Kongo, 10.10.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Nezgoda u savani

Vraćamo se uza zvuke Händelova Mesije. Kad bijasmo 6,5 km ispred misije u Kimpangi, vozilo se zaustavi. Motor se ugasi. Razgledam po motoru, pokušavam sve što znam iz automehanike i samo mogoh potvrditi da mi je to znanje blizu ništice. Ništa ne mogoh učiniti. Animator reče da u susjednom selu Kabwe, samo desetak kilometara dalje, ima neki mehaničar. Dođe u sumrak. Ali nema nikakva alata ni ključeva. Nema čak ni džepne baterije. Sumnja me obuze da taj može išta učiniti. Upalili smo svijeću koja je danas gorjela na oltaru. Treba dobro čuvati da ju vjetar ne ugasi, jer su u kutiji šibica ostala samo dva drvca. Mučio se mehaničar gotovo tri sata, ali ništa nije popravio. Srećom, do tog mjesta dopire telefonska mreža. Dogovorih se s fra Filipom da mi ujutro pošalje koga iz Kamine, grada udaljena 155 km. Za sve nevolje u savani obraćamo se fra Filipu. Svi se raziđoše, svatko na svoju stranu, a vjeroučitelj William i ja spavat ćemo u vozilu. Noć je vrlo svježa, a nemam ni pokrivača, niti što drugo da se zaštitim od hladnoće. Na meni je samo košulja kratkih rukava. Jer tko je mogao jutros predvidjeti da ću spavati u vozilu u savani? Jedino u kovčegu imam misnu košulju – albu, u kojoj sam danas slavio svetu misu. Noćas će mi dobro doći kao pidžama! Obukoh ju i odmah se ugodnije osjećam. Mislim da sam jedini svećenik na svijetu koji je albu pretvorio u pidžamu.

Tek što se ujutro probudih, telefonira mi fra Filip da je našao mehaničara Guillauma, koji me vozi na motoru svaki put kad posjećujem zajednice s onu stranu velike rijeke Lubilanjija. On će doći tim mojim motorom na kojem me vozi. Imam i njegov broj telefona. Čekam u vrućoj savani. Ne zna se gdje je veća vrućina, vani ili u vozilu. Guillaume mi se javi s pola puta. Kasni jer mu je dva puta pucala ista guma. Ne može ju više popraviti. Vjeroučitelj u susjednom selu ima motor. Zamolio sam ga da mu pošalje gumu. Zadnji put mi javi da nema izgleda da stigne ovamo prije noći. Uh, znači da još jednu noć moram prospavati u savani. Ne, ne želim to nikako. Velim vjeroučitelju Williamu: „Idi u Kimpangu i potraži barem desetak momaka da me poguraju.“ On ode, a ja ostadoh sam. Čekam Guillaumea, koji vjerojatno ne će doći. Čekam i momke koji bi mogli doći u najboljem slučaju za dva sata. Prolazi teretni vlak. Ne samo teretni, nego je i putnički silom neprilika. Jer nema putničkih, ljudi se voze teretnim.

Vlak okićen ljudima

Cesta je na ovom mjestu udaljena od pruge tek petnaestak metara. Već danima nikakav vlak ovuda nije prošao. Zato se u taj teretni nabilo sve živo i mrtvo, i ljudi i životinje i roba. Lokomotiva je zakrčena ljudima. Izgleda kao kad se roj pčela uhvati za stablo. Vide se samo ljudske glave. Svijet se nabio i u vagone i na vagone. Eto, to je promet u Kongu. Svi me pozdravljaju. Mašu rukama i viču. I ja njima otpozdravljam. Između toliko glava opazih jednog našega kršćanina koji je trebao prije dva dana otići iz Kimpange u Kaminu. Čekao je vlak i dočekao taj teretni. Ali sretan je što će doći napokon kući u Kaminu. Nije važno kako. Vlak zamače u daljinu, a meni bi vrlo žao što ne uslikah taj prizor. Imao sam u torbi fotoaparat, ali pamet zakazala. Nisam se sjetio.

Vučna služba na afrički način

Oko 15 sati stiže dvadesetak đaka i nekoliko odraslih. Uz viku i ciku, uz radosne poklike vozilo krenu na guranje. Naravno, motor ne radi. Ja sam u vozilu za upravljačem, da proberem ljepši dio toga vrlo lošeg puta. Na putu ima mnogo lokava. Neke su duge i nekoliko desetaka metara. Za mlade je vrlo zabavno kad vozilo poskoči u rupi i poprska ih. Opće je veselje, iako je naporno gurati. Ulazimo u selo. Narod izišao s obje strane ceste i gleda nesvakidašnji prizor. A ja u terenskom vozilu kao papa u papamobilu otpozdravljam svima. Neki se smiju: „Gle svećenika kako ga guraju!“ Drugi dovikuju: „Wafwako!“ To je znak suosjećanja. Stigosmo u misiju. Gurali su me točno 6,5 km. Bravo, momci! To je vučna služba na afrički način. Kad se spustio mrak, dođe i Guillaume na motoru. Ujutro se odmah dao na posao i vozilo upalilo. Čovjek zna!

Misionar u snovima

Dođe mi u ured jedan čovjek sa svojim sinom. Ne znam ga. Vidim po ponašanju prema meni da nije katolik. Poče iznositi svoje jade. Pokazuje mi svog sina, dječaka od 13-14 godina. Kaže da je dječak bolestan i da bi on kao otac želio da ja molim nad njim. Pitam ga u kojoj zajednici moli. Spomenu mi neku sektu, za koju još nikad nisam ni čuo. Pitam dalje od čega dječak boluje. Kaže da ga je uhvatio kašalj, ali ima još nešto daleko "strašnije". Mali je u snu vidio kako mu ja dolazim u sobu. A svaki san ovdje je vrlo ozbiljna stvar. Otac nije pošao ni liječniku ni bolničaru da mu dadne što protiv kašlja, nego je požurio doći k meni. Stanuje u Kimandi, selu udaljenu 30 km. Kaže da je došao prije tri tjedna, ali sam ja tada bio u posjetu selima. Drugi put je došao prošli tjedan, ali ja sam bio u gradu Kamini. I eto ga danas treći put. Jadan čovjek! Prepješačio je 180 km s malim sinom samo zato što mu je netko iz njegove sekte rekao da svakako mora vidjeti misionara, jer ga je dječak sanjao. Ako misionar ne bude nad njim molio, dječak će umrijeti. Oca uhvatio strah zbog toga pa ga ni briga nije što mu sin kašlje. Ovi ljudi u svašta mogu povjerovati. Da umirim oca, pomolio sam se za dječaka. Dao sam mu nešto novca da se s njim navrati u dispanzer, da bi ga bolničar pregledao i propisao lijek protiv kašlja.

Do prve asfaltirane ceste 600 km

Zbog radova koje svakodnevno obavljamo moram često ići u Kaminu. To je otprilike osam sati vožnje najbližim putom. Pođoh drugom, zaobilaznom cestom, kojom se vozi devet sati do Kamine. Usput ću povesti desetak vreća cementa u Masombo, gdje zidar Paul dovršava kapelicu. Ovaj put nemam nikoga sa sobom. Baš mi je lijepo tako! Kad sam sâm, mogu razmišljati, moliti, slušati hrvatsku glazbu... Dok satima vozim kroz šume i savanu, za mene je to vrijeme dragocjeno. Prava duhovna obnova. Ali ima i nešto što mi pribavlja mnoge nevolje. Vozilo je staro 14 godina i prešlo je gotovo 140 000 km po takvim putovima, gdje je najbliža asfaltirana cesta udaljena više od 600 km. Zato se vozilo često kvari i svaki put kad stignem u grad ostavim ga barem 2-3 dana u radionici da ga mehaničari "srede". Ali se dogodi da se pokvari u savani, pa sam nekoliko puta proveo noć usred savane. Tim gore po mene ako tada sa sobom nemam nikoga.

Priprema za veliko slavlje

U Kamini ostadoh cijeli tjedan. Treba nabaviti puno toga za gradnju, a i za veliko slavlje koje ćemo uskoro imati. Naime, uskoro će biti posveta nove župne crkve. Doći će mjesni biskup Kalala, koji će tom prigodom podijeliti sakrament potvrde svima onima koji su kršteni poslije osnutka župe 2000. godine. Ujedno će blagosloviti i nove školske zgrade.

Natrpah u terensko vozilo svega pomalo: čavala, boja, lakova, soli, sušene ribe... Nema čega nema! Opet krenuh na put sâm. Do Kamine i nazad do Kimpange provedoh 17 sati za upravljačem a da ne sretoh niti jedno vozilo! Gust promet, nema što! Moja cesta, moje vozilo.