Kongo, 14.01.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Smrt stare bake nakon sv. Mise

Ima u selu još jedna baka koja se redovito ispovijeda. Kažu da ima 104 godine. Ne vjerujem. Ali tko zna? Ovaj put je vrlo bolesna. Čuva je njezina kći koja je također naša kršćanka. Na kraju svete mise nosim im objema svetu pričest. Kad sam bio na pola puta od crkve prema njihovoj kući, rekoše mi da je baka izdahnula toga časa. Uđoh u kuću i rekoh da svi iziđu osim kćeri. Ispovjedih je i dadoh joj obje hostije predviđene za nju i njezinu majku. I ostali uđoše. Zajednički se pomolismo za pokojnicu. Potom smo mi otišli a obitelj je ostala plačući. Rekoh vjeroučitelju da trebamo dobro zahvaliti Bogu što je pokojnicu pozvao tek na kraju svete mise. Da je umrla nekoliko sati ranije, nitko ne bi došao u crkvu. Jer „lufu“ – smrtni slučaj – žalost, najveća je svetinja, veća i od svete mise. Kad se žali, baca se motika; ne ide se ni u polje, a ni u crkvu. Zato i mi poslije ručka otiđosmo odmah da mogu plakati kome se plače, a ostali će sjediti u dvorištu, razgovarati i piti čekajući večeru. Ovo selo ima cijelu šumu palmi, pa će i „malevu“ – palmina vina biti danima, a svi će noćas bdjeti uz vatru na otvorenom.

Vjeroučitelj doveo ženu

U Mpyana Bondu vjeroučitelj se oženio. Nitko se ne vjenčava crkveno odmah, pa zašto bi on bio iznimka? Crkveni brak se sklapa tek onda kad se podmiri sav miraz koji treba platiti ženinim roditeljima. A to može trajati godinama. Za ovaj mladi bračni par pretpostavljam da će se brzo vjenčati i crkveno jer je žena kao djevojka pjevala u Masombu u crkvenom zboru. A ja ću njega poticati da požuri što prije dati puncu što mu pripada. U kapelici ih bijaše više nego obično. Vidim neke nove „face“. Kažu da su iz ovog mjesta. Koliko će ih ustrajati, to sam Bog zna. Naše je sijati i moliti Gospodara žetve za dobar urod. Vjerojatno su neki danas tu samo zato što je tu i misionar. U selu dodije sjediti i uvijek gledati ista lica i slušati iste priče.

Povratak u misiju

Poslije večere već pade mrak. Vraćamo se kući. Nakon više tjedana opet stižemo svojoj kući. Nigdje nikoga. Svuda tišina i gusta tama. Samo noćni čuvar otvori vrata uz uobičajeni pozdrav dobrodošlice. Radostan sam što je staro vozilo izdržalo i nije se kvarilo ovaj put. Zahvalih Bogu za sve što sam doživio, posebno za ove ljude od kojih su neki tek na početku puta. I na kraju zahvalih Bogu i za svoj obični drveni krevet u misiji. Kako je ugodno spavati u njemu nakon onih tzv. „kreveta“ u savani! Svaka me svaka koščica. Nema veze. Proći će. Važno je to da smo obišli najteži dio misije, osokolili kršćane i predali ih u ruke Božje.

Bez vode se ne može živjeti

Zadnjih dana imao samo sam nevolje s vodom. Stotinjak metara ispod župne kuće, iskopali smo zdenac. Jednom starom vojničkom crpkom iz njega vučemo vodu u veliku cisternu iznad kuće, a onda voda slobodnim padom dolazi u svaku prostoriju. Ali crpka se pokvarila, a u cisterni nestalo vode. Nekoliko tjedana noćni čuvar me služio vodom donoseći je iz sela na biciklu u dva velika bidona. Prvom prilikom kad sam pošao u grad povezao sam i crpku. Na moju veliku radost mehaničari su je uspjeli popraviti pa sam nalio punu cisternu. Sad mogu biti miran barem nekoliko mjeseci.

Kabwe je najbliže selo, 16 km od Kimpange. Zato ne moramo ići tamo i prenoćiti, nego ćemo ujutro ranije poći, da bismo mogli popričati s ljudima prije svete mise. Ako bude tkogod za krštenje, William će ih ispitati jesu li dobro naučili vjeronaučno gradivo. Ovdje stvarno ne možemo zakasniti jer ovi kršćani imaju neki čudan običaj. U svakom selu naši vjernici započinju molitvu nedjeljom u 9 sati, da bi završili prije velikih vrućina. A ovi u Kabweu počinju u 11 sati pa i kasnije, kao protestanti. Zanimljivo je da svi protestanti vole moliti kasnije, a neki završe nedjeljom tek u 14 ili 15 sati. Čim stigosmo u selo, prije nego se kršćani iskupiše, pođoh pogledati što su radili. Ovaj sam put vrlo zadovoljan, prikupili su svega dovoljno: pijeska, šljunka i kamenja. Možemo početi drugu školsku zgradu s četiri učionice. Jedino još nisu spalili opeke. Složili su ih u obliku peći i još samo treba nasjeći drva kojih ima u izobilju u obližnjoj šumi. Ali ako ne požure, mogle bi udariti kiše i upropastiti im cijeli njihov trud i posao učinjen u sušno doba.

I u crkvi bi trebalo dovršiti posao. Tek smo je „posušili“ – pokrili limenim pokrovom, ali njima daljnji radovi i nisu previše važni jer im je i ovako veoma dobro. Ne mogu pokisnuti kada pada kiša, a imaju i nekakve klupe za sjesti. Što je ispod nogu zemlja i prašina, ne smeta ih mnogo jer svi imaju i u vlastitim kućama pod od zemlje. Danas je u toj prašini bilo vrlo veselo jer sam krstio troje odraslih i jednu bebu, a jedan momak bio je za prvu svetu pričest. Ovaj sam put morao kritizirati mladež iz pokreta „Kiro“. Nekada je taj pokret bio ovdje vrlo živ i aktivan u svim poslovima zajednice, ali su u zadnje vrijeme gotovo nestali. Poticao sam ih da „uskrsnu“.

Napuštamo Kabwe i krećemo prema sjeveru. Šezdeset kilometara dalje nalaze se farme goveda. Ta njihova firma zove se „Pastorale“. Put nas vodi kroz savanu s blagim brdima, visoravnima koje presijecaju korita rijeka i potoka oko kojih rastu guste šume sa stablima visokim i preko 30 m. Na putu ima lokava od kiše koja je ovih dana padala, ali još nije raskvasila put pa se može voziti bez poteškoća. Sa mnom je samo vjeroučitelj William čiji je posao da obilazi sa mnom ili bez mene sela i da nadgleda rad u svakoj zajednici. Animator Jean-Marie ostao je u Kimpangi čekati kamion koji je trebao stići ovih dana. Već je prošao mjesec dana kako mi je direktor farme u Mondoie obećao poslati kamion. Veli da treba još samo nabaviti gorivo i ceradu i odmah dolazi. A dani prolaze i sve dublje zalazimo u kišno doba. Najvažnije bi mi bilo prevesti šine za još jedan most. U ovo sušno doba napravili smo dva, a želio bih uskoro završiti i taj treći prema selu Kabombwe prije nego počnu padati velike kiše. Jer kada voda nadođe, onda prekidamo posao i čekamo slijedeće sušno doba za godinu dana.

Sveta misa mora čekati zbog govedine

U Mushindjiju zatekosmo malo naroda u naselju. Zadnja subota u mjesecu, dan je kada na farmi kolju dvije-tri krave. Zato je sav narod tamo. Vjerojatno ćemo čekati barem dva sata u sjeni velikih bambusa i ubijati dosadu pričajući s djecom. Zanimljive su te dječje priče. Vele da u velikom grmu bambusa ima zmija. Neke male ptice napravile su stotine gnijezda na vrhovima bambusa, ali su zmije spretne. Popnu se do samih gnijezda i kradu male ptiće.

Starješina kršćana nije tu. On je veterinarski bolničar na farmi. Dobio je odmor i otišao daleko, u grad Kaminu. Pitam još za neke ljude. Rekoše da danas neće doći na svetu misu jer rade. Pomalo dolaze i oni koji su bili u klaonici. Kad se većina iskupi, pođosmo u kapelicu. Danas mladeži ima jako puno. Svi su u pjevačkom zboru. Kapelica se trese od njihove pjesme. Krstio sam dvije bebe.

Noć je bez mjesečine. Nebo je vedro. Promatram zvijezde Južnog neba. Ugodno nam je ovako nakon današnjeg vrućeg dana. Mladež pjeva, pleše, „luduje“. Oprostite, njihovo pjevanje nije nikakvo ludovanje jer su tekstovi svih njihovih pjesama iz Biblije. Narod pjevajući uči Sveto pismo. To je noćna kateheza naše mladeži!

Tek kasno u noći zavlada mir u naselju

Spavanje u naselju nije nimalo ugodno. Zapravo, nemoguće je odmah zaspati. Sve su kuće blizu jedna drugoj. Djeca plaču, a kad zaplače jedno, probudi i drugu djecu u susjedstvu i to onda bude „zborno“ plakanje. Kroz to vrijeme pod salonitnim krovovima šeće se mnoštvo miševa koji nastavljaju svoje veselje tamo gdje je mladež stala. I kokoši spavaju zajedno s djecom. Ako se djeca u snu pomaknu, probude i kokoši, i eto sveopće buke. Ipak, oko 23,30 sati sve utihnu i zavlada potpuni mir. I mi utonusmo u san. Ujutro su pijevci prvi koji najavljuju dan, zatim mala djeca opet svojim plačem, pa ostali narod. Oko 5,30 sati, još za mraka, cijelo naselje je na nogama. A nama ne preostaje drugo nego pomoliti se, spremiti stvari, umiti se i obrijati javno vani, pred „vjernom publikom“ mnoštva djece koja nas promatraju. U međuvremenu vjeroučiteljeva žena prokuhat će vodu pa ćemo popiti „neskavu“ i krenuti u drugo naselje – Tshongwe.