Kongo, 05.02.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Čudni vjeroučitelj

Naši su kršćani ipak nešto revniji. Napravili su kapelicu u kojoj se može moliti i slaviti sveta misa čak i kad pada kiša. Za ovu zajednicu, koja je tek na početku, to je doista dobro. Ali vjeroučitelj je pomalo čudan. Održi vjeronauk tek nekoliko puta pred naš sami dolazak i dovede katekumene da ih krstim. Kad ih ispitamo, vidimo da nisu gotovo ništa učili. Umjesto da nam sâm vjeroučitelj kaže da još nisu spremni za krštenje, on ih prepusti nama da ih mi odbijemo. Tako on ostaje „čist“ pred svojim susjedima, jer, eto, on nije „kriv“ što u zajednici neće biti krštenja, nego je krivica na nama koji previše tražimo.

Nema pjesme, probušeni bubnjevi

Navečer nije bilo pjesme oko vatre. Kažu, probušili su im se bubnjevi. A kad nema bubnjeva, kako onda plesati i pjevati? Grdio sam te naše momke jer su kao nigdje drugdje imali priliku napraviti nove. Naime, svega desetak kilometara dalje, u mjestu Tshongwe, na farmi goveda, svake subote kolju po dvije-tri krave za radnike koji rade na farmi i za one koji hoće kupiti mesa. Naši momci mogu dobiti kožu badava. Ali treba otići do tamo, a onda sušiti kožu i posjeći stablo za bubnjeve i onda izdubiti komade stabla. Sve to zahtijeva malo truda. Ali zbog lijenosti u selu se ne čuju bubnjevi, nema pjesme. A kada u afričkom selu nema pjesme, selo je mrtvo.

„Ti si otac svih nas“

U svakom selu u koje dođem, ljudi se okupljaju oko mene bez obzira u kojoj kršćanskoj ili nekršćanskoj zajednici mole. Često čujem da mi govore: „Wi tata wa batwe bonso“ – „Ti si otac svih nas.“ Očekuju da ja rješavam sve njihove probleme, jer otac se treba brinuti za svu svoju djecu. Nije stoga čudo da pored ovih čisto vjerskih pitanja moram pokušati s njima zajedno naći rješenja i za sva druga pitanja koja se njih tiču. To je posebno naglašeno u novim zajednicama koje osnujem. Tako je to i ovdje u Muzomboyi. Zato su se večeras oko vatre okupili oni najodgovorniji za selo: seoski poglavar, učitelji, predstavnici roditelja školske djece. Vide da u drugim selima daleko bolje ide nego kod njih. Problem je što ovo selo nije sačinjeno od jednoga klana, nego su se tu doselili sa svih strana. Zato nema sloge među njima. Svatko za se obrađuje zemlju i pazi da mu urod bude što bolji, a za zajedničko dobro nije ih baš briga. Samo gledaju da se što jeftinije provuku ispod kapi. Naravno, prema njihovoj priči, htjeli bi oni mnogo toga kao i drugi, ali da se od njih ništa ne traži. Ukorio sam seoskoga poglavara što nisu barem očistili put do sela. Nekoliko kilometara prije sela trava na putu je tolika da sam vozio „naslijepo“. Mogao sam polomiti vozilo. A i oni kada tuda svaki dan prolaze, posebno ujutro, smoče se zbog rose. Tuže se da im je teško ići u Tshongwe, a za samo nekoliko sati posla mogli bi lijepo očistiti put od visoke trave. Ipak treba biti strpljiv s ovim ljudima i ići njihovim korakom.

Premda su nedostajali bubnjevi, ujutro smo ipak svečano slavili svetu misu jer su pjevači bili dosjetljivi. Umjesto probušenih bubnjeva donijeli su u kapelicu nekoliko bidona, starih kanta, jednu odbačenu felgu od vozila, „instrumenata“ je bilo i previše. U afričkim rukama sve može poslužiti kao glazbalo.

Odlazak na žalovanje

Kuda god prolazim, uvijek se nađe ljudi koji žele putovati sa mnom bilo kamo. Mnogi putuju na žalovanje jer su smrtni slučajevi česti, posebno djece. Ni Muzomboyi nije iznimka. Za većinu rodbine koja je raspršena na udaljenosti većoj i od stotinu kilometara nemoguće je prispjeti na sprovod jer prijevoza nema i ide se uglavnom pješice. Zato nije važno ako netko ne stigne na sprovod. Ali na žalovanje se mora doći. Mrtvac se zbog velike vrućine kopa najčešće i prije 24 sata nakon smrti, a onima iz udaljenih sela nemoguće je stići na sprovod pa dolaze kasnije. Ima tu jedan naš kršćanin doseljenik iz sela Kipase, udaljenog oko 100 km. Svake godine netko iz šire obitelji umre. Na žalovanje se mora otići, bilo kada. Nije važno da li se stigne na sprovod ili mjesecima nakon smrti. Važno je žalovati, jer bila bi velika sramota ne doći, a i uvreda onima čiji je član obitelji umro. Ovom našem kršćaninu teško je prijeći pješice toliki put pa svoj odlazak na žalovanje programira prema našem rasporedu pohoda selima. Vozi se s nama oko 60 km, a onda mi skrećemo udesno, a on ide pješice ulijevo još 40 km. Danas ih je pošlo petero iz obitelji jer je umro netko od bliže rodbine. Mi ćemo usput provesti još dva dana u dva naselja, ali za njih to nije važno. I oni će negdje naći smještaj gdje će moći prenoćiti i dobro jesti jer ovi ljudi daju za goste i ono posljednje što imaju. A ovima se baš i ne žuri jer će sigurno i na žalosti ostati barem mjesec dana!

Sveta misa kasni zbog klanja krava

Oko 14 sati stižemo u Tshongwe, naselje farmi goveda. Običavamo subotom slaviti svetu misu u 15 sati. Ali u naselju je danas pravi sajam. Danas su na farmi zaklali tri krave. Svaki radnik farme ima pravo uzeti 5 kg mesa po sniženoj cijeni od 0,35 dolara po kilogramu. Ostali mogu kupiti po redovnoj cijeni od 3 dolara po kilogramu. Zato su svi otišli u klaonicu, a mi moramo čekati, jer ne možemo početi svetu misu bez kršćana. Ti njihovi „mesari“ jutros su prilično kasno zaklali krave pa će i naša misa kasniti. Sve se ravna po ritmu zajednice!

Dodijalo mi čekati u naselju pa se i ja zaputih u klaonicu. U toj općoj gužvi i galami potičem katolike da požure jer se bliži noć. Kasnije mi je bilo drago što smo zakasnili. Jer to bijaše izvanredan doživljaj slavljenja svete mise u divnoj noći. Razliježe se pjesma. Pjevači zdušno pjevaju kao da žele da ih se čuje i u susjednom naselju! U potpunu mraku gorjela je samo jedna svijeća na oltaru. Ipak dovoljno jaka da nas sve obasja. Čak sam mogao primijetiti da neke žene nisu došle u crkvu. Odnijele su meso kući i po mraku se nisu mogle vratiti. U toj mračnoj noći uspio sam krstiti tri bebe.

Zašto pas laje?

Poslije večere jedan starac hoće sa mnom razgovarati. Živi u polju gdje ima i psa. Svaku večer u 18 sati pas počne lajati. Za njegova vlasnika to je znak da se „nečastivi“ vrza oko kuće. Sad bih ja trebao u ovo gluho doba noći poći s njim u polje i blagoslovljenom vodom otjerati zloduha ili nekog pokojnika koji mu ne da mira. Teško je uvjeriti starca da životinje mogu imati svoje razloge za uznemirenost i da psi mogu lajati s bilo kojega razloga.