RADOSNA VIJEST - br. 103
Kongo, 12.05.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Stari Edward za sve kriv

Već je sam kraj mjeseca studenoga, a djeca su u Kabombweu tek započela školsku godinu. Drugdje uče već od prvog tjedna u mjesecu rujnu. Dakle, kasne gotovo tri mjeseca. Tako je to sa školama u unutrašnjosti, daleko od glavnih prometnica. Može svakako! Ne nađosmo starog Edwarda, starješinu zajednice. Kao najstariji član, on je "kriv" za svako zlo u široj obitelji. Budući da je najstariji, to će ga pratiti sve do smrti. To je pogansko selo, puno magije, praznovjerja i sekti. I u Edwardovoj široj obitelji nitko ne moli u našoj zajednici, osim njega, njegova sina i zeta. Svaki put kada dođem, nađe se barem netko tko ga optuži, bilo za bolest, bilo za smrtni slučaj. I ovaj put to je jedan mlađi čovjek. Obolio je. Liječili su ga na tradicionalan način, tj. korijenjem i travama. Ali budući da se stanje nije popravljalo, bolesnik je otišao vraču, a on je "otkrio" da mu je bolest donio Edward. Kad je vidio da bi čovjek mogao umrijeti, da bi obranio sebe, Edward je uspio nagovoriti obitelj da bolesnika pošalju u bolnicu u grad Kaniamu. Liječnik ga je pregledao i ustanovio da se radi o upali slijepog crijeva. Operirao ga je i sve se dobro završilo. Život mu je spašen. Ali Edward je morao platiti bolnicu oko 300 eura. To je vrijednost od šest učiteljskih plaća. Sam Edward nije imao novca, pa su pritekla u pomoć njegova djeca, koja žive daleko, u veliku gradu Likasiju. Platili su pod uvjetom da se stvar preda na sud. Međutim, sad ponovno trebaju i tužitelji i tuženi poći k velikomu poglavici, da on presudi. A kako će on presuditi, to nitko ne može predvidjeti. Liječnik je na Edwardovoj strani. Spreman je dati mu svu dokumentaciju i potvrditi da se nije radilo ni o kakvim vradžbinama, nego o običnoj upali slijepog crijeva. Ali ta logika ne pali na tradicionalnim sudovima, jer vrač uvijek može "pobiti" liječnikovo mišljenje.

I zborovođa zajednice je "uprskao". Premda je crkveno vjenčan, u kuću je doveo i drugu ženu. Razgovarao sam s njim. Obećao mi je da će ju otpustiti, jer je i sam uvidio da je nered ušao u kuću.

Velik događaj – stigao cement

Prije više mjeseci naručio sam iz grada Lubumbashija cijeli vagon cementa – 800 vreća. Ali jer ovdje sve kasni, i taj je cement stigao tek danas. Radost je i za mene, a i za radnike koji su već više mjeseci na nepredviđenu odmoru. Ovdje u savani nema kruha i bez njega se može, ali bez cementa nikako! Međutim, pojavio se problem prijevoza. Kišno je doba i nijedan kamion sad ne prolazi ovuda. A od kolodvora do misije ima 1,5 km. Kako prevesti 800 vreća u misiju? Naši su ljudi dosjetljivi i za sve nađu rješenje. U Africi glava ne služi samo za razmišljanje ili da se na nju stavi kapa ili rubac, nego se na njoj nosi sve. Posebno su u tomu spretne žene, koje svaki dan iz polja donose na glavi velike košare pune manioke i drugih plodova zemlje. Tako su i za cement dobro došle ljudske glave. Prvi dan cement su na glavama i na biciklima prenosili naši srednjoškolci i nekoliko ljudi iz sela. Drugi dan sve ostalo prenijeli su odrasli, ne samo naši kršćani, nego i svi ostali, jer ne pravimo samo crkvu, već i školske učionice u kojima uče sva djeca iz sela. Nekima je u našoj domovini daleko ići na svetu misu 1,5 km, a ovim ljudima nije daleko 1,5 km nositi na glavi 50 kg cementa. Sve ovisi o tomu gdje je čovjekovo srce.

I dok se narod mučio s cementom, ja sam s vjeroučiteljem Williamom pošao u pohod selima koji smo već davno najavili. Ostavio sam im animatora Jean-Mariea, da ne bi bilo nereda i da svaka vreća stigne u naše skladište.

Učitelji – najbolji kršćani

Svaki put kad dođem u Kimandu, osjećam se veoma dobro. Uvijek ima nešto što me razveseli. Posebno sam zadovoljan radom učitelja, koji su glavna snaga ne samo naše katoličke škole, nego i kršćanske zajednice. Ravnatelj škole ujedno je i starješina zajednice, a jedan učitelj je i vjeroučitelj. On je jedan od najboljih vjeroučitelja u mojoj župi. I ovaj put priprema za krštenje desetak katekumena.

Ispovijedao sam oko dva sata, a nakon toga smo s najuglednijim kršćanima raspravljali o sudbini zajednice, o radovima koji nas očekuju, a posebno o velikoj proslavi za koju se sprema cijela župa. Naime, uskoro će biti posveta župne crkve i prva krizma od postanka župe. Da razgovor bude što plodonosniji i da se odvežu jezici, starješina zajednice donio je palmina vina. Jer nije dobro da se ljudima osuše jezici dok pričaju o tako važnim stvarima! Za vrijeme našeg razgovora u kolibi dva su se zbora "zagrijavala" vani, da nam poslije zapjevaju. Kad izađosmo van, bubnjevi se oglasiše svom snagom i poče pjevanje. Oba zbora pjevaju naizmjence. Ali već nakon nekoliko pjesama udari kiša. Ljudi se razbježaše, svatko na svoju stranu.

Ujutro prije svete mise treba obići cijelo to veliko selo, jer su mnogi tražili blagoslov kuća. Ovdje nema redovitog blagoslova kuća poslije Božića, nego kad svećenik dođe u jedno selo, oni koji imaju kakvih poteškoća u životu, traže blagoslov. "Najmučniji" je bio jedan 95-godišnji starac. Nedavno mu umrla žena. Prvo je tražio da mu blagoslovim kuću, jer prema njegovu uvjerenju, žena će dolaziti i napastovati ga tako što će tražiti da i on pođe za njom, tj. da umre. Zato ju treba otjerati što dalje blagoslovom, da se ne mogne ni primaknuti kući. Zatim je trebalo i njega "očistiti", moleći nad njim, jer je on kao udovac u takvu stanju kao da je gubav. A onda je tražio da ga i u crkvi dobro poškropim blagoslovljenom vodom. Išao sam pješice i izvan sela do jedne kuće, gdje prema njihovu mišljenju "nečastivi" unosi nemir među djecu. U nekim slučajevima moram im tumačiti smisao onoga što radimo, a u drugim slučajevima najbolje je, jednostavno, pozvati ih da se čvrsto pouzdaju u Isusa i obaviti sve što traže da bi se oslobodili svojih strahova.

Nova crkva bila je prepuna za vrijeme svete mise, jer su i školska djeca sva bila prisutna. Svi odrasli i oni veći učenici posjedali su na daske koje služe umjesto klupa, a mala djeca su „poravnila“ po zemlji oko oltara.

Crkva – prenoćište za koze

Stigosmo u još jednu veliku zajednicu, u Kishinde. I oni imaju dva zbora, kao i u Kimandi. Crkva im je pokrivena, ali još nismo postavili vrata, jer nismo imali cementa. Ali sada, kad smo dobili 800 vreća, odvest ću desetak vreća ne samo da zidar postavi vrata, nego i da ozida kameni oltar. Tuže se da mnoge seoske koze noće u crkvi. Nitko nema štale i sve su koze noću vani. One same sebi nađu najpogodnije mjesto za prenoćište, negdje pod strehom ili u napuštenoj kolibi. A naša im je crkva sad idealno mjesto za spavanje. Ali ubuduće ne će biti tako, jer ćemo uskoro moći zaključavati crkvu.

Pjevači su nas zabavljali do 22:30 sati, a onda smo razgovarali s trojicom muževa iz sela Kabululu. Tamo smo napravili jednu školsku zgradu s tri učionice, ali nam je nestalo cementa, pa nismo mogli napraviti na zidu betonske ploče. Kad te ploče obojimo zelenom ili crnom bojom, moći će se na njima lijepo pisati kredom. Ta trojica su čula da je stigao cement, pa bi sada htjeli poći u Kimpangu i na biciklu dovesti u Kabululu cement za ploče. Odmah sam telefonirao animatoru da im dadne po jednu vreću. Koliko li će muke vidjeti ti ljudi prevozeći taj cement 66 km po cesti punoj rupa i lokava! Ali ima i takvih koji su spremni žrtvovati se, znojiti se i trpjeti da se što napravi u selu, da selo krene naprijed.

Reče mi vjeroučitelj da ima pet parova koji žele sklopiti crkveni brak, a ima i katekumena. Međutim, dobro je da svi oni još utvrde znanje iz katekizma, pa ćemo sakramente obaviti prije Uskrsa, kad ponovno ovamo dođem.

Tiskaj    Pošalji