Bujica dobrote i nasipi brige za druge
Uvodnik
Ova će godina zbog strašnih poplava ostati zapisana u mnogim povijesnim knjigama i u brojnim ljudskim srcima. Izrazom 'kataklizma' neki su pokušali, barem donekle, opisati stanje onoga što je pogodilo desetke i stotine tisuća ljudi uz rijeku Savu, s jedne ili s druge strane, kao i uz njezine pritoke, osobito uz rijeku Bosnu.
Višednevno padanje kiše i poplave približile su nam biblijsku priču o Noi i potopu, koja čovjeka poziva na trajnu gradnju odnosa prema Bogu i vjere u Onoga koji nam je objavio Božju ljubav i milosrđe. Zaista potop može postati stvarnost, ima svoju pouku i poruku.
Svjedoci smo, često i osobno, da Božji govor ocima po prorocima, kao i govor po Sinu, ne nalazi dovoljno mjesta u čovjekovu srcu. No, Bog se ne umara upozoravati po svojim poslanicima - ljudima, i po poslanicama - prirodnim znakovima. Ne umara se govoriti, nagovarati i zaklinjati: dajte, pomirite se, kako to prenosi apostol Pavao (usp. 2 Kor 5,20). Po krštenju smo suodgovorni u toj Kristovoj misiji.
Na sve ono što se dogodilo prošloga svibnja, što su mediji barem djelomično prikazali i opisali, možemo samo ponoviti onu narodnu: „Nema straha bez Božjega straha“. Pred takvim se strahom može svatko naći. Danas on ili ona, naš brat ili sestra, sutra ti ili ja. Samo je pitanje trenutka: jučer, danas ili sutra. I nije važno s koje smo strane rijeke ili granice rođeni ili nastanjeni, u kojoj zemlji, entitetu, vjeri ili naciji bili. Pred nepogodama i nedaćama, pred raznim kušnjama, svima nam je vrlo malo potrebno: izvući živu glavu i spasiti se.
Zadivljuje vjera onih koji unatoč „jobovskim“ bolima, kušnjama i mukama imaju snage i nade reći: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi“ (Job 19,25). U isto vrijeme i u istoj mjeri zadivljuje neizreciva dobrota onih koji su pritekli u pomoć unesrećenima. Samo je poplava mogla srušiti zidove ljudske netrpeljivosti, neprijateljstava, pa čak i mržnje. U zakletom neprijatelju, ljudski gledajući, prepoznata je i priznata dobrota. Pružena pomoć postala je i znakom pružena pomirenja. Nadamo se i vjerujemo.
Vodeni je val odnio golema materijalna sredstva i za sobom ostavio pustoš, velike štete i opasnost zaraze. Još traje zbrajanje i procjena štete. I to je kušnja koju valja pobijediti, vlastitim poštenjem pomoći da pobijedi pravda i istina, da unesrećenima bude sretna obnova i povratak u vlastite domove.
Što možemo željeti i moliti u ovim trenutcima nego to da budemo i ostanemo misionari Božje dobrote, mira i ljubavi. To je najveća misija i to su najvažniji nasipi koje treba neprestano graditi, bez obzira s koje su strane rijeke ili granice. Nasipi međuljudskih odnosa i brige jednih za druge ne bi smjeli popustiti pred rijekama ovozemaljskih strasti oholosti i umišljenosti, bahatosti i neistine, pred zarazom zloće i grijeha koji nagrizaju mir i povjerenje utemeljeno na istini i pravdi.
Borimo se i molimo, misionarskim žarom sve učinimo da ovi naši krajevi budu prostor stalne bujice Božje dobrote, ljubavi i milosrđa, da svi zajedno budemo graditelji nasipa brige za druge, misionari mira i povjerenja prema svakomu čovjeku, novoga odnosa prema prirodi i prema njezinu Stvoritelju, prema Bogu i njegovim zapovijedima.
Piše: don Ivan Štironja
Tiskaj 