Kongo, 12.03.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Dječak koji ne vidi samo u školi

Ujutro dođe jedan momčić. Tuži se da ne vidi u školi. Gdje god se nalazio, čak i u polumraku, vidi sasvim lijepo čitati, a u školi uopće ne vidi. Uvjerio i roditelje da je to tako. Zapravo, to je već odavno provjereni „štos“ koji sam i ranije čuo kod drugih. Kad đaci ne uče kako treba i kada procijene da će propasti, da bi se opravdali, izmisle ovu smicalicu da u školi ne vide, iako drugdje vide izvrsno. Kako se ovo jako dobro uklapa u afričko poimanje života, roditelji povjeruju u te priče svoje djece, pa ih vode šarlatanima koji će ih „izliječiti“ bilo molitvom, bilo nekom čarolijom. A sve se plaća. I skupo se plaća! Momka smo korili blagim riječima i savjetovali mu da ne glumi i ne vara badava roditelje, nego da se ozbiljno posveti učenju. „Ne foliraj!“, rekoh mu na kraju.

Svadba u Mushindjiju

U osam sati ujutro stižemo u Mushindji. U naselju je mnogo svijeta. Ima i stranaca koji prodaju svašta, od odjeće kričavih boja do raznih neukusnih plastičnih nakita. Ovdje se sprema velika fešta. Ženi se vjeroučitelj. „Momak“ ima već 60 godina. Prva žena mu umrla prije tri godine. Sada našao drugu koja je od njega mlađa za 18 godina. Danas će se crkveno vjenčati. Malo prije deset sati uđosmo u kapelicu. Po običaju, prvo je priprava za ispovijed, zatim ispovijed pa sveta misa. U maloj kapelici naguralo se toliko svijeta da se ni maknuti ne može. Uvijek ih nagovaram da ranije počnemo svetu misu dok je još svježije, jer je oko podne nepodnošljiva vrućina, ali oni slijede svoj ritam. Sveta misa počinje u Africi kad se ispune dva uvjeta: kad stigne svećenik i kad se svijet okupi. Ja obično budem uvijek tu dosta rano, ali njima se ne žuri, posebno nedjeljom. Neki se sjete tek u nedjelju ujutro da se trebaju okupati i oprati rublje. Čekamo mladoženju. Svi su tu, a njega još nema. U toj općoj gužvi, „u žaru borbe“ zaboravio se okupati pa se neposredno prije svete mise sjetio da nije pristojno da mladoženja bude prljav. Otišao je na rijeku, a mi svi morali smo ga čekati jer bez njega danas nismo mogli početi. Kroz to vrijeme pjevači su otpjevali mnogo „uvodnih“ pjesama i dobro se uznojili.

Bombon, velik svadbeni dar

Djeca znaju da će danas dobiti bombona. Okupila se sva, i naša katolička, a i sva druga iz naselja. Čekajući mladoženju rekoh animatoru da im odmah podijelimo bombone i da uputimo kući svu onu djecu koja nisu naše vjere da nam ne smetaju u toj tijesnoj, danas zaista pretijesnoj kapelici. Ova kapelica pravljena je prije sedamdeset godina kad je ovdje bilo vrlo malo kršćana, tek nekoliko belgijskih obitelji. Domaći ljudi još nisu bili prihvatili vjeru u Isusa Krista. Danas više nema Belgijanaca, ali domaći ljudi se krštavaju svake godine sve više pa nam je ova kapelica premalena. Za svetu pričest bijaše ih dvadeset petero. Zidovi su se tresli od glazbe i poklika, posebno kad su mladenci davali obećanja. Sveta misa završila je tek u 13,00 sati. Vani sunce prži, a sav svijet prati mladence do hladovine ispod visokih bambusa. Pjevači i svirači stvaraju veliku buku, a iznad njih, na samom vrhu svakog bambusa neke male ptice savile su stotine gnijezda i ujedinile se u pjesmi s ovim svijetom. Svi su u pokretu, pjevaju, plešu, vrište, a malo dalje djeca u prašini izvode svoje igre. Tu su i koze, psi, patke, svinje, kokoši... Svatko se želi okoristiti ovom feštom. Radost je sveopća.

Svadba na afrički način

Na drugom kraju u improviziranoj kuhinji vrijedne ženske ruke pripremaju jelo. Budući da je nemoguće svima istodobno servirati jelo, ručavat će se po skupinama. Prvo će jesti oni s najviše časti, a to smo danas mi: animator Jean-Marie, vjeroučitelj koji nadgleda sva sela William i ja. Zatim dolaze gosti koji su stigli izdaleka i na kraju domaći ljudi. Danas će mesa biti dovoljno za sve jer je ova fešta pala u pravo vrijeme. Jučer je bilo klanje goveda na farmi. Kada se svi najedu, ponudit će ljudima smrdljivu rakiju „lutuku“. Čim pojedosmo, veli mi animator da bi dobro bilo da pođemo dalje kako bi svatovi mogli „slobodno“ slaviti, jer se mnogi ustručavaju piti „lutuku“ pred nama. Ustajemo, pozdravljamo svijet onako sve skupa i odlazimo. Crni oblaci se primiču. Odjednom poče strašan pljusak. Pokvariše mi se brisači. Vozim puževim hodom jer ne vidim ništa. Osjećam se kao kokoš u noćnoj šetnji! Isus u krpi za prašinu!

Životna priča dječaka Jetu (čitaj: Đetu)

Nikada još nisam čuo za takvo ime. Tako se zove jedan mališan od desetak godina koji već više od mjesec dana stanuje kod animatora Jean-Marie-a. Jednoga dana mali Jetu lutao je po Kimpangi od kuće do kuće tražeći hrane jer ga je uhvatila glad. Animator ga susreo na ulici i poveo ga svojoj kući. Jetu mu je ispričao svoju životnu priču. Majka ga je na prolazu kroz Kimpangu istjerala iz vlaka, jer je mališan „mulozi“, tj. zli koji donosi bolest, smrt i svaku drugu nevolju. Ovdje u nas svaka nevolja ili žalost ima svoj uzrok u opakom čovjeku. Ako se netko razboli, to je zato što mu je zli čovjek poslao bolest. Ako netko umre, neki zao čovejk ga je ubio. U nas ovdje u Kimpangi obično osumnjiče starog čovjeka ili staru ženu. Vrlo je rijedak slučaj da će mladog i dobrostojećeg čovjeka proglasiti da je „mulozi“. Ali u pokrajini Kasaji koja je sjeverno od nas, čest je slučaj da je dijete „mulozi“. Takvu djecu roditelji odbace i ona žive na ulici. Budući da od ranog djetinjstva nisu iskusili čak ni ljubav svojih najbližih, takvi onda kad odrastu, postanu divlji, agresivni i spremni na svako zlo. To je za svijet „dokaz“ da su optužbe istinite. Takvo jedno dijete je i Jetu. Otac mu se razbolio i vrač je rekao da je za bolest kriv Jetu. Zato su roditelji odlučili da ga treba odvesti negdje daleko i ostaviti ga. Dječak je sigurno mnogo trpio u djetinjstvu jer je vrlo nesocijalan. Ne zna se ni igrati s ostalom djecom. Uvijek se drži postrani. Vidi se da nije ni jeo redovno, jer ne zna ni vrijeme ručka ni večere.

Animator ga je upisao u školu da se malo suživi s ostalom djecom. Svako jutro s ostalom djecom dođe i na svetu misu. Iako su ga se mnogi bojali u početku kad se pojavio - jer tko zna! Opreza nikad dosta, možda je stvarno „mulozi“- ljudi su se pomalo na njega privikli. Počeo se i igrati s djecom, ali se često, još uvijek, držao postrani. Pomogao sam animatoru da mu kupi odjeću i da ga hrani malo bolje. Koliko se ovakve djece zauvijek izgubi, jer roditelji povjeruju vraču da svako zlo dolazi od njih. Animatorova vjera u Isusa Krsta spasit će Jetua od bijede, i duhovne i materijalne. Zato se Jetu stalno blaženo smješka. Kako čovjek može biti zao ili zatucan da vjeruje da se iza tog blaženog Jetuova smješka krije „mulozi“, koji samo radi na tome da drugima nanese zlo, posebno svojim roditeljima?