RADOSNA VIJEST - br. 102
Kongo, 17.04.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Veliki poglavica osnovao harem

Vidim da novi poglavica ima najviše smisla za svoj harem. Prije tri mjeseca bio sam ovdje, ali njega nisam zatekao. Rekli su mi tada da je za tih nekoliko mjeseci, otkako je vladar, nabavio sedam žena, sve mladih djevojaka od 14 do 17 godina. Danas ih ima već jedanaest. Ranije je bio pentakostalni pastor i imao samo jednu ženu. Ali sada su druga vremena. Tako on tvrdi. (Opaska dvije godine kasnije: naš veliki poglavica sada ima 21 ženu). Nekim se ženama oženio na uobičajen način kako je to propisano domaćim običajima. Ali ima i stvarne trgovine. U selu Masombo pričali su mi kako je izbila svađa tko će biti poglavar u njihovu selu. Jedan kandidat uzeo svoju 15-godišnju kćer, poveo je u Kalundwe i darovao je velikom poglavici za ženu. Za uzdarje dobio je potvrdu da može upravljati svojim selom. Tako se ovaj naš veliki poglavica, čovjek već poodmakle dobi od 54 godine, okružio mladim djevojkama kao pravi vlasnik harema.
 
Dok razgovaramo, često ponavlja: „Sačuvao te Bog i naši predci.“ Na pristojan način predbacujem mu što je dopustio da se novo selo gradi u neredu. Veli da će izići ljudi iz katastra koji će rasporediti selo. Čudno! Zar će ljudi morati rušiti kuće koje su nedavno s mukom sagradili?
 
Na kraju, kao povjerljivu osobu, uvede me u svoje dvorište da mi pokaže kako gradi novu kuću, ali privremenu, jer će onu stalnu praviti država. Bit će to pravi dvorac jer se selo neće više nikada premještati poslije smrti velikoga poglavice. Pri mom odlasku želi me počastiti palminim vinom. Velim mu: „Mi ćemo sada slaviti svetu misu pa nećemo piti. A Vi, ako želite, pošaljite nam palmina vina u podne kad budemo ručali.“ I zaista, u podne dođoše njegova dva brata s malim bidonom palmina vina. Jedan od njih, onaj stariji, posve je pijan. Priča nesuvislo, sve bez veze. Stalno ponavlja kako se raduje što sam došao u njihovo selo. Onaj mlađi je isto tako „potegao“, ali ipak manje od starijeg brata. Ovaj bi htio sa mnom raspravljati biblijske teme. Npr. muči ga pitanje: „Ako je Bog rekao: `Rastite i množite se i napučite zemlju`, zašto bijelci imaju samo po dvoje djece?“ Odmah se umiješao pijani brat i prije mene počeo mu odgovarati. Ali kako je vrlo pijan, samo je nešto mumljao, i nerazumljivo brbljao sebi u njedra. Mlađi brat ga povuče i odoše kući. Ovi ljudi iz obitelji velikoga poglavice, iskorištavaju položaj da jedu i piju i ništa ne rade. Rekoše mi da su oni svaki dan pijani. Eto, tako se degradiralo nekada slavno kraljevstvo Mutombo Mukulu.
 
Oni odoše, a ja zaželjeh još voditi ozbiljnije razgovore s onima koji se još nisu crkveno vjenčali, a za to nemaju zapreka.
 
Nevolje na putu
 
U 14:30 sati polazimo prema selu Ngombe. Do tamo ima 68 km. U Kongu je to vrlo, vrlo daleko. Čak ako sve bude po planu, ne možemo stići prije 18:00 sati. Ali gle jada! Zaglibismo se pored jednog malog sela. Animator Jean-Marie i vjeroučitelj William oblače radno odijelo, zavlače se u vodu ispod vozila izbacujući motikom i lopatom blato. Više puta pokušavam krenuti, ali svaki put vozilo upada sve dublje. Uskoro će noć, a mi smo prešli tek pola puta do odredišta. Djeca su iz obližnjeg sela „nanjušila“ da smo tu u blizini, došla su nas promatrati. Nemaju ni kina, ni kazališta, ni televizije, ni interneta pa im je svaka novost zabava, a posebno kad pokraj sela prolazi vozilo. Već više mjeseci nije ovuda prošlo niti jedno. Vidim da postoji opasnost da noć provedemo u savani, zato upitah djecu da li u selu ima mladih ljudi i momaka. Vele da su sada svi tu. Poslah ih da im prenesu moju zamolbu za pomoć. Djeca zamakoše u visoku travu a nakon kratkog vremena vratiše se s desetak odraslih. Odmah uđoše u glib i vodu. Malo su kopali ispod vozila, a onda svi zajedno poguraše i izvukoh se na čistinu uz pljesak i poklike njih sviju. Momcima dadoh za napojnicu, a djeci kao vjernim gledateljima bombona. Zahvalih im još jednom i rastadosmo se. Spusti se gusti mrak.
 
Stižemo u Kalengu Ntandu
 
Na samom ulazu u selo još jednom zapadoh u blato. Ali ovaj put nije bilo strašno. Samo smo se malo mučili pa smo se izbavili. Nasred sela susretosmo nekadašnjeg vjeroučitelja. Pijan je kao i uvijek. Pitam ga jesu li sagradili kapelicu, jer smo ih zadnji put preskočili zbog kapelice. Obećao sam im doći tek kad sagrade kapelicu jer ne možemo slaviti svetu misu nasred sela. Reče mi da su je napravili. Zamolih ga da obavijesti ostale kršćane da ćemo na povratku prenoćiti kod njih i u nedjelju ujutro slaviti svetu misu. Tek što prođosmo selo, dva-tri kilometra dalje, uletjeh u glib i u visoku travu. Put se uopće ne vidi jer trava prekriva farove. Nigdje nikoga u ovo doba noći da nam pomogne. Tako tek poslije 22:00 ulazimo u Ngombe. Selo je već zaspalo. Potpuna tišina. Probudismo vjeroučitelja. On odmah budi ženu da nam spremi večeru. Velim mu: „Sad nam ništa nije potrebno osim odmora u krevetu.“
 
Ujutro, dok se umivamo ispred kolibe, ljudi dolaze da nam zažele dobrodošlicu. Čude se da smo tako nečujno noćas ušli u selo. Na svetoj misi bijaše ih više nego obično. Tu su i neki koji ne mole u našoj zajednici. Mladi čovjek Petro lijepo je vodio pjevanje. Dosta je glazbeno nadaren, ali je pomalo klimav u vjeri. Priča mi vjeroučitelj da već dugo nije dolazio na molitvu nedjeljom. Zato sam ga poslije mise pohvalio za pjevanje, ali sam ga i korio zbog nepostojanosti u vjeri. Obećao mi je da će se popraviti. Bog ga čuo!
 
Odlazak u selo Sumba Lwayu
 
Iz susjednog sela Sumba Lwayu došao je vjeroučitelj Kofina da nam poveze stvari na biciklu, a mi ćemo pješice malo zaobilaznim putem da pogledamo dva mosta koja smo gradili, ali ih još nismo potpuno dovršili. Preko prvoga već prelaze kamioni jer su šine dobro zavarene jedna za drugu. Ostaje nam još po njima betonirati. Drugi most je također blizu kraja, ali nestalo cementa i zidari se vratili u Kimpangu. Sada treba čekati da prođe kišno doba. Onda će spaliti savanu pa ćemo moći dovršiti posao. Probijajući se kroz zelenu savanu kujemo planove što bismo sve mogli napraviti u pojedinomu selu. U Sumba Lwayu odmah ćemo večeras slaviti svetu misu. Ovo malo selo potpuno je katoličko. Iako ima dva poligama, svi mole u našoj zajednici, i muževi, a i njihove žene. Imaju ih po dvije i sve četiri su vrlo dobre pjevačice u zboru.
Poslije večere bili su s nama oko vatre i stariji. Ali oko 21:00 oni odoše na spavanje, a s nama ostade nekoliko mladića. Mi smo još puna dva sata pričali o svemu, a na kraju i o jelu. Momci kazuju što su sve dosad jeli: majmunâ raznih vrsta, poljskih miševa, slijepih miševa, termita, crvi, zmija... Da smo nakon tog razgovora imali večeru, sigurno ne bih imao dobar tek!
 
 

Putnike treba i nahraniti
 
Ujutro dok je još svježe, spremamo se na put pješice do sela Kabombwe, udaljenog oko 11 km. Uvijek sa sobom nosim nes-kavu. Žene mi ujutro prokuhaju vodu pa je popijem sa svojim suputnicima. Ali one smatraju da danas nije dovoljno popiti samo kavu, kad se kreće na put. Zato nam donesoše nešto „konkretnije“, manjokinu puru i ribu da ne skapamo na putu. Takav je običaj kad netko polazi na put jer nikad se ne zna što će putnika zadesiti. Ovi ljudi često mole za putnike. Simpatične su mi te njihove preporuke za putnike da ih Bog čuva. A onda u molitvi nabrajaju čega se sve susreće na putu: ima rupa, kamenja, panjeva, ostataka posječenih stabala, vode, trave, zmija, kiše... Tako cijele litanije! Nema čega nema! Istina je, svega se toga nađe na putu. Nakon što se dobro okrijepismo, Jean-Marie, William i ja uputismo se na jedno takvo putovanje. U zadnje vrijeme imam nekih poteškoća s venama pa mi nije lako slijediti njih dvojicu, jer ljudi se ovdje ne šeću, nego stvarno žure. Nikad i nikuda im se ne žuri, ali kad su na putu, gotovo trče.

Tiskaj    Pošalji