DR Kongo, 14.09.2015

Susret s misionarom fra Perom Čuićem

Misionarovi pohodi donose pomirenje i zajedništvo

Fra Pero Čuić, član hercegovačke franjevačke provincije, misionar je u Demokratskoj Republici Kongu od 1985. godine. Trenutačno je župnik u Župi Kibula, u Biskupiji Kamina, Metropolija Lubumbashi, u jugoistočnom dijelu zemlje. DR Kongo ima oko 65 milijuna stanovnika, na površini od 2 350 000 km². Oko 50 % stanovništva su katolici, a ostali su protestanti različitih denominacija, muslimani i pripadnici domaćih autohtonih religija.

Prvi misionari iz Belgije

Evangelizaciju područja današnje Biskupije Kamina započeli su belgijski franjevci flamanske provincije 1918. Za to i drugo šire područje, na kojem je kasnije osnovano više biskupija, osnovana je 1922. Apostolska prefektura Lulua i Katanga, koju je vodio misionar fra Camille Valentin Stappers, koji je 1934. godine imenovan prvim biskupom, a prefektura je u isto vrijeme uzdignuta na apostolski vikarijat. Biskupija Kamina osnovana je 1971. i ujedno za prvog biskupa dobila domaćeg sina – mons. Barthélémyja Malungu. Od 1990. biskup je mons. Jean-Anatole Kalala Kaseba. Na području Biskupije, koja obuhvaća površinu od 73 479 km², živi oko 1,4 milijuna stanovnika, od kojih je oko 400 000 katolika. Biskupija ima 30 župa i 55 svećenika, 40 biskupijskih i 15 redovničkih, te 85 redovnica, iz različitih družbi. U osam župa, od kojih su im tri povjerene trajno, djeluju franjevci Provincije sv. Benedikta Afrikanca: Belgijanci, Poljaci, Hrvati i domaći Kongoanci.

Hercegovački franjevci

Kad je fra Pero stigao u DR Kongo, tamo su već djelovali franjevci hercegovačke provincije: fra Blago Brkić, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić i fra Stojan Zrno. Neko vrijeme u DR Kongu su bili franjevci iste provincije: fra Ante Ivanković i fra Jozo Vasilj.

Veliko je područje rada misionara franjevaca u Biskupiji Kamina. Na prvom je mjestu naviještanje evanđelja, pastoral i katehizacija. U postojećim misijskim župama i onima koje su osnivali izgradili su brojne crkve i župne kuće, a manje crkve i kapele u udaljenim misijskim postajama. Radili su na različitim drugim područjima života, posebno na karitativnom, socijalnom i kulturnom, ali i u graditeljstvu za potrebe lokalnih zajednica. Podigli su brojne škole i ambulante, izgrađivali vodovode, ali i mostove. Posebno valja istaknuti prevoditeljski rad fra Blage Brkića, koji je sa suradnicima preveo na domaći jezik kiluba Bibliju te mnoge druge knjige, ponajprije liturgijske i katehetske.

Fra Pero je, nakon šestomjesečnog učenja francuskog jezika u Belgiji, došao u Misiju Kayeye, gdje su djelovali fra Blago i fra Filip. Prvih nekoliko mjeseci učio je jezik kiluba. U Misiju Kikonja premješten je 1987. Kasnije je bio u dvjema župama u biskupijskom središtu Kamini. U tima četirima misijama uvijek je radio zajedno s kojim od subraće, a vrlo često je zamjenjivao svećenike koji su odlazili na odmor i oporavak te je dobro upoznao gotovo cijelu Biskupiju. Proveo je uz to i četiri godine kao gvardijan u samostanu u Lubumbashiju.

Pastoral i katehizacija

Od 2000. godine je u Misiji Kibula, koja je osnovana iste godine i otada djeluje kao misionar samostalno. Što se tiče podizanja objekata, trebalo je u svemu početi ispočetka. Mjesto Kibula ima oko 20 000 stanovnika, a osim sjedišta misija ima još sedam sela, od kojih su dva veća: Luvua, s oko 600 katolika, i Kishiko, s oko 300 katolika. Katolika u misiji je oko četiri tisuće. Misija prostorno obuhvaća prostor otprilike 25 km × 5 km, i to je jedna od manjih župa u biskupiji. U sjedištu misije postoji katolička osnovna škola, koja traje šest godina, a pohađa ju oko tisuću učenika, i srednja škola, koja traje isto šest godina, a ima oko 200 učenika. U mjestu ima i više drugih privatnih osnovnih i srednjih škola, koje pripadaju različitim vjerskim zajednicama. Pohađanje škole se plaća, jer se prihodima od školarine plaćaju učitelji i pokrivaju drugi troškovi škole. Nedostatak novca je razlog nepohađanja škole ili prekida školovanja. Gdje god postoje katoličke škole, župnik je obično ravnatelj u osnovnoj ili prefekt u srednjoj školi. Ako župnici ne mogu, uza svoju župničku službu preuzeti obvezu u školi, onda biskup na njihov prijedlog imenuje drugu osobu. U tri misijske postaje postoje manje katoličke škole, u kojima vjeroučitelj ili učitelj drži vjeronauk, a u mjestima gdje nema škole, mjesni vjeroučitelji imaju vjeronauk u crkvama. Neke crkve su od betonskih blokova ili pečene opeke te pokrivene limom, a neke su izgrađene od opeke, pečene na suncu i pokrivene travom.

U sjedištu župe fra Pero ima svaki dan svetu misu u šest sati ujutro u dvorani koja je postupno proširivana, a koja služi kao privremen bogoslužni prostor, dok se ne završi župna crkva, koja je upravo u gradnji. Svakodnevno se na misnom slavlju okupi od 100 do 150 kršćana, a među njima su i katekumeni – kandidati za primanje sakramenata kršćanske inicijacije, a to su djeca od 10 godina i starija te mladi i odrasli. Nedjeljom su dvije svete mise: u sedam i devet sati, a bogoslužje je vrlo svečano s puno pjevanja, sviranja na tradicionalnim instrumentima i plesa. Svi vjernici ne mogu nedjeljom na dvjema misama stati u privremenu crkvu, nego ih puno ostane izvan dvorane i trijema. Svaki tjedan misionar ima misu u osnovnoj i posebno u srednjoj školi.

Misijska putovanja po selima

Prvi misionarov suradnik je vjeroučitelj, koji ga uz ostale svoje aktivnosti prati na putovanja u udaljene misijske postaje po selima. Obično pohađa misijske postaje automobilom 4-5 puta godišnje, a dvije, koje su veoma udaljene i nepristupačne za obilazak vozilom, a i biciklom bi se moglo proći samo dio puta, pohađa jednom godišnje pješke, a pješačenje traje oko osam sati.

Misionar obično u selu ostaje jedan dan. Dođe poslijepodne, oko dva sata, te odsjeda kod, kako oni kažu, šefa kršćana. Zatim dolaze vjernici pozdraviti svojeg župnika te tada kratko razgovaraju. Svećenika dolaze pozdraviti i kršćani drugih kršćanskih crkava koji žive u selu te pripadnici tradicionalne domaće vjere. Zatim opširnije razgovara sa šefom kršćana i vjeroučiteljem, njihovim savjetnicima, a to su obično: jedan muškarac, žena i mladić, tako da su zastupljeni svi župljani.

Razgovara se o životu kršćanske zajednice tijekom protekla vremena, ostvarenim planovima i poteškoćama s kojima se zajednica suočava. Ako ima kakvih međuljudskih problema, nastoji ih se riješiti. To su najčešće krađe, svađe i trudnoće djevojaka kada muškarci izbjegavaju preuzimanje odgovornosti sklapanjem ženidbe. Ako ima velikih problema, pozivaju se osobe koje su to izazvale i savjetuje ih se kako riješiti poteškoće. Sve se pokušava ispraviti na kršćanski način, pomirenjem zavađenih osoba i preuzimanjem odgovornosti za pogrješne postupke. Takvi razgovori nekada traju pola sata, a ako ima puno neriješenih slučajeva, i puno duže.

Pred večer svećenik ima ispit kandidata za sakramente, provjerava kako su usvojili gradivo vjeronauka i naučili molitve. To je i prigoda za provjeru dokumenata za ženidbu.

Zatim je večera, na kojoj su, uz vjeroučitelja, u pratnji ponekad i šef kršćana te domaći vjeroučitelj. Jedu obično kod šefa kršćana ili vjeroučitelja, a hranu spremaju njihove žene. Pripreme svježu ili sušenu ribu, nešto domaćeg povrća koje zovu manioka ili nešto drugo, a za ručak idućeg dana ponude ponekad i kokoš, svinjsko meso ili meso antilope, već prema svojim mogućnostima.

Poslije večere svi se okupe kod šefa kršćana na molitvu Krunice, a između desetica pjevaju liturgijske pjesme. Zatim slijedi pouka i priprema sa sakramente krštenja, ispovijedi, pričesti. Razlaze se oko 22 ili 23 sata. Ujutro je oko sedam sati ispovijed, a zatim misa. Slijedi ručak, nakon kojeg je opet prigoda za razgovor te rastanak i odlazak u sljedeće selo.

Ženidba i bračni život

Govoreći o braku fra Pero je naveo da su katolici u njegovoj sadašnjoj misiji veoma skloni odgađanju sakramenta ženidbe. Izgovor im je da se ne poznaju dovoljno da stupe u brak. Imaju i četvero ili petero djece prije vjenčanja. Budući da nisu u braku, ne pristupaju ni sakramentima ispovijedi i pričesti. Ako supružnici u braku nemaju djecu, onda se brak vrlo lako raspada, a brakovi su općenito dosta nestabilni.

Kod njih je običaj da mladić za buduću ženu mora dati novac ili imovinu. Plaćanjem za ženu muž postaje njezin vlasnik, a žene rade zapravo više i napornije nego muškarci: u polju i kući, pripremaju hranu, brinu se o djeci. Dok se ne isplati cijena za ženu, obitelj je vlasnik svoje kćeri. Ako je mladić bogatiji, i cijena je viša. Ako roditelji vide da će biti solidan brak i da ne će biti većih problema, onda se lakše dogovore te se obično daje jedna koza, puška, vreća soli, bicikl, nekad odijelo za oca djevojke ili odjeća za majku. Ako se cijena ne može odmah isplatiti, onda treba isplaćivati povremeno u manjim iznosima. Tek kad sve bude isplaćeno, onda im se preporučuje da sklope i crkvenu ženidbu, jer prije konačne isplate brak se može lakše i razvrgnuti. Ako su roditelji mladenaca kršćani, onda se često odmah sklapa crkveni brak, jer roditelji imaju povjerenje jedni u druge. U tom kraju još ima i mnogoženstva, koje je nekad bilo raširenije, a tako je muškarac pokazivao svoj viši društveni i materijalni status.

Godišnje se sklapa malo crkvenih brakova, ponekad samo jedan ili dva, a nekad i desetak. Iz takva pristupa braku nastaju i poteškoće s krštenjem novorođene djece. Ne prakticira se krštenje djece ako bračni par nije vjenčan ili ako muškarac ima više žena. Djeca se krste tek kad navrše 10 ili više godina i tada pohađaju dvogodišnju katehetsku pripremu. Zato se godišnje u Misiji Kibula krsti tek oko 20-ero novorođenčadi. Novorođena i odrasla djeca te mladi i stari krste se za Uskrs i za Božić.

Naporan rad i oskudna prehrana

Ljudi se u Kibuli pretežno bave zemljoradnjom, a u mjestu je i tvornica za izradu mreža za zaštitu od komaraca, koji prenose malariju, te je tamo zaposleno više od 1000 radnika. Od poljoprivrednih kultura najviše uzgajaju manioku i kukuruz, koji su i osnovna svakodnevna hrana, te kupus, a od voća avokado i papaju. Rad na poljima je vrlo naporan, jer zemlju obrađuju samo motikama, velike su vrućine i za vrijeme kišne sezone, kada traju poljski radovi, osjetno smršave i oslabe. Krajem listopada padnu prve kiše i tad počinje sjetva. Kišno razdoblje traje do travnja. U ostalom dijelu godine traje sušna sezona. Kukuruz beru u veljači i ožujku. Hrane imaju obično od ožujka do kolovoza i odrasli tada jedu jednom ili dva puta na dan. Kad se zalihe smanje, jedu jednom u dva ili tri dana. Kritično razdoblje je od listopada do ožujka, jer ono malo što im je preostalo posijali su u sjetvi, a novi usjevi još nije prispjeli. Nakon završetka berbe sijeku ili pale šume da bi imali nove površine za sljedeću sezonu. Prijašnja polja ostaju nezasijana od dvije do pet godina, da bi zemlja opet postala plodna ili od pepela spaljene trave ili ostataka strunute trave. Od drva naprave ugljen, koji im služi za kuhanje i pečenje opeke. U mjestu i okolici ima nekoliko izvora vode, koji su od kuća udaljeni od 400 do 500 metara.

Bolesti i liječenje

U tom području dosta je raširena malarija i puno djece i odraslih umire od te bolesti. Ako se zbog bolesti na vrijeme uzmu lijekovi, liječenje je uspješno. Kad su roditelji u polju, a djeca obole od malarije i dobiju visoku temperaturu, često bude kasno za uspješno liječenje. I tad se još mnogi obraćaju domaćim vračevima. Dobra zaštita su mreže protiv komaraca, ali tek polovica stanovnika ima mreže. Misionar fra Pero je prebolio malariju više od 100 puta. Nekad se lijek za malariju plaćao, a sada država djelomično pokriva troškove lijekova. Od drugih bolesti dosta su proširene sida i druge razne spolne zarazne bolesti te hepatitis, a ima i tuberkuloze. Prije nekoliko godina bilo je ponuđeno testiranje na sidu, ali se mladi ljudi nisu odazvali, a u populaciji ljudi od 40 do 50 godina bilo je 7,8 % zaraženih. U mjestu je državna ambulanta, a do bolnice imaju 30 km. Bolesnike u bolnicu prevoze biciklom ili motociklom. U mjestu, osim misionareva, nema nijednoga drugog automobila.

Društveni život

Mjesto Kibula je na željezničkoj pruzi i kad vlakovi, putnički ili teretni, dođu na kolodvor, onda se okupi cijelo selo i to je velik društveni događaj. Nepredvidivo je kad će vlak stići i što se tiče sata u danu ili dana u tjednu, ali prosječno vlak dođe dva-tri puta mjesečno. U teretne vagone natovare manioku za prodaju u obližnjim većim mjestima i gradovima. Kada dođu putnički vlakovi, onda se trguje na različite načine ili se, jednostavno, razmjenjuje roba. Putnici nude lijekove, obuću, odjeću, brašno, a domaći ljudi nude kukuruz, manioku, domaća alkoholna pića i voće. Vlak se nekad zadrži na kolodvoru kratko, a nekad i cijeli dan. Neke žene donose kuhanu hranu i prodaju ju putnicima.

Ljudi se u posljednje vrijeme više okupljaju i druže gledajući zajedno televizijski program. Nekoliko ljudi ima televizore sa satelitskim antenama, a gledatelji im plaćaju ulaznice.