Prvo Stepinčevo na dalekom Haitiju
Haiti: s. Liberija Filipović i s. Ana Uložnik
Prije mjesec dana krenule smo put Haitija, u ostvarenje naše životne želje - služiti najsiromašnijima. Bogu hvala, sretno smo stigle na Haiti. Naš prvi pogled na Haiti, već iz zraka, ostavio nas je bez riječi. Mnoštvo šatorčića, potleušica i urušenih zgrada koje još uvijek stoje kao nesretan podsjetnik razornog potresa. Iako smo već gledali i čuli preko medija o teškom stanju Haitija nakon onog strašnog potresa 2010. godine... ipak je stvarnost sasvim drugačija, i gora... Realna se slika ove zemlje može dobiti tek onda kad vam ta ista stvarnost prožme sva osjetila, kad ovdje živite i s njima dijelite, tek onda naslutite što je ona istinska slika Haitija. Siromaštvo koje se ne da skriti ničijem oku, nego samo očima onih koji bi trebali rješavati ovaj problem, teško se može artikulirati.
U zračnoj luci nas je dočekala srdačna dobrodošlica vlč. Belanicha s kojim smo se uputili prema Centru kardinala Alojzija Stepinca. Centar je osnovao vlč. Giordano Belanich neposredno nakon potresa za djecu koja su u potresu ostala bez roditelja. Na putu prema Centru s dubokom zebnjom u srcu gledali smo iz neposredne blizine mnoštvo šatorčića “metar s metar” gdje žive višečlane obitelji bez vode, struje i elementarnih ljudskih potreba, a ispred tih šatora i na ulicama gomile smeća po kojima ljudi gaze i uz koje žive. Uz sve to na licu tih ljudi osmijeh koji ostavlja bez riječi... Uz cestu također na otvorenom “trgovinice” robe i živežnih namirnica izloženih na jednom stoliću ili pak na goloj zemlji ponegdje prekrivenoj nekom kartonskom kutijom ili krpom. Vožnja cestom je kao iz filmova, ponegdje ima asfalta, a najviše ga nema... gdje je cesta malo šira tu se auta guraju, prestižu, nema prometnih znakova na cestama, vozila prelaze s jedne strane na drugu, uglavnom, vozi se bez ikakvih pravila.
Slijedi dolazak u Centar kardinala Stepinca gdje nas dočekuje dobrodošlica osoblja koje vodi Centar, Sandre Stanić i Jane Murphy, kao i dadilja i ostalih djelatnika Centra. A što tek reći o radosnim okicama djece koja su nam istog trenutka potrčala u zagrljaj i isti čas se stvorilo među nama iskreno i pravo prijateljstvo koje traje, i iz dana u dan raste i za koje želimo da se trajno nastani. Milost je da baš u ovoj djeci i svima koje susretamo možemo svakodnevno susresti maloga Isusa i Njemu služiti, jer upravo On u njima trpi, pati, plače, gladuje, žeđa, raduje se...
Ovdje nas je dočakalo puno novosti, a za naše dobro i bezbrižno snalaženje uvelike je pridonijela prisutnost i briga osoblja Centra. Oni su nas rado i s ljubavlju uvodili i još uvijek uvode u ovaj mentalitet i način života koji je puno, puno drugačiji od našega iz kojeg smo došle, te tako uvelike smanjili naše poteškoće u prilagođavanju. Zahvaljujući njima zaista možemo reći da je naše prilagođavanje kroz ovaj mjesec proteklo bez problema. Naše bezbolno prilagođavanje i poteškoće s jezikom napose olakšava Sandra Stanić, “bosanka” iz Zagreba velika srca, koja ovaj Centar vodi majčinskom ljubavlju već 3 godine. Njoj ovim putem i zahvaljujemo što nas je oslobodila poteškoća kroz koje je ona prolazila: novi jezik, novi ljudi, nove ćudi, novi mentalitet, novi zrak, nova okolina, nova klima... Njezinom pomoću sve to prihvatismo kao da smo već rođene ovdje.
Život djece (i općenito ljudi) na Haitiju je ugrožen samim uvjetima u kojima žive. Veću vrijednost ima životinja - koza (tko je ima) nego dijete, jer koza hrani cijelu obitelj. Tako da se veća briga vodi oko životnja nego oko djece. Kako među sobom kažu “kad koza umre nemamo više ništa, a ako dijete umre sutra će na svijet doći drugo. Lakše dobiti dijete neko kozu”. Ova djeca da nisu ovdje u Centru kardinala Stepinca,umjesto kreveta bi možda imali kartonsku kutiju ili golu zemlju, a voda i redoviti obroci su nepoznanica za mnoge njihove vršnjake koji nisu imali njihovu sreću. Briga o djeci je u ovom Centru prioritet i sve je usmjereno na njih kako bi imali što radosnije djetinjstvo i što dostojanstvenije odrastanje. Svima je omogućeno školovanje, bezbrižno spavanje na krevetu, pitka voda, redoviti obroci, te napose ljubav.
Netko bi, pretpostavljamo, i rekao: “kad je tako siromašna zemlja onda je u njoj sve jeftino”. Upravo suprotno i na čuđenje, ovdje je sve jako skupo, osobito živežne namirnice, osim manga i banana, kojih ima cijele godine i u izobilju. No i to samo za one koji si mogu priuštiti, a to je manjina. Jedina olakšica je da se struja ne plaća, ali je zato i nema. Lutrija je kad dođe i dva sata je imamo. Mi smo u tom privilegirani jer imamo generator, pa se u velikoj potrebi uključi, ali on puno košta jer ga treba “pojiti” skupim gorivom kojeg je teško pronaći.
Posebna radost nam je bila proslava prvog Stepinčeva na Haitiju. Istina, skromno, ali s puno ljubavi. Inače, drugi najmlađi član ove naše obitelji je kršten na Stepinčevo prošle godine i dano mu je ime Widson Alojzije, tako da smo imali i jedan imendan. A i danas (10.02) je točno mjesec dana otkako smo stigle. Program proslave je jednostavan: zajednički smo se pomolili, te se ukratko prisjetili tog našeg velikog crkvenog velikana. Kad smo dolazile donijele smo bombona i već smo djecu za razne prigode počastile. Jedan dio smo čuvale baš za Stepinčevo. Izgleda skromno ali za njih je dobiti slatkiš velika radost, jer to je ovdje prava rijetkost i gotovo luksuz.
U spomen našeg prvog slavlja Stepinčeva posadili smo, zajedno s djecom, cvijet hibiskus, te na sam dan dobili više poruka da je Sveti Otac odlučio proglasiti svetim našega kardinala Stepinca. Ta radosna vijest nas je veoma, veoma obradovala. U iščekivanju da se to što prije dogodi, iskren i srdačan pozdrav svim čitateljima Radosne vijesti i prijateljima misija s vrućeg Haitija!
s. Liberija Filipović i s. Ana Uložnik, Služavke Maloga Isusa
Tiskaj 