RADOSNA VIJEST - br. 104
Tanzanija, 10.06.2015

Otac Tomislav Mesić, misionar u Tanzaniji

Najprije se primjećuje radost

Molim vas da se predstavite našim čitateljima.

Zovem se Tomislav Mesić, član sam misijske Družbe Duha Svetoga. Rodom sam iz Srijema, u Vojvodini. U Irskoj sam završio teologiju i antropologiju te sam kao bogoslov bio dvije godine u Tanzaniji u misijama. Tada se moja želja da budem misionar još više učvrstila. Nakon ređenja i sedam godina svećeničke službe u Hrvatskoj molio sam svoje poglavare da me pošalju ponovno u misiju u Tanzaniju.

Misionari spiritanci diljem svijeta

Pripadate Družbi Duha Svetoga. Možete li nam reći nešto više o svojoj družbi?

Družba Duha Svetoga (spiritanci) osnovana je 1703. godine, a osnovao ju je francuski plemić Claude Poullart des Places. Cilj utemeljitelja bio je školovanje svećenika za misijske krajeve ili francuske siromašne krajeve gdje nije bilo dosta svećenika. Godine 1842. Francis Libermann osniva drugu družbu, Družbu Bezgrješnog Srca Marijina, koja se na nagovor Svete Stolice gasi 1848. godine i njezini članovi pristupaju Družbi Duha Svetoga. Tako je današnja Družba Duha Svetoga, možemo reći, plod unije tih dviju družba. Djelujemo u više od 60 zemalja svijeta i ima nas oko 3000. S obzirom na to da je naša družba misijska, naši članovi idu tamo gdje treba naviještati Isusa Krista onima koji za njega još nisu čuli.

Život u parku prirode

Koliko dugo ste misionar u Tanzaniji i gdje se točno nalazi vaša misija?

U Tanzaniji djelujem od 2010. godine, i to u Parku prirode Ngorongoro. To je park koji se nastavlja na Nacionalni park Serengeti. Do 2013. godine djelovao sam u Župi Ngorongoro, kad se od te župe odvojila nova župa, Nainokanoka, a ja sam postao njezin prvi župnik. Na cijelom tom području ima oko 30 000 stanovnika, od toga je katolika oko 3000, drugih raznoraznih kršćanskih denominacija je oko tisuću, a ostali su pripadnici tradicionalne masajske religije. Župa se prostire na oko 1000 km2. Na početku sam bio sam, a sada sam dobio mladomisnika iz Zambije za pomoćnika.

Afričke religije su najčešće višebožačke, a Masaji su jednobošci koji nisu imali razvijeno svećenstvo, tako da je meni puno lakše kao misionaru otići među njih i reći da taj jedan Bog kojeg štuju je Bog Otac, ali i Bog Sin i Bog Duh Sveti. I to je puno lakše nego doći u neko drugo pleme i reći im da postoji samo jedan Bog. I to je velika prednost za nas misionare među Masajima. Dakle, mi samo dajemo ime njihovu Bogu i oni isto vjeruju da im taj jedan Bog daje ljubav i da gleda na njih. I zato je puno lakše tu kršćansku ljubav prenijeti njima nego mnogobošcima.

Kako je organiziran život u vašoj župnoj zajednici? Koliko je ljudi na misi i kako ona izgleda?

Crkva je vrlo mala i napravljena je od dasaka. No uvijek je puna. Sveta misa može trajati od dva sata pa do nekih šest sati ako je koja svečanost. Misa je događaj jer, ako je kišna sezona, možda ću doći u pojedino selo jednom u 2-3 mjeseca. Misa je možda nešto malo duža jer oni vole pjevati. Kod njih je pjevanje sve. Masaji su i po jeziku drugačiji od drugih plemena.

Tamo su ljudi radosni kad im dođe svećenik. Radosni su i kada mogu pristupiti krštenju i kao odrasli, radosni su na svim tim događanjima kada se uključuju u život Crkve.

Da, oni su radosni. To je nešto što se prvo primijeti. Možda i mi u Europi trebamo početi živjeti radosnije. Često mi dođu starješine iz drugih sela i kažu: "Molimo te dođi u naše selo i pripremi nas za krštenje." Sada, kad smo dvojica svećenika, puno je lakše, pa se možemo na neki način rasporediti. Godišnje bude i više od 500 krštenja. Jednom sam na samo jednoj misi imao 180 krštenja, tako da takva misa dugo traje. Svi plješću, pjevaju, bubnjaju i bude veselo. Na tim misama bude krštenje od male djece do staraca od 70 i više godina, jer kad jedan prihvati kršćanstvo, onda cijela obitelj prihvati: od djedova i baka, prabake ili pradjedovi ako su živi, do novorođenčadi. To je baš pravi obiteljski dan.

Životni poziv – služiti Bogu kao misionar

Što za vas znači vaš životni poziv i koliko je važno da misionar svojim životom svjedoči ljubav koju Bog ima za sve ljude?

Mnogi naši misionari odlučili su se krenuti u nepoznato. Neki od njih su tamo već trideset ili četrdeset godina. I možda im je sada malo drugačije nego na početku. I meni su se neke stvari promijenile u ovih nekoliko godina koliko sam misionar. No ono što je isto je to da sam htio služiti Bogu kao misionar. Kada dođete na ništa, na prazno polje i dođete među nepoznate ljude i ne znate baš njihov jezik, nije lako, ali Gospodin je onaj koji vam daje snage i vodi vas na vašem putu. Živjeti i djelovati kako najbolje znamo, pomagati ovdašnjim ljudima i tako svjedočiti Isusa Krista. Pokušavam uvesti pitku vodu za cijelo selo. Potrebne su i solarne ploče za struju. Tako da misionar i na taj način evangelizira. Dogodilo mi se da sam krenuo na misu u jedno selo i na pola puta sam vidio da nose bolesnog čovjeka. Stao sam, ukrcao sam ih u auto, a vjeroučitelja koji je išao sa mnom ostavio da ide pješice u to selo. Sjeo sam za volan i vozio sto kilometara u drugom smjeru da bih odvezao tu bolesnu osobu u bolnicu.
 
Važnost akcije MIVA (Misijska vozila)
 
Vaša župa se prostire na 1.000 km2 i ceste nisu asfaltirane, a i nesigurne su. No vama su još jedan problem životinje?
 
Što se tiče razbojnika, nemam problema, jer smo u Parku gdje ima dosta rendžera koji čuvaju to područje. No moj su problem lavovi, gepardi i ostale divlje životinje. Jednom smo putovali kroz područje gdje se svaki dan vide te životinje, a nama je auspuh otpao. Srećom, išao sam s osam vjeroučitelja u autu i onda smo se poslagali okolo auta, a najmanji je išao ispod vezivati auspuh. Kako bismo ga obranili da je lav naišao, ne znam. Automobil je potreban, ne samo zbog navješćivanja evanđelja. Kao svećenik trebam automobil da bih mogao doći u sva sela, ali potreban mi je automobil i radi pomaganja svima, posebno bolesnima. Ako se što dogodi, koga napadne divlja životinja ili se razboli, ako ja kao misionar nemam automobil, ne mogu ga odvesti u bolnicu, koja je nekih 60 kilometara izvan parka. Automobil je prijeko potreban. I to dobar automobil i u dobrome voznom stanju.
 
Koliko je važna akcija MIVA za nabavu vozila za misionare?
 
Posredstvom MIVA-e Hrvatska nabavio sam polovni automobil, no zbog loših cesta auti se tamo brzo kvare. Dogodilo se to da mehaničari nisu dobro pregledali moje vozilo i nisu ga popravili. Kad sam išao po jednu bolesnicu u bolnicu, na pola puta se poluga volana iščupala i auto se prevrnuo i pritisnuo mi ruku. Srećom, auto smo popravili koliko smo mogli, ali da je bio sigurniji auto, vjerojatno do toga ne bi došlo. Sreća u nesreći jest da sam bio sam kad se to dogodilo, jer da se to dogodilo na povratku, bilo bi puno gore, jer bi nas bilo troje u autu i možda bi bilo kobno. A ruka se pomalo oporavlja.
 
Mnogi u našoj domovini mole i žrtvuju se za misije. Budući da se nalazimo u Godini posvećenoga života, posebno mole za posvećene osobe. Možete li našim čitateljima izdvojiti jednu poruku za kraj ovoga našeg razgovora?
 
Želim uza svoj svećenički poziv propovijedati evanđelje, ne samo pod misom, nego i tako da pomažem. Među ostalim, i školovanjem djece. Posebno pomažemo djevojčice, jer ako je obitelj siromašna i imaju dvoje djece, oni će poslati dječaka u školu, a djevojčice se ionako, nažalost, po njihovu plemenskom običaju, već s 14 godina udaju. Pokušavamo na sve moguće načine te djevojčice poslati na školovanje, da bi danas-sutra zarađivale za sebe i svoju obitelj. Posla je puno, ali uz pomoć Boga i dobročinitelja činimo što god možemo. I upravo prijatelji i dobročinitelji u domovini su oni koji zajedno sa mnom grade bolju budućnost onima koji su mi povjereni u Tanzaniji. Hvala im na tome i preporučam se u njihove molitve.
 

Razgovarala Ines Sosa Meštrović

 

Tiskaj    Pošalji