Kongo, 03.06.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Svećenik mostograditelj

Već se spustio mrak kad stigosmo u Ngombe. Nisu nas očekivali jer im nisam najavio ovaj posjet. Ipak su se brzo snašli. Spremili su vodu za kupanje, a i nešto jela za večeru. Ujutro, poslije kave, polazimo na rijeku Luzindji. Treba započeti radove na mostu dok sam tu, jer naši zidari često krivo shvate i ne učine posao kako treba. Dovezli su puno kamenja. To je najvažnije da možemo napraviti tri snažne stope preko kojih ćemo položiti šine, a onda iznad njih još ćemo betonirati jedan sloj od dvadesetak centimetara. Preko tog mosta moći će prelaziti i teško natovareni veliki kamioni. Zidarima sam sve objasnio i nacrtao. Kad nisam s njima, ne slijede upute, nego rade kako im se čini lakše. Ima ljudi koji zdušno rade. Ali neki po cijeli dan sjede i promatraju. Svaka utakmica mora imati gledatelje!

Eto, što sve mora raditi misionar. Nisam mogao ni pomisliti da ću projektirati i graditi mostove. Ali i to me zapalo. Uostalom svećenik se na latinskom kaže „pontifex“, što bi doslovno značilo: graditelj mostova. Dakle, to je onaj koji pravi mostove između neba i zemlje, između svetoga Boga i grješnoga čovjeka. A mene je zapalo da i u doslovnom smislu gradim mostove koji povezuju sela i ljude.

Na grobovima dvojice braće

Popodne sam otišao pješice sedam-osam kilometara do Sumba Lwaya. Prolazimo pored starog napuštenog sela gdje su živjeli prije dvadesetak godina. Mnoštvo palmi i manga stvorilo je gustu šumu. Živjeti u šumi nije zdravo jer ima mnogo komaraca, a time i bolesti malarije. Zato su se ti ljudi premjestili dva kilometra dalje, na čistinu. U starom se naselju vide tragovi nekadašnjeg života. Tu su ostaci napola porušenih kuća, a mrtve još uvijek pokapaju u starom naselju. Zaustavljam se kod dva svježa groba, gdje počivaju dva brata. Umrli su u kratkom razmaku prije dva-tri mjeseca. Obojicu sam vrlo dobro poznavao. Kod mlađeg, Augustina, uvijek smo odsjedali u selu Ngombe. Primao nas je svaki put s mnogo ljubavi. U kući je imao čak i željezni krevet, što je u ovim krajevima iznimka. Meni ga je uvijek ustupao da se kao njegov počasni gost dobro osjećam. Bio je vrlo radin čovjek. Imao je mnogo palmi, cijelu šumu. Kad se zna da se za svaki obrok od manjokine pure traži i umak od palmina ulja, onda se može zamisliti kako je ovaj čovjek bio bogat. Kod njega gotovo da nije bilo dana bez gosta. A ljudi odsjedaju ondje gdje ih se lijepo i srdačno dočeka. Krstio sam ga tek prije nekoliko godina. On je najzaslužniji da smo obnovili katoličku zajednicu u njegovu selu Ngombe. Njegova dva sina ne mole u našoj zajednici. Čuo sam da su oca prije smrti nosili dosta daleko do jednog poznatog vrača da ga izliječi. Naravno, to „liječenje“ nije mu ništa pomoglo, jer je bolovao od raka pluća, ali su sinovi masno platili. Prošle godine Augustin je bio u velikom gradu Likasiju kod trećega sina. Taj ga je vodio u bolnicu i liječnički pregledi su otkrili da ima rak. Nisu to saopćili bolesniku i on je živio u nadi da će se izliječiti.

U drugom grobu počiva stari Salomon, kršćanin posljednje ure. Sin mu je vjeroučitelj u selu. Salomon nije bio kršten, ali je uvijek molio u našoj zajednici. Želio se i krstiti, ali mu je žena bila pod uplivom nekih „proroka“ koji su je uvjerili da će joj muž umrijeti ako se pokrsti, a onda će doći i po nju pa će i ona umrijeti! Jednom prilikom rekao sam vjeroučitelju: „Otac ti je već vrlo ostario, a i sile ga polako napuštaju. Mogao bi umrijeti, ali zbog glupih razloga tvoje mame nije kršten. Ako vidiš da mu se bliži kraj, krsti ga, jer je on to uvijek želio.“ Tako je i bilo. I Salomon je otišao pred lice Svevišnjega kao pravi kršćanin.

Ostao je u selu još samo stari Donat kao „posljednji Mohikanac“ koji čuva vjeru u Sumba Lwayu. A i njegovo zdravlje je narušeno, a i godine ga pritisnule. Iz ovog malog sela odlaze mlađi ljudi jer ovdje nema škole, ni ambulante, niti ičega drugoga što privlači današnju mladež. Zemlja je prostrana i plodna. Svatko može birati gdje želi obrađivati. U savani ima mnogo divljači. Žive od lova i zemljoradnje, ali mladi ne vole motiku. Više vole gladovati u gradu nego siti živjeti na selu.

Posječeno Salomonovo stablo

Ulazimo u selo. Svi su nam izišli u susret s pjesmom. Odmah opažam da veliko stablo koje je raslo u Salomonovu dvorištu leži posječeno. Prigodom ranijih posjeta ovoj zajednici često sam sjedio u njegovoj sjeni promatrajući mnoštvo nekih malih ptica koje su u njegovoj krošnji savile stotine gnijezda. Kad je Salomon umro, „slavili“ su njegovu smrt danima. Jelo se i pilo dok nije nestalo koza, ovaca, kokošiju i pataka. Na kraju su jeli samo puru od manjoke i njezino lišće kao zelje. Ali bez mesa brzo im se ogadilo to suhoparno jelo. S požudnim pogledom promatrali su stotine gnijezda na vrhu stabla. A u svakom gnijezdu po dva-tri ptića. Oči i želudci traže ptiće, ali sjećanje na moga radnika Désija odgoni im svaku pomisao da se penju na stablo. Dési koji živi u Kimpangi, došao je za vrijeme odmora ovamo u svoje rodno selo. Ostao je tu nekoliko dana. Kako nije bilo mesa, odlučio je popeti se na stablo i skinutu ptiće iz gnijezda. Pao je s visine od 12 m. Samim čudom Božjim ostao je živ. Otada nitko više ni ne pomišlja popeti se na to visoko stablo. Ipak, netko se dosjeti: „Hajdemo posjeći stablo i ptići će biti naši!“ Odmah donesoše najoštrije sjekire i dadoše se na posao. Stablo debelo i vrlo tvrdo, ali puno je i snažnih ruku. Čim se netko malo umori, već čeka smjena. I stablo se sruši uz veliku buku. Neki ptići, gotovo odrasli, počeše prhati, ali tu su djeca, spretni mali lovci koji ih na brzinu pohvataše. Nakupili su punu kantu ptića. Smijeh i radost vratiše se u selo i za koji čas zaboraviše da su na žalosti jer toliko se ptića ne uhvati svake godine. Možda se netko u čudu pita: Pa što se ima pojesti od tih malih ptića? Možda bismo ovo mogli usporediti s rakovima u Hrvatskoj. Nema velikih zalogaja, ali se može napraviti vrlo ukusan umak pa je onda i pura slađa. Postoji selo Kaseke gdje su ljudi dužni davati svoj godišnji prinos velikom poglavici u ptićima.

Večer nam prođe u pjesmi oko vatre uz puni Mjesec. Ali oko 22 sata oblaci ga sakriše. Čak počeše propadati prve kapi kiše iako će kišno doba početi tek za dva mjeseca. Ujutro za vrijeme svete mise krstio sam vjeroučiteljevo dijete.

Stari Edward „jede“ ljude

Idemo dalje pješice prema selu Kabombwe. S vjeroučiteljem Williamom, po velikoj vrućini, probijam se kroz savanu. Nedavno je cijela savana bila spaljena. U Hrvatskoj, kad se negdje pojavi požar, odmah polijeću kanaderi i protupožarne jedinice brzo izlaze na teren. Ovdje svake godine sustavno i po planu, zbog lova, pale cijelu savanu, komad po komad. Tužno je poslije proći kroz taj crni, spaljeni krajolik. Ali već dva-tri tjedna poslije toga, iako nema ni kapi kiše, savana se budi. Izbija nova zelena trava iz toga crnila. Čudo Božje prirode! Danas nigdje žive duše. William mi pokazuje prema istoku gdje se nalaze prve kuće daleko gotovo 50 km. Svuda nenaseljena plodna savana. Koliko bi ljudi moglo ovdje živjeti kada bi se sva plodna zemlja obrađivala?! Ali u ovim krajevima zemlja se obrađuje kao i prije 10.000 godina. Jedini „stroj“ je motika. A samo s motikom nemoguće je godišnje obrađivati više hektara. U selu ne nađosmo ni starca Edwarda, starješinu kršćana, niti zborovođu, njegova sina Numbija. Otišli su u Kalundwe. Edward je optužen od lokalnog vrača da je „donio“ bolest jednom mladiću i da „jede“ ljude. Kad netko počne zbog bilo koje bolesti mršavjeti, onda je to znak da netko noću „ulazi“ u njega i da ga „jede“. Ta je optužba pogodila sada Edwarda. Iako ima već 88 godina morao je pješice uz pratnju policije poći u Kalundwe, selo udaljeno oko 55 km, da bi veliki poglavica utvrdio istinitost optužbi. Veliki poglavica ga je uputio jednom vrlo uglednom vraču u Katongoli, udaljenoj osamdesetak kilometara. Opet je morao pješice do tamo i nazad! Vrač ga je proglasio krivim i veliki mu poglavica naredio da plati oko 45 €, što je iznos jedne učiteljske plaće. Ne smije napustiti selo velikoga poglavice, dok netko iz obitelji ne donese taj traženi novac.

Za nama su došli pjevači iz Sumba Lwaya da bi sveta misa bila pjevana, jer je zborovođa Numbi otišao pratiti oca u Kalundwe. Navečer su tako živo pjevali i bubnjali da su privukli cijelo selo. Pridružili su im se i mladi iz neke sekte zvane „jumala“, a okolo su plesali i muški i ženski. Naši su pjevači pjevali vrlo lijepo i zdušno i ujutro na svetoj misi. Jedino nije bio u redu vjeroučitelj. Zatekli smo ga pijana. Često se opija. Kad je čuo da dolazimo, da bi se „ohrabrio“, opio se!

Ujutro prije svete mise dođoše mi predstavnici roditelja školske djece i seoske vođe. Tuže se na ravnatelja škole, da je grub prema djeci, da ih udara i da puši konoplju, drogira se... Pokušali smo ih sve primiriti. Pozvao sam ih na slogu jer ih uskoro očekuju veliki radovi. Čim završimo most na rijeci Lushindji, počet ćemo praviti dva njihova mosta na rijekama Lwayu i Tshiwazi. Osim toga u ovo sušno doba trebaju napraviti put dug oko 12-13 km, kako bi napokon i u ovo selo stiglo vozilo.