Do sela Ngombe gdje sam ostavio vozilo ima 18 kilometara. Trojica mladića s biciklima nam nose stvari. Mi ostali slijedit ćemo ih polako. Na dalekom jugu pojavljuju se crni oblaci. Sparno je. Bit će kiše. Što smo dalje išli prema sjeveru, oblaci su nam se sve više primicali. Kiša je iza nas i tutnje gromovi, a iznad nas je još uvijek vedro. Ulazimo u selo Ngombe, a kiša je samo stotinjak metara iza nas. Samo se na brzinu pozdravljamo s ljudima, stavismo stvari u vozilo i pljusak poče "kao da se nebo otvorilo". Uskočih u vozilo i samo mahnuh svima kroz staklo u znak doviđenja. Kad sam u vozilu, uvjek se nekako osjećam kao da sam kod kuće, ma gdje bio.

U Kabululu se zaustavismo na čas. Sve naše kršćanske žene su na okupu. Ne daju nam ići. Naime, znale su da ćemo ovuda proći u popodnevnim satima, pa su udruženim snagama spremile obilan objed. U svom siromaštvu one znaju biti vrlo velikodušne.

U Kimandu stigosmo pri zalasku sunca. Odmah pozvasmo starješinu kršćanske zajednice da mu kažemo da se žene ne trebaju mučiti za večeru jer smo prije sat i pol jeli u Kabululu. Bi malo zbunjen jer su žene i ovdje spremile večeru. U ovim krajevima ljudi su posvuda siromašni, ali dočekati goste sveta je dužnost. Zatražih samo vode da se okupam, jer sam cijeli dan bio na putu, što pješice, što u vozilu.

I dok vani rominja kiša, sjedimo u "župnoj kući" i pričamo s onim najodgovornijim iz kršćanske zajednice. Kažem, "župnoj kući", jer ovdje su sagradili jednu kućicu za svećenika. U jednoj manjoj sobi je krevet, naravno, afrički krevet, a druga soba služi kao dnevni boravak. Tu nam donesu hranu, a poslije jela tu razgovaramo s ljudima. Noću u ovoj sobi spavaju animator i vjeroučitelj koji me uvijek prate na putovanjima. Ova njihova ideja vrlo je dobra i na sljedećem susretu sa starješinama kršćanskih zajednica predložit ću da i drugi tako naprave kako ne bismo ometali ljude. Jer kad god dođemo u selo, jedna se obitelj mora iseliti da bi nama prepustili kuću. U većim selima, kad budemo gradili crkve, napravit ću malu kuću s cementom i pokriti je limom za naš boravak dok smo u selu. Posebno je to potrebno tamo gdje gradimo školu ili crkvu i gdje moramo ostati po više dana. Sutradan smo cijelo prijepodne radili na temeljima školske zgrade. U ranim popodnevnim satima stigosmo i Kimpangu.

 

 

Evo nas u Kimungu kod fra Ante jer je danas ovdje veliko slavlje. Krist Kralj je zaštitnik ove mlade župe, a stigao je i biskup Kalala da bi kandidatima podijelio sakrament svete potvrde, da bi blagoslovio vodovod i na kraju da bi posvetio novosagrađenu župnu crkvu. Iz Kamine su još stigli fra Pere, fra Filip, crni fratar fra Sadiki i naš redovnički poglavar fra Michel. Tu je još jedan mladi domaći svećenik i pet časnih sestara. Jučer popodne otišli smo svi na izvor koji se nalazi na na 6 kilometara iznad sela da bi smo zahvalili Bbgu za dar Vode i zazvali blagoslov Božji na sve one koji će tu vodu piti i upotrebljavati je u druge svrhe. Budući da voda pripada svima, s nama su pošli i predstavnici drugih vjerskih zajednica. U šumi, daleko od ljudi, lijep gorski izvor ograđen je i pretvoren u malo jezerce, postao je izvor života za 3.000 ljudi sela Kimungu. I kao što se zajednički radilo, danas su svi zajednički, svatko na svoj način, hvalili Boga zbog dara vode. Najprije su molili protestantski pastori, a na kraju je biskup Kalala blagoslovio izvor i pozvao sve ljude da i dalje u slozi zajednički rade. Nije mala stvar iskopati 6 kilometara dugi kanal dubok jedan metar. Cijevi je platila naša franjevačka zajednica. Isplatila se upornost fra Ante Kutleše. Sada u selu ima 8 mjesta na kojima ljudi piju čistu gorsku vodu. Sigurno će odsad biti manje crijevnih bolesti. Posebno su radosne žene jer neće više morati ići daleko po vodu za svaku priliku. Sada je voda tu, gotovo na kućnom pragu.

lako je kuća mala, jer još nema prave župne kuće, fra Ante se snašao i svima nam osigurao udobno prenoćište. U međuvremenu ljudi su stizali sa svih strana. Iz svih sela ove prostrane misije bio je barem netko. Neki su pješačili 150 kilometara da bi sudjelovali na otvaranju i posveti župne crkve. Čovjek bi zaključio da su se vrlo umorili, ali je nevjerojatno koliko su se radovali. Neki su tri dana bili na putu. Pa ipak se pjesma orila cijelu noć do četiri sata ujutro. I opet su nastavili danas cijelo prijepodne.

 

U 8 sati mi svećenici posjedali smo u kutove nove crkve da se kršćani ispovijede. U 9 sati sunce je dobro pripeklo kad smo u mimohodu krenuli kroz selo. Svaka je skupina pjevala svoje pjesme i tako se petnaest zborova iz 15 zajednica pretvorilo u jedan zbor koji je hvalio Boga. Svi se natječu tko će jače i tko će ljepše. Fra Ante je upozorio vjeroučitelja koji je vodio mimohod da ne ide previše daleko jer je vruće. Kad su prvi stigli do sredine sela, mimohod je pošao natrag prema crkvi. Ali vjeroučitelj u Pierru učinilo se to vrlo kratko, pa je opet okrenuo povorku prema drugoj strani dok nismo stigli do na kraj velikog sela. Crkva je vrlo lijepa. Kameni stupovi na svakih 4 metra dajuj joj neku čvrstinu, a metalna krovna konstrukcija vuče pogled prema nebu. Još nije uređen pod, tek je betoniran u grubo. Jedan će umjetnik, kome fra Ante pomogao da završi likovnu akademiju, naslikati u svetištu Posljednju večeru.

Provedosmo vise od četiri sata crkvi, a da se nismo oznojili jer je crkva vrlo visoka i zračna. Stotine ljudi bilo je na objedu i svatko se nasitio. Fra Ante je kupio kravu i desetak koza, a i kršćani su iz svakog sela donijeli nešto kao svoj doprinos ovom slavlju. U popodnevnim satima biskup se vratio u Kaminu zajedno s nekim svećenicima i časnim sestrama, a mi Hrvati i naš starješina Flamanac fra Michel ostadosmo još jednu noć u ugodnom razgovoru. Osvanu ponedjeljak i mi se vraćamo u Kaminu. Vozila su bila prepuna ljudi jer svi oni koji su došli pješice izdaleka sad su htjeli iskoristiti priliku i vratiti se vozilom.

Posjet selima koji sam obavio prošlog tjedna učinio je svoje. Zbog mnogih ugriza komaraca svladala me malarija čim sam stigao u Kaminu. Najbolji lijek je kinin, ali kad ga se uzima, zuji u ušima tako da sam. se osjećao kao na morskom zalu. Šumovi su prestali tek nakon jednog tjedna. (Nastavlja se)