Iz dnevnika jednog misionara
DR Kongo - Fra Stojan Zrno
Štrajk željezničara – prijevoz u krizi
Kišno doba je pri kraju. I lokve na putu su se smanjile. Nema više opasnosti da se zaglibi. Vruć je dan. Vjeroučitelj William neko vrijeme predvodi molitvu u vozilu. Treba nam i snage i mudrosti svaki put kad idemo u pohode kršćanima. Poslije molitve navijem hrvatske pjesme. Ugodnije je tako putovati uz pjesmu. Ljudi se vraćaju s polja. To je glavna cesta prema gradu Kaniami, a i dalje prema Kinshasi. Danas je vrlo prometno. Doduše, ne susrećemo niti jedno vozilo, ali zato je puno biciklista i pješaka. Ima ih koji su danima, čak i tjednima na putu. Moraju tako, jer već mjesecima ne prometuju vlakovi. Željezničari su u štrajku jer 36 mjeseci nisu primili plaću. Bar tako kažu. Krađa i korupcija bolesti su od kojih ova zemlja odavno boluje. Na čelo željeznice došao je neki Belgijanac po imenu Patrick. Htio je uvesti red. Jer ovdje i mrtvi, čak i oni koji su već davno umrli, još uvijek su na platnoj listi, dakle primaju plaću! U poduzeću ima više od 300 što manjih, što većih direktora. Mnogi od njih ništa ne rade, nemaju više veze sa željeznicom, ali primaju plaću. Je li to utjeha za Hrvatsku da ima i gorih od nje!? Taj Patrick je htio prvo skinuti s liste sve koji ne rade, ali nije uspio. Čovjek je htio pošteno. A ovdje vrijedi pravilo: ako nikako ne može, može onda i pošteno. Tako je taj Belgijanac uvidio da ne ide, pa se vratio onamo odakle je i došao. Zbog nereda na željeznici bicikl je postao glavno prijevozno sredstvo. Čak ima i "taksi bicikl"! Platiš i odvest će te biciklom kamo god hoćeš, makar bilo i 200 km daleko. Ali nemaju svi novca da bi platili "taksi". Zato idu pješice. A da ne bi na dugu putovanju upropastili obuću, mnogi idu bosonogi, jer je koža na stopalima vrlo tvrda! Sreo sam neke ljude koji su se uputili na put dug 800 km! Naravno, svi koje pretječemo ili susrećemo vozilom zavide nama koji se vozimo terenskim vozilom.
Zajednica u Kimandi besprijekorna
Kimanda je selo u kojem je zajednica veoma velika. Zato ispovijedam većinu u popodnevnim satima, čim dođem u selo, a sutradan prije svete mise samo one koji nisu stigli popodne. Danas sam ispovijedao više od dva sata. Kad je pao mrak i došlo vrijeme za razgovore, donesoše nam palmino vino i kikiriki, da nam razgovor bude što ugodniji. Kikiriki je za ove ljude međuobrok, a uza nj se pije palmino vino. Druga su vrlo važna vrsta "grickalica" termiti. Ali njih sada nema. Oni se pojavljuju krajem studenoga ili početkom prosinca. A danas je 25. ožujka. Oko 21 sat dođoše i pjevači. Nema mjeseca. Vedro je i zvijezde trepere. Ali pred pola noći munje počeše šarati nebom na istoku. Propadaju i prve rijetke kišne kapi. Svijet se raziđe.
Ujutro odmah poslije kave odoh ispovijedati one koji su ostali od sinoć. U crkvi ostadoh od osam sati do podne. Krstio sam jedanaestero odraslih i troje male djece. Četvero ih bijaše za prvu pričest. Pet parova sklopilo je crkveni brak. Bijaše ih ukupno 90 za svetu pričest. Poslije svete mise "vuku" me na sve strane. Dvojica mladića s fotografskim aparatima koriste slavlje da bi dobro zaradili. Jer svi se žele slikati. Naravno, žele da na obiteljskoj slici bude i župnik. Pozvani smo na ručak kod Williamova sina, koji se danas vjenčao. On je ravnatelj naše srednje škole ovdje u Kimandi. Svaki par koji je danas sklopio crkveni brak ima svoje vlastite goste, a onda će zajednički slaviti cijelo selo u školskom dvorištu. Zato žurimo da im ne smetamo, jer se mnogi ustručavaju piti pred svećenikom. Eto, to je njihov Uskrs usred korizme, jer ih u uskrsnom vremenu ne ću moći posjetiti. Zato sam sve ove sakramente podijelio danas.
Popodnevni sati u Kishindeu
Dolazimo u Kishinde. U toj su zajednici dobro organizirani. Svatko zna što mu je činiti. Pjevači, čitači, kuharice, žene koje donose vodu za kupanje, muškarci koji će pred kućom naložiti vatru i predmoliti Krunicu, čovjek koji će stvarati red za vrijeme svete ispovijedi... Svi su na svojim mjestima. Tek što nas pozdraviše i malo se odmorismo, priđe mi kći starješine kršćana, i prema njihovu običaju, pokloni mi se sa strane do zemlje i tiho mi reče da je voda stavljena u "kupaonicu". Seoske kupaonice napravljene su tako da se iza kuće ogradi malen prostor palminim granama dugim oko 2,5 m ili suhom travom, tako da svijet ne može vidjeti gosta dok se kupa. Ti ljudi putuju pješice ili biciklom po velikoj prašini u sušnom dobu ili po blatu za vrijeme kiša, uvijek uz puno znoja. Zato se gostu odmah po dolasku ponudi prvo kanta vode i sapun u "kupaonici". Donijeti vodu s izvora ili s rijeke i staviti ju u "kupaonicu" ženski je posao. To rade uglavnom djevojke ili mlade žene.
Krunica, pjevanje i razgovori oko vatre
Odmah nakon kupanja uđoh u crkvu. I ta je zajednica mnogoljudna, pa je dobro odmah istog popodneva ispovjediti većinu vjernika. Već se spustila noć kad iziđoh iz crkve. Muškarci su naložili vatru ispred kuće. To je njihov posao. Žene su za to vrijeme zabavljene djecom i spremanjem večere, a petnaestak muškaraca sjedi s nama oko vatre. Nema mjeseca. Tišina se spustila na selo. Započeše Krunicu. Zdravo Marijo odjekuje u toj tihoj noći. Dođoše i pjevači. Poslije Krunice, oni imaju svoj nastup. Pjevaju vrlo lijepo, neusiljeno. Uz lagano bubnjanje nižu se korizmene pjesme kao razmatranja. Svaku riječ izgovaraju jasno, miješajući jezike kiluba i swahili, jer ovdje je i svijet izmiješan. Ima ih iz pet-šest plemena. Kad odoše pjevači, ostadosmo opet s desetak ljudi uz vatru. Ti su razgovori vrlo korisni, jer oni mogu postavljati pitanja. Zato volim ta noćna sijela. Nezaobilazna je tema bulozi – vračanje. Bijeda i bolest gone ljude da se hvataju za slamku. Kao kršćani, trude se da drugomu ne nanose zlo, ali kad vrač ili "molitelj/iscjelitelj" optuži koga da je vještica, da nanosi drugima bolest, smrt ili druge nevolje, tada i neki kršćani olako prihvaćaju da je to istina. "Istina je! Uhvatili su ga", jer ga je vrač takvim prokazao. Tako gotovo svi govore.
Zajednica – "porodilište" novih kršćana
Ujutro malo prije devet sati ulazim u crkvu. Već neki čekaju za ispovijed. Uskoro se okupiše svi koji to nisu obavili sinoć. Počinje sveta misa. Nova, prostrana crkva dobro je popunjena. Oni sinoćnji pjevači i danas pjevaju, ali puno glasnije. Selo odjekuje. Ima i šest djevojčica koje plešu ispred oltara odjevene u posebne haljine žarkih boja. Plešu odmjerenim pokretima, a i svi ostali, svatko na svojem mjestu, udarajući dlanovima. Danas je ovdje velik dan. Ima 16-ero odraslih i 11-ero beba za krštenje. Tri para su za vjenčanje. Za svetu pričest bijaše ih ukupno 80. Čim posve dovršimo crkvu, tražit ću od biskupa dopuštenje da ovdje trajno čuvamo euharistiju, da bi se svake nedjelje mogli pričestiti i kad nisam tu, kad oni sami predvode nedjeljnu molitvu, bez svećenika.
U selu je jedna mlada žena rodila dijete. Poslije svete mise otišao sam ju pričestiti. Život se rađa u selu, a eto, uvelike se rađa i u ovoj našoj zajednici, koja je danas bila pravo "porodilište" novih kršćana.
Četiri sela prema jugu
Savana je već "umorna". Trava je ponegdje viša i od četiri metra. Već se previja, naginje se prema putu. Sjeme te trave upada u hladnjak vozila. Postoji opasnost da ga posve začepi i da se motor pregrije. Usput susrećemo brojne bicikliste. Gotovo svi idu pješice, gurajući bicikl natovaren s barem 100 kg kukuruza ili čega drugoga. Ovuda posljednjih godina kamioni više ne prolaze. Svi kamioni koji su ranije tuda prolazili već su ostarjeli i bila bi prava pustolovina uputiti se njima kroz ova bespuća. Eto, to je naša svakidašnjica u 21. stoljeću!
Ipak, u usporedbi s drugima, može se reći da je ova cesta dosta dobra. Tih 78 km prešao sam za "samo" četiri sata. Dakle, manje od 20 km/h. Važno je da nema opasnosti da se zaglibi. Stižemo u Masombo. Izvan sela dočeka nas mladež iz pokreta "Kiro". Oni bi željeli ići preda mnom mašući zastavama i grančicama, pjevajući i galameći, a ja da ih slijedim u prvoj brzini. Ali iziđoh, pozdravih ih, dadoh im bombona i velim: "Da se ne bi pregrijao motor, ja ću proći i normalno voziti, a vi me slijedite kako možete."
Večer prođe u vrlo simpatičnu načinu pjevanja. Naime, osnovali su još jedan zbor, u koji su uključene gotovo sve žene. Pjevaju sasvim drukčije nego mladi.
Za krštenje ih se spremalo desetero i za prvu svetu pričest četvero. Ali strogi William, vjeroučitelj koji nadgleda rad drugih seoskih vjeroučitelja, izabrao je samo one koji su zbilja dobro znali vjeronauk: za krštenje je pripustio četvero, a za prvu pričest dvoje. Ostali će doći na red sljedeći put, kad i oni dobro nauče vjeronauk. Bio je i jedan par za vjenčanje, ali se mladoženja razbolio. Nije mogao čak ni u crkvu doći.
Ostavih im zidara Paula, koji je s nama došao, da u novoj kapeli dovrši ono malo posla što je još ostalo.
Tiskaj 