Kongo, 20.01.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Ugodan smještaj u ravnateljevu uredu

Kiša jako pada. Put nas vodi u Kabwe, zadnje selo koje ćemo posjetiti u ovo predbožićno vrijeme. Čim stigosmo, smjestiše nas u novi ured ravnatelja škole. Nedavno su ga zidari dovršili. Tu ćemo ostati do sutra. Baš lijepo! Izvan sela je pa nas narod neće smetati. Moći ćemo se odmoriti, a i lijepo u miru razgovarati s ljudima. U učionicama dvojica zidara nabacuju žbuku. Tako ćemo uskoro imati tri „prave“ učionice. Iako još nisu betonirali pod, već smo u učionice ubacili klupe i djeca u njima uče jer im je ovako mnogo bolje nego u onim učionicama-kolibama u kojima prokišnjava i svaki put kad pada kiša, nema nastave. Jedina je poteškoća to što će se trebati boriti protiv termita koji će iz zemlje nastojati ući u školske drvene klupe i izjedati ih sve dok ne betoniramo pod.

Selom upravlja javni grješnik

Prije nego se okrenem problemima kršćanske zajednice, želio bih razgovarati sa seoskim poglavarom o radovima na školi koji nas još čekaju, ali on danas nije u selu. On je „novi“. Zapravo, on je stari šef koji je upravljao selom sve do prošle godine. A onda „uprljao“. Načinio preljub. Za njih nije toliko strašno što je načinio preljub, koliko je žalosno što se dao uhvatiti u preljubu. Zato ga smatraju naivčinom. Gdje mu je pamet, ni preljub ne zna sakriti? Tako svi razmišljaju. Po njihovu poimanju preljub i nije neki grijeh, nije ništa loše ako čovjeka ne uhvate. Ali ako ga uhvate, onda ajme njemu! Ipak svaki bludnik jednom uleti u klopku. To je sramota koju se skupo plaća, i u novcu i u kozama. I ne samo to. Nije dostojno jednoga sela da ga vodi javni grješnik. Sramota! Zato su ovog našega poglavara smijenili.

Ali nakon godinu dana on se „pokajao“ i sada je ponovno šef sela. Vratili ga jer je sve pošteno platio. I preljub, a još više svome starješini. Jer i iznad seoskog poglavice ima poglavica. A taj mijenja svoje podložnike - seoske poglavice kao košulje. Tko plati više taj će upravljati selom. Zato ovdje u selu Kabwe gotovo svake godine imamo novog poglavicu. Za njih to nije problem, ali jest za mene. Lijepo se s poglavicom dogovorim što ćemo raditi, što oni trebaju uraditi, a kad drugi put dođem, nađem novog poglavicu sela. I onda opet dogovor ispočetka. Zato sam danas pozvao seoskog bolničara, poglavicina brata da mu prenese što moraju pripremiti ako žele da u selu gradimo i drugu školsku zgradu. Jer seljani trebaju prikupiti kamenje, šljunak i pijesak te ispeći opeke.

Neprilike u zajednici

U katoličkoj zajednici zadnjih dana bilo je neprilika. Tri tjedna uopće nisu molili. U selu su imali „lufu“ – smrtni slučaj. Tri tjedna „slavili“ su smrt. Jeli su i pili dok nije ponestalo i jela i pića. Žaljenje za pokojnikom traje prema mogućnostima pokojnikove obitelji. Gdje su mogućnosti male, svijet se dosta brzo raziđe. Nije zgodno cijeli dan gladovati pa ni onda kad čovjek ništa ne radi, nego cijeli dan sjedi i planduje u hladovini. A kod gazdâ žaluje se tjednima. Treba iskoristiti priliku i napiti se kao čovjek. Sve u ime pokojnika!

U zajednici ima mlađih ljudi koji još nisu sklopili crkveni brak. Poticao sam ih da to što prije učine. Za svetu ispovijed bijaše ih dvadeset i petero. Ima još učenika iz ove zajednice koji su u školi u gradu ili drugim selima. Dakle, može ih biti oko trideset i petero koji se redovno pričešćuju.

Novu smo kapelicu pokrili, ali još nismo betonirali pod. Još davno, prije Uskrsa, rekao sam im da poravnaju zemlju i da je dobro zbiju kako bismo pripremili teren za betonski pod, ali do danas ništa nisu učinili. Imalo bi se ovdje mnogo toga ispraviti...

Misionareve muke svagdanje

Provedoh desetak dana u gradu Kamini kod našega fra Filipa čekajući vlak koji dolazi iz Lubumbashija. Njime su mi trebale stići stvari koje sam poslao iz Bruxellesa prije pet mjeseci. Jedan crni fratar javio mi da su stvari već krenule vlakom iz Lubumbashija. Međutim, vlak još nije došao. Nije to prvi put da danima uzalud čekam vlak. Dalje nisam mogao čekati jer sam obavijestio neke zajednice da ću ih ovih dana posjetiti. Zato se moram vratiti u svoju misiju. Ali pojavilo se još nešto vrlo nezgodno. Prije Božića kad sam išao pješice u neka sela, nažuljala me cipela i stvorila se mala rana. Liječio sam je nekom mašću, ali se rana sve više širila i zahvatila cijelu nogu ispod koljena. Cijela noga jedna velika rana! U gradu Kamini liječnik mi je mijenjao troje lijekove, ali nije pomoglo. Dok ležim, nekako se dade živjeti i ne boli, ali čim se podignem i stanem na noge, desna noga kao da se raspada. U takvom stanju moram na put. Da mi je samo završiti posjet selima i proslaviti Uskrs s kršćanima, onda bih se mogao odmoriti i misliti ozbiljnije na liječenje.

Malo selo, veliki problemi

Prva zajednica koju ću posjetiti zove se Muzomboyi. Do tamo ima 70 kilometara. Iako cesta pripada velikim farmama goveda, i oni je redovito popravljaju, ipak u ovo vrijeme, na kraju kišnog doba, lokve su brojne i duboke, a zemlja raskaljana i vrlo klizava. Zato smo putovali tih 70 km puna tri i pol sata. Narod se iskupio na ulazu u selo. Tu su čak i oni koji nisu naše vjere i nemaju baš nekog razloga da nas dočekaju, ali kamo bi sada? Dolazak vozila u selo ipak je doživljaj koji se ne događa svakog dana niti svakog mjeseca. Običaj je svakome pružiti ruku, odgovoriti na svaki srdačan pozdrav, a i pomilovati djecu koju majke drže u naručju. Majke drže desnu ruku svoje djece i pružaju mi ih tako da djeca od malena nauče pozdravljati i rukovati se. Ovdje su ljudi normalni i nitko se ne treba bojati da će vas optužiti za pedofiliju ako pomilujete dijete! Tako te „ceremonije“ potrajaše dosta dugo. Čim se malo odmorismo i okupasmo, dođoše tri učitelja. Tuže se na roditelje koji ih ne plaćaju. Naime, za njih trojicu roditelji su dosad iskupili oko 18 €, a oni rade već šest mjeseci. Dakle, plaća im je 1 € mjesečno! Seosko pučanstvo očekuje mnogo posla u sušno doba. Morali bi se potruditi sagraditi školske učionice barem kao svoje kolibe, ali ako budu radili s ovakvim „žarom“, sigurno neće napraviti ništa. Ipak su nešto učinili. Napravili su tri učionice, ali kao prave „sojenice“. Na nekoliko kolaca postavili su primitivnu krovnu konstrukciju i pokrili je suhom travom. Eto, to su njihove učionice! Vidio sam ih svakakvih u Africi, ali mi se čini da nema jadnijih od ovih u Muzomboyi. Ipak je to korak naprijed jer se djeca neće pržiti na afričkom vrelom suncu kao dosad.