Kongo, 03.05.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Kod Jordanaca na liječenju

Odavno u svoj dnevnik nisam napisao ni riječi. Već nekoliko mjeseci imam velike poteškoće s venama na desnoj nozi. U Kamini me liječio neki domaći liječnik, ali mi nije puno pomogao. Promijenio je nekoliko terapija, ali je stanje postajalo sve gore tako da se noga do koljena pretvorila u jednu veliku ranu. Gotovo da nisam mogao stajati. A onda mi je jako pomogao jedan čovjek iz Beograda Slobodan Kotevski, pola Srbin, pola Makedonac. Bio je zadnji jugoslavenski veleposlanik pri Ujedinjenim Narodima. Kad se raspala „Juga“, on je i dalje ostao službenik u UN-u . Postavili su ga sada za zapovjednika jedinica UN-ove misije u Kongu. Iako je strogo zabranjeno da se civili liječe u bolnici UN-a, taj dobri gospodin je isposlovao da me prime u jordanski bataljun koji drži vojnu bolnicu u bazi pokraj Kamine. Tu u bazi, uz veliko mnoštvo plavih šljemova, našao sam još jednog Srbina iz Banja Luke, Duška Marića, koji je služio kao promatrač UN-a u ime BiH. I on mi je tih dana dosta pomogao. Eto, mnogo godina nakon raspada Jugoslavije „kovali smo bratstvo i jedinstvo“! Ležao sam u toj bolnici jedan tjedan i tri jordanska liječnika, stručnjaka za ovakve bolesti, puno su mi pomogli. A postojala je opasnost da izgubim nogu! Nakon toga, otišao sam u Bruxelles i tamo su me posve izliječili. Sve je u redu, jedino stalno moram nositi elastičnu čarapu. Tako mi je ovogodišnja korizma bila pravo penjanje na Golgotu, a „uskrsnuo“ sam tek mnogo tjedana poslije Uskrsa. Svakako sam želio provesti Uskrs sa svojim vjernicima i zato sam odgađao odlazak u Belgiju na liječenje. Ali obredi Velikoga tjedna toliko su me izmučili da su mi suze udarale na oči, dok bih stajao. I, eto, poslije dva mjeseca vratih se zdrav u svoju misiju.

Mnogo posla nakon liječenja

Kroz to vrijeme ostavio sam radnike da sami rade, bez mene. Zidar Paul ozidao je za tri mjeseca cijelu školsku zgradu dugu 35 m, a tesari su je pokrili. Tako smo u Kimpangi dobili 13 dobrih učionica od tvrdog materijala. Drugi su ograđivali dvorište, a dvojica su ozidali do vijenca crkvu u Kimandi. Sada betoniramo pod u župnoj crkvi u Kimpangi. Razgovarao sam s velečasnim Jean-Paulom, odgovornim za razvoj u našoj biskupiji, da mi dadne neko vrijeme veliki kamion kako bih u svim selima prevozio ono što je narod skupio bilo za škole, bilo za kapelice. Kamion mi je najviše potreban radi dvaju mostova. Kupio sam 45 šina pa ćemo praviti prave mostove između sela Ngombe i Kabombwe. Velečasni Jean-Paul mi je rekao da moram pričekati jedan tjedan dok mehaničari malo srede kamion i dok se nabavi gorivo. Pored ovih svih radova, trebao bih u ovo sušno doba obići kršćane u svim selima. Ne znam kako ću tamo gdje treba ići pješice, jer ako opteretim nogu, mogla bi se obnoviti nevolja s venama. Ne bih žalio umrijeti radeći ovaj posao, ali ako ne mognem više ostati ovdje, tko će sve ovo nastaviti? Život je velika borba...

Nastavak posjeta selima

Iz Kamine nam je stigao veliki kamion kojim ćemo u više sela prevoziti kamenje, pijesak, šljunak... Njegovim dolaskom stigle su nam i velike radosti, jer ako sada u sušno doba sve pripremimo, kasnije možemo raditi cijelu godinu pa i kad padaju kiše. Ali su mi stigle i velike brige jer ovaj narod ima jednu manu: ne zna se organizirati za posao. Ako, na primjer, treba skupiti nekoliko kamiona kamenja, najprije će danima, a nekada i mjesecima, raspravljati, „razrađivati taktiku“ kako će raditi, da bi onda radili dva-tri dana. Zbog toga dovozim kamion svaki put pri kraju sušnog doba. Ali mnogi ni tada još nisu započeli raditi, nego kad čuju da je u drugo selo stigao kamion, onda na brzinu nešto urade, a četiri mjeseca sušnoga doba gotovo da nisu ni mrdnuli, nego su sjedili u selu i „bistrili“ seosku politiku.

Najvažniji mi je posao bio odvesti šine i cement u selo Ngombe gdje ćemo na rijekama Luzindji i Lwayu praviti mostove. Sada samo trebaju doći zidari i početi zidati. Sa sobom ću povesti dvojicu zidara, a vjeroučitelj William i ja usput ćemo posjetiti šest kršćanskih zajednica. Malo iza Kishindea, uz put, sretosmo desetak kršćana koji kopaju šljunak za svoju crkvu. Red je zaustaviti se, svakome pružiti ruku i popričati malo s njima jer takav je običaj. Ovakvo zaustavljanje i pozdravljanje ponekad traje dosta dugo. Tako je bilo i kod Židova pa je Isus naredio svojim učenicima da putem nikoga ne pozdravljaju, nego da žurno navijeste Radosnu vijest. Gubeći vrijeme na pozdravljanje mogli bi zaboraviti i kamo su pošli! Mi moramo svratiti još i u Kimandu pozdraviti narod, ali i pogledati kako rade. Ovih dana trebali bi pokriti crkvu. Već su postavili krovište, a dok se mi vratimo, moći će pokriti jedan dio limenim pločama. Tek što prođosmo Kimandu, sretosmo naš kamion. Začudih se kako su se brzo vratili, jer su u Kabululu trebali raditi nekoliko dana. Rekoše da su prevezli samo jedan kamion pijeska, a onda umrlo jedno dijete. A kad u selu ima „lufu“ – smrtni slučaj, onda se ostavlja svaki posao. Cijelo selo miruje. Tko žali pokojnika, plače, a ostali sjede, pričaju, jedu, piju (ako ima što!) i čekaju da vrijeme prođe. Zato su naši napustili selo s kamionom da badava ne dangube danima.

U selu „odmor“ zbog žalosti

Dođosmo u Kabululu. Nađosmo narod okupljen oko kapelice. Tako je svugdje kad čovjek umre. Ovdje je jučer umrlo jedno dijete. Zato prvo treba izraziti sućut ožalošćenoj obitelji, a onda pogledati što su uradili. Ovaj put bili su marljivi. Uskoro će moći pokriti tri školske učionice. Ti naši kršćani ne daju nam proći bez ručka. Meni se nikako ne čeka. Želio bih što prije stignuti u Ngombe jer do tamo ima još 70 km. Ali ne možemo odbiti gostoprimstvo ovih dobrih ljudi. Po prašini, rupama i jakom popodnevnom suncu napredujemo vrlo sporo. U selu Kalenga Ntanda nisam ni izlazio iz vozila. Tek se zaustavih da iz vozila pozdravim vjeroučitelja koji se tu našao. S lijeve strane puta opazih da im se srušila kapelica, a ne zidaju novu. U ovo sušno doba ništa ne rade, samo se premještaju tamo-amo i mnogo piju... Zato sam ih ukorio i rekao da se na povratku nećemo zadržavati ovdje niti ćemo slaviti svetu misu. Ta nećemo je valjda slaviti nasred puta! Najmanje što mogu učiniti jest da naprave bilo kakvu kapelicu. To ne zahtijeva mnogo truda. Ali dok u jednom selu kršćani marljivo rade sve što treba za zajednicu, u drugom samo besposličare i po cijeli dan piju.