđe kotlu, pojača vatru i nadgleda destilaciju, ako se žena mora zabaviti oko malog djeteta.

Hoće srednju školu

Navečer su mladi skladno pjevali, i za vrijeme pobožnosti krunice, a i kasnije nama u čast. Ovdje imaju dva zbora, iako zajednica nije baš mnogoljudna. Iznijeli su mi i problem srednje škole. Oni bi htjeli katoličku. Željeli bi da gradimo učionice cementom i da ih pokrijemo limom. Ali tu je i njihov dugogodišnji sukob sa susjednim selom Tshibambom. Tamo postoji državna osnovna škola za oba sela. Sada bi im ovi htjeli "parirati", da i oni imaju "svoju" školu, u koju bi onda, naravno, pustili i djecu iz Tshibambe. Već su na svoju ruku otvorili prvi razred srednje škole. Rade po svojoj volji, kako oni sami zamišljaju da je dobro. A kad tako rade, brzo sve propadne. Tako su prije nekoliko godina oni iz Tshibambe bili otvorili srednju školu. I naravno, sve propalo nakon nekoliko mjeseci. Zato sam ih dugo morao poučavati kako će postupiti i što sve moraju učiniti. A najvažnije je da se dva sela dogovore i rade složno, bez obzira na to gdje će škola biti. Seoska posla!

Vrač unosi svađu među kršćane

Ujutro nam starješina kršćana dovede dvije starije žene. Međusobno se optužuju da jedna drugoj nanose zlo, jer im je tako rekao vrač, koji je nedavno boravio ovdje. Pričale su dugo, dugo, prvo jedna, pa druga, iznoseći sve nevolje koje su ih zadesile u posljednje vrijeme. A svemu tomu kriva je ona druga, jer je vrač tako rekao. Ne treba valjda sumnjati u vračevo poštenje! Gdje bi on optužio nekoga tko nije kriv?! Slušao sam ih i slušao, a onda rekao animatoru da on progovori, jer ako ja budem govorio, onda će one u sebi misliti da ja tako govorim jer sam bijelac, a one znaju kako je. Nakon što im je animator govorio o ulozi vrača u našemu životu, ja sam im govorio o ispovijedi, da se obje pokaju, a da nam Bog daje oproštenje samo ako i mi drugima oprostimo. Pristale su na pomirenje, pružile jedna drugoj ruku i obećale da će se ispovjediti. A dokle će među njima mir potrajati? Možda do onoga dana kada ponovno dođe vrač u selo i ponovno stavi smutnju među njih.

Na kraju svete mise imali smo izbore za voditelje zajednice. Vjeroučitelj je ostao isti, a za starješinu zajednice izabraše jednoga mlađega, pametnoga i ustrajnog kršćanina. Moći će lijepo proslaviti izbor jer se kod susjeda peče rakija. Traže od mene da im pomognem da "pošteno" proslave izbor novoga starješine. Dadoh im oko četiri eura, a za to mogu kupiti sedam boca rakije lutuku. I dok se oni počeše unaprijed radovati, i prije nego su „oborili“ niz grlo prvi gutljaj rakije, mi se premjestismo u susjednu Tshibambu.

Tiskaj    Pošalji