Kongo, 11.11.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

I u Mushindjiju imamo "svoju" kuću

Prije Cvjetnice želim posjetiti neke zajednice do kojih je moguće doći u ovo doba godine. Jer sada je za vozilo najgore. Trava je ponegdje visoka i četiri metra i počinje se lomiti i padati prema putu. Vodostaj je u ovo vrijeme najveći, jer je kraj kišnoga doba. Sve su rupe na cesti pune. Ponegdje su to prava mala jezerca. A i zadnje ovogodišnje kiše često nas prate. U takvim uvjetima polazim sa svojim vjernim pratiocima Williamom i Jean-Marieom prema velikim farmama goveda. Prvo ćemo u Mushindji. Tamo se uvijek nešto događa. Izgradili su kolibu za naš smještaj. Povezli smo iz Kimpange vrata i dva prozorčića koje je animator napravio u svojoj stolariji. Čim stigosmo, animator i još dvojica mještana dadoše se na posao. Postaviše vrata i prozore da noćas možemo spavati u svojoj kući. Radujem se tomu događaju jer nam ranije nije bilo nimalo ugodno boraviti kod vjeroučitelja. Kroz tzv. dnevni boravak ulazi se u kuhinju. Vjeroučiteljeva žena i djeca stalno prolaze, bilo da mi razgovaramo s kime, bilo da jedemo. Osim toga, te su kuće sagrađene prije više od 60 godina i nitko ih nikada, otada, nije obijelio vapnom. Zašto bi čovjek trošio novac za vapno kad kuća ne pripada njemu nego farmi? Zato su zidovi posve crni. Čovjek izgubi apetit kad jede u jednoj takvoj kući. Najgore je to što je vjeroučitelj malen rastom. Pravi Zakej! Napravio čovjek krevet po svojoj mjeri. A za mene je prava patnja spavati u takvu krevetu, gdje se cijelu noć ne mogu ispružiti. Ljepše bi mi bilo na goloj zemlji. Eto, odsad smo u "svojoj" kući, u kojoj se možemo ponašati kako nama odgovara. Čekajući da se svi skupe, da dođu i oni koji stanuju kod torova u savani, animator sve lijepo uredi. Postavi vrata i prozore i kad ih zatvorimo, nitko ne može ući unutra bez našeg dopuštenja.

U crkvici bijaše veoma veselo, jer sam krstio osam odraslih osoba i tri bebe. Danas ih je bilo dvadeset i dvoje za svetu pričest, a kad za praznike dođu srednjoškolci iz grada, bit će ih puno više.

Odmah ujutro poslije kave polazimo u Tshongwe, jer ćemo tamo slaviti svetu misu u prijepodnevnim satima. Na pola puta susrećemo traktor koji vuče napravu za ravnanje ceste, a prati ga desetak ljudi. Među njima ima i katolika. Danas je nedjelja, ali šef farme naredio je da i danas rade, da poprave cestu. Tako je to svugdje na svijetu u privatnim tvrtkama. Kad šef naredi, mora se raditi ili slijedi otkaz. U Tshongweu odsjedamo kod starješine kršćana. Ali ni njega danas nema. I on je na poslu.

Pričaju nam sve novosti iz naselja. Jedna je vrlo tužna. Prije dva dana jedan naš dobri kršćanin pao je s motora. Stabla manga su vrlo velika i krošnje raširene. Ali i korijenje je jako. Ogromne žile vire iz zemlje. Ako je stablo blizu ceste, opasno je onuda voziti se biciklom ili motorom u velikoj brzini. Naš kršćanin Pierre naletio je u brzini preko tih žila, pao na glavu i sav se slupao. Čekajući da se narod iskupi, idemo ga posjetiti. Glava mu je posve zavijena. Posvuda su rane i otekline. Desno oko gotovo se zatvorilo. Danas mnogi ljudi imaju motocikle. Ima ih prilično jeftinih, od 500 do 700 eura, ali su vrlo loše kvalitete, posebno za ove ceste u Kongu. Ali ljudi ih kupuju i voze se. Eto, za neke to bude i pogubno.

Danas je na svetoj misi bilo puno djece i mladeži, ali je bilo manje muškaraca, jer su morali raditi. Krstio sam dva dječaka. U kapeli je i danas bilo vrlo vruće. Mala djeca vrište u naručjima, a ostali se preznojavaju.

"Dućani" na otvorenom

Poslije svete mise svijet se vraća u naselje i mi čekamo ručak u sjeni velika stabla manga. Tu blizu nas, tri su trgovca otvorili svoje "dućane". Jedan prodaje odjeću, koju je objesio na jedan konopac ili položio na jednu ceradu na zemlji. Drugi ima "pokretnu ljekarnu". U gradu Lubumbashiju kupio je lijekova na veliko, stavio ih u jedan veliki karton, a karton svezao na prtljažnik bicikla i ide od sela do sela i prodaje "zdravlje". Trguje s lijekovima kao s bilo kojom drugom robom. Već je tako prešao od Lubumbashija gotovo 800 km. Ima lijekova protiv bolova, protiv malarije, protiv proljeva... Nema čega nema. Puno se naroda okupilo oko njega. Svatko sebi kupuje lijekove i svatko sebe liječi. Ovdje je svatko doktor! Začudilo me da svaka nepismena baka poznaje barem deset naziva lijekova. Taj način liječenja može spasiti mnoge živote. Npr., od malarije se umire ako nema kinina ili sličnih lijekova. A tim lijekovima spašavaju se mnogi životi. Ali često se i upropaste, jer misle da je dovoljno popiti bilo što da čovjek ozdravi od bilo koje bolesti.

Treći trgovac razastro je po maloj ceradi sapun, sol, šećer, razne pomade... Oko njega je uglavnom ženski svijet. Nekoliko sati promatrao sam taj narod koji kupuje u "prodavaonicama" na otvorenom. Primijetih da je ženski svijet vrlo zainteresiran za odjeću. Cijelo popodne muškarci su se držali postrani i razgovarali o svojim problemima, dok su žene, djevojke i djevojčice stalno bile ispred onoga trgovca s odjećom.

Za tjedan dana bit će plaća. Mnogi uzimaju na veresiju. Trgovci pišu u bilježnicu što je tko uzeo, a onda će sljedeće nedjelje opet doći i pokupiti novac. Ostadosmo sjediti u udobnoj hladovini do 15 sati. Vjetar lagano puše. Lijepo nam je ovdje, ali moramo dalje, do susjednog sela Muzomboyi. Rekoše mi da je put do tamo posve očišćen od trave.

"Kazalište" u selu Muzomboyi

Muzomboyi je maleno selo. Stoga se cijelo selo strči da nas pozdravi. Nedjelja je, pa u ovim popodnevnim satima narod sjedi u hladovini i čeka večer. K nama se pridruži jedan pijani čovjek, koji nam dosađuje svojim bezveznim pričama. Ne dopušta nikomu doći do riječi. Priča samo on, i to nesuvislo, kao svaki pijani čovjek. Ostali mu se podrugljivo smiju. Dugo smo slušali tu "monodramu" u seoskom kazalištu.

Ali ono večernje "kazalište" uz vatru bilo je puno veselije i zabavnije. Mladež i djeca donijeli su, kao i obično, puno suhih drva. Ovdje ih ima u izobilju. Zato je u Muzomboyiju uvijek velika vatra nasred sela. Pjevači su pjevali, a kad su se umorili, jedan bračni par izvodio je skečeve. A afrički čovjek ima smisla za to. Posebno nas je nasmijala žena koja je glumila policajca. Suze su nam navirale u oči od smijeha. Divno! Na kraju nas rastjera kiša. Ali kiša pada i u kući, jer krov prokišnjava. Treba odmah pomaknuti krevet i naći suho mjesto, jer je vrlo neugodno ustajati noću i po mraku se skrivati od kiše.

Kiša je padala i u jutarnjim satima, pa smo razgovore vodili u kući. Dođe i seoski poglavar. Priča svoje jade. Netko iz toga sela ukrao je koze nekog čovjeka iz Kaniame. Taj je tužio selo i, naravno, najodgovorniji je seoski poglavar. Došli policajci, svezali ga i tako svezanih ruku pozadi vodili su ga 50 km pješice kroz visoku travu, sve do Kaniame. Jadan čovjek! Ni kriv ni dužan toliko je toga pretrpio.

Prije mise čitave "ceremonije" oko namještanja klupa. Ovi ljudi imaju jedan dobar običaj. Svi odrasli moraju imati na što sjesti. Bilo kako, nije važno. Zato sveta misa ne može biti duga. Tko se umori plešući, sjedne i odahne. Ovdje još nemaju pravih klupa, pa djeca s vjeroučiteljem i starješinom kršćana unesoše opeke, na koje onda stavljaju neravne daske ili obična drva, tek toliko da čovjek kad se spusti ne sjedi na goloj zemlji. Drugi donose male stolice iz sela. Za počasne goste donesoše prave stolice. Sve treba srediti prije mise, a kasnije to vratiti u selo. Za krštenje su bila četiri dječaka, koji pjevaju u zboru.