Kongo, 24.03.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Neprilike u prigodi posvete crkve

Imao sam i malu nepriliku. Budući da je u kući bilo mnogo svijeta, potrošili su svu vodu iz cisterne. A još u sakristiji biskup Kalala mi je rekao da je sav mokar od znoja i da će se prvo okupati u kući. Ali kad uđe u kuću, ne nađe ni kapi vode. Morao sam odmah pronaći ljude koji će odvući veliku crpku do zdenca koji je stotinjak metara niže od kuće. Dok su momci crpili vodu, biskup je morao malo pričekati. Tako je to u savani. Uvijek izbiju nekakve neprilike nepredviđeno.

Još nas je danas iznenadila i kiša. Nije padala već cijeli mjesec i pomislio sam da smo zašli duboko u sušno doba. Ali gle čuda! Ova sva tri dana padali su kratki, ali jaki pljuskovi. Čudesno! Kiša je padala i dok je biskup krizmao. Prošlih dana bile su gotovo sve velike rupe na cesti posve suhe, a sad su se ponovno napunile vodom.

S obzirom na to da se ručak razvukao zbog mnoštva gostiju, svi gosti, i moji u kući i oni u školi, odlučili su ostati još jednu noć. Svećenici su ostali slaviti opet do "sitnih" sati, tj. poslije pola noći. Lijepo društvo, a hrane i pića u izobilju, pa kad se odvežu jezici, ne misli se na vrijeme koje prolazi.

Naš fra Filip dogovorio se s ostalim fratrima da svi pođu na jedan izlet u fra Antinu misiju Kimungu, da vide što je sve tamo urađeno. Do Kimungua ima 160 km. Fra Ante mi predloži da i ja pođem s njima, da se malo izvučem iz ove gužve. Taj prijedlog mi se vrlo dopade. Teško žabu natjerati u vodu! Zbilja, ovih dana bilo je toliko gužve i strke da ne bi bilo pametno ostati još dan-dva, posebno zato što se svijetu ne žuri poći kući dok ima hrane i pića. Bit će sigurno i pijanih koji će doći i pričati mi beskonačne i dosadne priče, kako to posvuda na svijetu znaju pričati pijani ljudi.

Ujutro smo svi svećenici opet slavili svetu misu s narodom. Opet je crkva bila puna, iako je tek šest sati ujutro. Poslije zajutarka ostavih časne sestre da operu i pospreme posuđe i cijelu kuću, a mi fratri krenusmo kroz duboke lokve prema Kimungu. Srce mi je puno radosti jer se sve lijepo završilo i sada mirno mogu misliti na odmor.

Jedno "ludo" putovanje u Africi

Vraćajući se s odmora koji provedoh u domovini, sletio sam u milijunski grad Lubumbashi, glavni grad pokrajine Katange, ali to je i "naš" grad, jer ovamo dolazimo kad kupujemo naveliko, posebno kad se radi o građevinskom materijalu. Odmah po slijetanju zapaža se sva materijalna bijeda Konga, a i Afrike. Pred mene je izišao jedan crni fratar. Da ne bih dugo stajao u redu i čekao da se riješe formalnosti oko putovnice, uveo me je u jednu pokrajnju prostoriju, predviđenu za gospodu, u kojoj se nalaze velike fotelje. U njima su se izvalila prava gospoda, u kravatama, odijelima i cipelama koje se blistaju. Kad su uređivali zračnu luku, mislili su na gospodu, pa su uredili ovu prostoriju, da se ta viša klasa ne bi slučajno pomiješala s običnim smrtnicima, a u zračnoj luci u zahodu nema vode! Tako se i ja umiješah u tu visoku društvenu klasu, iako nisam ni blizu obučen kao oni. Nemam čak ni kravate. Ali "primaju" me u svoje društvo jer sam bijelac i morao bih, po njihovu poimanju, pripadati tu s njima. I dok ja promatram ovo oholo društvo i osjećam neugodnost što sam s njima, moj crni fratar predao je moju putovnicu nekomu službeniku, koji iz nje ispisuje neke podatke kemijskom olovkom. Nakon petnaestak minuta sve je gotovo. Napuštamo zračnu luku i vozimo se predgrađem Lubumbashija, pokraj lijepih kuća, ali i baraka i potleušica, a neki žive čak u šatorima. Gradovi privlače milijunske mase, a budući da nema posla, bijeda je neopisiva. U samom gradu vjetar raznosi prašinu, papir i poderane najlonske vrećice. Svuda je vrlo prljavo, jer mnoge ulice nisu asfaltirane, a pločnici su izrovani, sada puni prašine pa kad zapuše vjetar, stvaraju se pravi prljavi oblaci i svaki put kad se čovjek vrati iz grada, mora se prvo okupati i obući čisto rublje. Kiša nije padala već više od pet mjeseci. A u kišno vrijeme ne može se avenijama proći od blata.

Predah kod braće franjevaca

Odsjeo sam kod naše crne afričke braće franjevaca, koje već dugo poznajem i osjetih se kao da sam došao kući. Iako je moja Misija Kimpanga udaljena od Lubumbashija više od 750 km, u ovom gradu nabavljam gotovo sve, posebno građevinski materijal, jer ga nema nigdje bliže. Zato je red da se ovdje zadržim barem tjedan dana, da naručim jedan cijeli vagon cementa, tj. 800 vreća, zatim željeza, limova za pokrov i svega ostaloga što treba meni ili komu od nas četvorice misionara Hrvata. Kupovanje cementa traži puno napora i pravih akrobacija. Fratri su zaposlili jednoga mladog čovjeka, Ivona, koji danima obilazi kolodvor i urede ne bi li nam kako nabavio cement. Često kad ima cementa, nema vagona i obrnuto. I kad čovjek uplati sve, i prijevoz i vagon, treba naći odgovornoga za vagone i dati mu "napojnicu", a to nije napojnica od 5-6 dolara, nego se kreće između 500 i 1000 dolara, a nekada i više, zavisi od nagodbe. Ako želiš brzo dobiti vagon, moraš se cjenkati za "napojnicu". Ako ju ne ćeš platiti, onda moraš čekati vagon mjesecima, čak i godinama! A ja više volim cement nego kruh. U savani nema kruha i bez njega živim bez poteškoća, ali bez cementa nikako ne mogu. Zbog svih tih zavrzlama, kad dođemo u Lubumbashi u kupovinu, ostajemo barem jedan tjedan.

Usput se raspitah za vlak do Kamine, do našega fra Filipa, gdje sam ostavio svoje vozilo prije polaska na odmor. Onaj najbolji vlak, koji zovu diamant, koji je također jad i bijeda, poći će prema Kamini tek za dva tjedna. Rekoše mi da sljedećeg tjedna ima jedan koji nije de luxe, ali se i njime nekako stigne. Zovu ga hirondelle, što znači lastavica. Valjda juri brzo poput lastavice kad ga tako zovu. Fratarski radnik Ivon na vrijeme mi je kupio kartu, dva dana prije polaska vlaka. Izabrao je prvi razred s ležajima. Dakle luksuz da ga nema većega. Najavili su vlak za petak ujutro. Ali kakav bi to bio afrički vlak kad ne bi kasnio! Kad u petak ujutro stigoh na kolodvor, rekoše da će krenuti tek u 16 sati. Ivon mi je preporučio da pođemo sat vremena prije polaska, da bih se na vrijeme smjestio, prije nego putnici nagrnu. Pristup peronima je zakrčen. Samo oni s kartom mogu proći kroz uski prolaz, kao u zračnim lukama. Kad ne bi bilo tako, sav bi taj silni svijet pojurio prema vagonima i mnogi bi se popeli i vozili se iako nemaju karte. Na prolazu treba nešto dati i službi za migraciju, kao i "tajnoj" službi sigurnosti, koja nimalo nije tajna, jer otvoreno traži novac. Država slabo ili nikako ne plaća te službenike, pa se oni "snalaze" tražeći na kolodvorima taksu od svakog putnika.

Jedini bijelac u vlaku

Nakon svih tih "ceremonija", koje potrajaše oko pola sata, nađoh se u vlaku. I drugi se počeše ukrcavati u moj kupe. Ima šest ležaja, ali nas se nađe zajedno devetero. Imao sam dva velika kovčega i tri putne torbe i ja sam imao najmanje stvari od svih nas! Kakva gužva! Jedva nekako nađoh mjesta da sjednem. U hodniku nabacane pune vreće, zavežljaji, veliki kovčezi, bidoni... Ne može se izići iz kupea bez velike muke. Čak je i WC prenatrpan bidonima i torbama. Veliki, četvrtasti bidoni prikladni su i kao "stolice" za sve one koji nemaju sjedećih mjesta u kupeima. U vlaku nema ni vode ni struje. Na svakom kolodvoru mladež i djeca prodaju vodu u kantama i bidonima. Premda nije posve čista, putnici ju kupuju, jer putovanje nekima traje cijeli tjedan, pa se moraju negdje okupati kad vlak stane. Nitko se ne uzbuđuje što u vlaku nema struje. Štedi se električna energija. Čemu ju trošiti kad se ovih dana vidi dobro i noću, jer je jaka mjesečina. Uostalom, Bog je stvorio noć za spavanje, a svatko zna da je san dublji što je vani mračnije. U cijelom vlaku jedini sam ja bijelac. Prava atrakcija! Svi mi se obraćaju s posebnim poštovanjem. Vlak ni sada nije krenuo kako je bilo najavljeno. Opet je kasnio cijeli sat, kao da je grijeh poći na vrijeme.