Haiti - siromaštvom prekriven i Božjom ljubavlju obasjan
Piše s. Izabela Galić
S. Izabela Galić, redovnica Školskih sestara franjevaka, rodom iz Kongore, kod Tomislavgrada, na službi u New Yorku, s čitateljima Radosne vijesti želi podijeliti djelić svojeg iskustva s putovanja u Haiti i posjeta služavkama Malog Isusa, misionarkama s. Liberiji Filipović i s. Ani Uložnik
"Svaku tugu i bol koju mi zadaje život tog naroda zaboravim kad vidim sretnu djecu…"
Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere. Njezinu siromaštvu uvelike je pridonio razoran potres 12. siječnja 2010. godine. Tad je poginulo više od 250 000 stanovnika, a oko dva milijuna ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Većina zgrada sravnjena je sa zemljom. Glad, siromaštvo, beskućnici, bolesnici… postali su svakodnevna pojava te siromašne zemlje. U njoj je i danas mnoštvo zgrada i zakrpanih šatorčića – kuća potleušica podsjeća na taj strašni potres. Desetci tisuća raseljenih svjedoče o još uvijek vrlo teškoj situaciji.
Želja za mojim odlaskom u tu napaćenu zemlju rodila se iz susreta sa s. Liberijom Filipović i s. Anom Uložnik, redovnicama družbe Služavke Malog Isusa iz Sarajeva, koje već godinu dana djeluju u Haitiju. Prigodom njihova posjeta New Yorku razgovarale smo i tad se u meni rodila želja da posjetim Haiti, s njima proživim koji dan i tako im dadem podršku.
Sestre djeluju u Centru "Kardinal Stepinac" koji je osnovao vlč. Giordano Belanich, svećenik hrvatskih korijena, rodom s otoka Ilovika, koji živi i djeluje u New Jerseyju, kojega poznajem od svojeg dolaska u hrvatsku župu u New Yorku. Sirotište je, neposredno nakon razornog potresa, osnovano za djecu koja su u potresu ostala bez svojih roditelja i najmilijih. Ondje danas živi 45-ero djece, o kojima brinu s. Liberija i s. Ana.
Teško je riječima opisati moj prvi susret s Haitijem. Sve što sam dosad čitala i gledala na TV-u nije mi dalo stvarnu sliku Haitija. Ona se može steći samo dolaskom i fizičkim susretom sa svime onime što proživljavaju stanovnici Haitija. Teško mi je bilo vidjeti tu lijepu zemlju, bogatu suncem i blizinom Karipskog mora u toliku siromaštvu. Kako ne ostati pogođen pokraj ljudi i obitelji koji žive u pokrpanu šatorčiću, bez struje, bez vode, a kraj njih hrpe smeća, na kojima razne životinje traže svoj plijen. U takvim uvjetima živi oko 85 000 stanovnika, s tim da trećina stanovništva uopće nema zahod. Samo se pitam kako u svemu tome ostati živ i zdrav?
Zdravlje ljudi posebno je tužna priča. O tomu je teško govoriti. O siromaštvu pogotovu. Škole su privatne, kao i bolnice. Sve se plaća! Tko si to može priuštiti? Koliko samo jedna obična upala stoji života? To najbolje pokazuje slučaj jednog dječaka iz sirotišta gdje sestre djeluju – najmanjeg štićenika. Majka tog dječaka, koji sad ima godinu i pol, umrla je od obične upale zuba, jer nije imala 20 dolara da ode zubaru. Dječak je tad bio još novorođenče.
Svaku tugu i bol koju mi zadaje život tog naroda zaboravim kad vidim sretnu djecu u Centru "Kardinal Stepinac", u zajedništvu sa sestrama Liberijom i Anom. Njihov osmijeh oslobađa i osvaja. Vidjeti ih, doživjeti njihovu ljubav i privrženost sestrama uistinu pokazuju kako Božja ljubav nema granica, cijene, ni uvjeta. Biti svjedokom Božje produžene ruke koja brine o toj napuštenoj i siromašnoj djeci, koja svoje utočište, sklonište i sigurnost nalaze u Centru jest posebno iskustvo, a i poziv da se svi trudimo biti dio te produžene Božje ruke koja miluje potrebite.
Bogu sam zahvalna što sam imala mogućnost poći u tu zemlju na karipskom otoku Hispanioli i osjetiti tek malen dio patnje koju ondje svakodnevno proživljavaju brojni stanovnici, osobito djeca. Zaista je Haiti siromaštvom prekriven, ali u isto vrijeme Božjom ljubavlju obasjan djelovanje služavki Malog Isusa. I ovom ih prigodom pozdravljam i želim Božji blagoslov u služenju braći ljudima.
Tiskaj 