RADOSNA VIJEST - br. 95
Sarajevo, 06.09.2014

Intervju s nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem

Hrabro svjedočiti evanđelje

Susret misionara u Sarajevu

Uzoriti, ovo je lijepa prigoda za razgovor budući da se kod vas u Sarajevu održava 26. susret misionara i da ste Vi domaćin tog susreta. Što za vas predstavlja ovaj susret misionara?

Moj predšasnik nadbiskup Čekada bio je veliki animator misijskih djelatnosti i on je ponovno osnovao Misijsku središnjicu u Sarajevu i tu je bilo sjedište Nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela. A kad su se stvorile dvije Biskupske konferencije onda su se odvojila dva Nacionalna ravnatelja, ali su ostala povezana i zajednički izdaju Radosnu vijest. Onda sam u dogovoru s našim ravnateljem Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini odlučio da bi bilo dobro da pozovemo misionare na jedan susret u Sarajevo, jer mi smo na svoj način misijska zemlja i na svoj način želimo da to bude jedna poruka Radosne vijesti u Bosni i Hercegovini i zato smo pozvali i vrlo sam ugodno obradovan da se toliki broj misionara odazvao na ovaj naš susret i da su se okupili i različiti biskupijski ravnatelji tako da smo ovo druženje doživjeli vrlo ugodno. Posebno mi je drago da su misionari tako opušteni i radosni te zadovoljni što doživljavaju taj susret. Vidim tu ima lijepih iskustava koje smo izmijenili i bilo je to zanimljivo slušati. To je prava knjiga života. A onda je to i poticaj nama koji smo na ovim prostorima da življe i zauzetije animiramo pastoral misija i misijske animacije kako bi zapravo Crkva disala misijski, svjedočila misijski i zauzela se misijski, a onda izmolili i druga misijska zvanja koja bi bila spremna poći, jer to je Isusova zapovijed: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje!“ Ne smijemo se zatvoriti u svoj mali svijet, bilo svoje nacije, bilo svog kraja ili zavičaja nego trebamo imati pravo, evanđeosko srce. Poći ljudima, doći ljudima i donijeti im poruku Evanđelja, svjedočiti uskrslog Krista, donijeti radosnu nadu života i vjere u svagdašnjem životu kojeg živimo.

Osobni doživljaj Afrike

Čuli smo da ste i Vi bili u misijama?

Zapravo ja sam samo pohodio misije, jer smo mi u Bosni i Hercegovini organizirali pomoć izgradnje jedne crkve. I kad je ta crkva bila završena, onda me je misionar Boris Dabo pozvao u Zambiju i tamo sam pošao zajedno s bivšim ravnateljem Papinskih misijskih djela mons. Tomom Kneževićem. Nas dvojica smo tako pošli u taj svijet i prvi put stupili na afrički kontinent te na poseban način doživjeti, izbliza, što to znači živjeti s tim ljudima. To je jedna nova kultura, jedan novi svijet, jedna nova klima, jedno novo ozračje.

Prenesite nam svoj osobni doživljaj Afrike?

Za mene je prvo bio doživljaj novog ozračja. Potpuno je to drukčija arhitektura, drukčije ulice, drukčiji ljudi, drukčiji mentalitet hodanja. To je meni posebno bilo simpatično doživjeti kad smo došli u Zambiju. A onda smo zajedno s misionarom sjeli u njegova kola i pošli u misijsku postaju. Bio je velik i dalek put. Daleki zato što je takav put. To je vrlo loš put. Skakali smo s rupe na rupu i vidjeli upravo ona mala sela, male kućice u koje jedva mogu ući i spavati. Vani se sve kuha. Misionar mi je pokazivao župe pored kojih smo prolazili, i krajeve, tako da sam u malo dana bio prepun dojmova, a na poseban način kad smo došli u misijsku postaju i kad smo vidjeli te njegove gradnje: mlin, ambulanta, škola, crkva te njegova jadna mala kućica gdje on živi. I kako je organizirao da ima toplu vodu. Sve je to vrlo interesantno i onda sam vidio što znači imati dosjetljivosti. Mi obično mislimo o tim ljudima da nemaju kulture. Oni imaju svoju kulturu. Mi ni izdaleka nemamo njihovog duha. Prvu večer su počeli dolaziti. Dva dana su putovali da dođu na tu posvetu crkve. Gladni, nisu ništa jeli, ali stalno su pjevali. Ja sam se pitao odakle im energija. A onda je nastalo kuhanje večere – obična pura i malo začina. To je bila njihova večera. I onda iza toga bubnjanje. Jasno da se od tog bubnjanja ne može spavati. Oni između sebe znaju točno koji je ritam iz kojega sela i čim netko bubnja odmah znaju iz kojega je sela. Sutradan sam slušao zborove kad su vježbali. Mi nemamo ni izdaleka takve zborove. Skoro se možemo zastidjeti kakva je to nošnja, kakav stil dirigiranja i ritma. To je za mene bilo pravo čudo doživjeti te ljude koji su puni života. I sad ja kažem misionaru Borisu da ću imati jednu misu tihu, a on kaže imat ćemo, ali vidjet ćemo kako će biti. Međutim, ta misa nije bila obična misa. Trajala je najmanje sat i pol. Dakle, kod njih vrijeme ne igra ulogu. Oni imaju vremena za pjesmu, molitvu, a ono što sam duboko doživio je kako znaju poštivati Sveto pismo, s koliko pijeteta prilaze Svetom pismu, kako ga poljube, s koliko pažnje čitaju. Ja sam se zastidio tog njihovoga stava prema Svetom pismu. Dakle, to je jedna cijela lepeza doživljaja koju je teško u nekoliko riječi opisati, ali mi je drago iskustvo i jasno da nosim ne samo uspomene nego jedan osjećaj povezanosti s tim narodom kroz molitvu.

Položaj Crkve u Bosni i Hercegovini

Pastir ste Crkve koja živi u okruženju koje joj nije uvijek naklonjeno. Kako biste u nekoliko riječi opisali situaciju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini?

Mi katolici doživjeli smo posebno teško stanje nakon ovog Domovinskog rata, jer smo statistički prepolovljeni. A i u građevinskom smislu, kao posljedica rata, 60% naših objekata je što oštećeno, što uništeno. Međutim, ono što smatram da je najvažnije, to je da moramo hrabriti ljude da se ne boje života. Jer mi živeći s muslimanima i pravoslavnima, pogotovo tamo gdje postoji animozitet, pozvani smo svjedočiti za vjeru, svaki dan dokazivati svoj identitet, kako nacionalni tako i kulturni i vjerski. Ta naša povezanost je jako važna. Doživljavamo da je politika jako razjedinjena i da zapravo ne čini ono što je potrebno da bismo imali jednaka prava. Bez obzira na to, Crkva živi kao da je sve normalno. Živi naviještajući, propovijedajući, katehizirajući, slaveći sakramente, slaveći svetu Misu. Borimo se obnavljati crkve. Zapravo nije nam cilj samo obnoviti crkve nego želimo da ljudi dožive u tim crkvama svoj simbol identiteta, svoj znak opstanka na ovim prostorima. Meni kao pastiru prevažno je hrabriti svećenike da ne klonu duhom upravo u tome poslanju noseći nadu, jer kršćanin nikada ne smije izgubiti nadu. Nikada se ne smije osjetiti sam i izgubljen, jer čovjek s Bogom nikada ne može izgubiti.

Kad bi Vam sada došao tko od Vaših najodličnijih svećenika i rekao Vam da bi htio otići u misije, npr. u Afriku, kako biste reagirali?

Radosno. Bio bih zadovoljan, jer mi se ne smijemo zatvoriti u svoj svijet. Ako dajemo, dobit ćemo. Tako da se ne bojim da bih time bio umanjen. Time ćemo samo dobiti jedan novi duh, jedan novi osjećaj crkvenosti i novu snagu. Isto tako kad mi netko npr. spomene da bi išao u redovnike, našalim se i odgovorim: „Hvala Bogu, radujem se da postaješ savršeniji.“ Mi ne možemo Bogu stati na put. Ako je to Bog pozvao tko sam ja da se mogu prepriječiti između Boga i poziva.

Budućnost Crkve u Hrvata

Vaša poruku za kraj: kako vidite budućnost Crkve u Hrvata, posebice u Bosni i Hercegovini?

Slojevito. Prvo, biološki gledano, onaj voli Hrvatsku koji ljulja kolijevku. Tko god se diči s grbom i zastavom, a ne voli potomstvo i život, to je lažna ljubav. Drugo, kada gledamo kulturološki odnosno etnički, moramo znati da je naš život samo jedan i da ga moramo tako živjeti da u budućnosti postignemo jedan ostvareni život, a za prošlost da ostavimo jedan svijetli trag. A kad gledamo vjernički, više ne smijemo biti ovako mlaki i bezlični. Ne smijemo dozvoliti da smo katolici, a u javnom životu se ne vidi da smo katolici. Kukavičluk je dozvoliti da se katoličanstvo povlači pred agresivnim sekularizmom i relativizmom. Moramo biti hrabriji u nametanju svog uvjerenja u javnosti odnosno ne smijemo se povlačiti u javnosti. Smatram da katolici moraju hrabrije svjedočiti ono što jesu.


Razgovarao Saša Ričković

Tiskaj    Pošalji