RADOSNA VIJEST - br. 87
Kongo, 05.12.2013

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Muzomboyi

Dok se spremam posjetiti zajednice na sjeveru, muči me misao hoću li imati dovoljno goriva. Poslao sam jednoga mladića po gorivo u Kaminu, ali se još nije vratio. Druga mi je briga trava koja je u ovo vrijeme vrlo visoka. Ipak polazimo. Na jednom mjestu palo drvo preko puta. Dosta je debelo, a sjekira koju uvijek nosim u vozilu vrlo je tupa. Kažem animatoru: „Inkulturirat ćemo se!“ Naime, nitko ovdje i ne pokušava ukloniti s puta čak ni manje drvo. Jednostavno naprave „zaobilaznicu“, obiđu ga. Svi, i pješaci i biciklisti, skretat će u savanu i „zaobilaznicom“ ponovno se vratiti na glavni put. A drvo će ostati ležati nekoliko godina dok samo ne istrune. Tada se put ponovno „vraća“ gdje je nekada bio. Dakle vrlo praktično! Čemu uzalud trošiti snagu! Poslah animatora u travu da malo progaza i vidi može li vozilo slobodno proći. Posjekao je tek dva manja grma koji su smetali prolaz. Blizu sela nisu još očistili cestu od visoke trave. Poznajem tu svaki i najmanji kamen pa vozim polako „naslijepo“. Srećom, ovdje nema velikih rupa.

Večer sa skautima i školskom djecom

Pred nas su izišla školska djeca i skauti. U dvjema susjednim zajednicama imaju izviđače (skaute) pa su ih uz njihovu pomoć osnovali i u ovoj mladoj zajednici. Simpatično je kako su organizirali večernji program uz vatru. Najprije su kao i drugdje pjevali i plesali uz bubnjanje. Divio sam se trima malim djevojčicama koje sigurno nemaju više od tri godine, ali su cijelo vrijeme neumorno plesale po pravilnome ritmu. Kažu da u Africi djeca već u majčinoj utrobi nauče plesati!

Budući da su ove godine otvorili školu, imaju jednoga učitelja i jednu učiteljicu. Da bi nam pokazali koliko su napredovali za ovih nekoliko mjeseci, školska djeca su se izmjenjivala s pjevačima. Recitirala su sve što su naučila napamet na tri jezika: na francuskom, na swahili i na kiluba. Znaju i neke molitve na sva tri jezika. Zbilja su djeca naučila mnogo. Poslije 22 sata, završilo je „kazalište“ uz buran pljesak svih odraslih. Mladež i djeca odoše na spavanje, a ja ostadoh sa starijima. Osim vjerskih pitanja, pitaju me kako je u Europi. Mnoge obične stvari teže je objasniti nego rastumačiti vjerske istine. Najviše im je čudno to što u Europi nema manjokove pure. Zato jedan veli: „Ja bih u Europi umro od gladi!“ Drugi me pita: „Pa što vi onda jedete?“ Dok nabrajam jela s hrvatskoga jelovnika, oni bi htjeli znati što je što i kakvoga je okusa. Odgovaram protupitanjem: „Čujte! Mene ljudi u Europi pitaju kakvoga je okusa manjokova pura. Recite mi vi koji je jedete svaki dan, da im znadem odgovoriti.“ Oni se samo nasmijaše jer okus se ne opisuje, nego se kuša.

Među mladima u naselju Tshongwe

Subota je. Poslije svete mise u Muzomboyi odlazimo u Tshongwe jer ćemo večeras i tu imati misno slavlje. U naselju nađosmo mnogo mladih. Umorni, sjede ispod velikoga manga. To su pjevači iz Kaimpula. Pošli su jučer u 3 sat ujutro i stigli danas malo prije nas, oko 15 sati. Prešli su pješice oko 80 km da bi danas i sutra s domaćom mladeži pjevali i slavili Boga. Ima ih osamnaestero. Predložih starješini kršćana da domaći pođu u crkvu na ispovijed, a gosti neka se u međuvremenu okupaju i malo odmore, jer oni su se ispovjedili prošli tjedan kad sam bio kod njih. Kupanje ide dosta sporo. „Kupaonica“ je napravljena iza kuće od suhe visoke trave. Tek toliko da čovjeka ne mogu vidjeti dok se kupa. Jedno po jedno ulaze. Svakome se ponudi kanta vode i sapun, pa hajde, pljuskaj se!

Kapelica je vrlo lijepa. To je zavjetni dar Belgijanaca koji su radili na farmi goveda davne 1939. godine. Njih ne bijaše mnogo pa po sebi sagradiše i kapelicu. Sada je za nas pretijesna. Dok ispovijedam, svi drugi moraju biti vani, ali pred vratima ih napadaju pčele. Nastanile se negdje u potkrovlju. Danas je vrlo vruće. Premda su već kasni popodnevni sati, pčele su još uvijek živahne. Zato svijet bježi dalje u hladovinu. Nakon ispovijedi crkvica se napuni kao šipak zrnja. Svi se znoje, a najviše svirači raznih glazbala. U pjevanju se smjenjuju domaći pjevači i gosti. U ovoj gužvi i sparini bebe plaču. Majke im skidaju svu odjeću i u njih pušu pokušavajući ih malo rashladiti. Nekima očito ne uspijeva jer se djeca toliko deru kao da ih netko prži. Stoga ih majke iznose vani da ih svježi zrak rashladi. U toj gužvi krstio sam samo jednu bebu. Sedmero njih slijedilo je pouku za krštenje, ali smo zaključili da je bolje ostaviti ih za slijedeći pohod dok još malo bolje nauče vjeronauk.

Poslije svete mise u potpunom mraku ponudiše mi da se okupam. Kako ne bih prihvatio nakon ovolikoga znojenja u kapelici! Poslije večere sjedimo u mraku i čekamo da pjevači nalože vatru i da počne pjesma i ples. Ali njima se ne žuri. Uostalom, čemu žuriti? Stigoše tek u 21 sat. Kao i za vrijeme mise i ovdje pjevaju naizmjenice gosti pa domaći. Naselje „grmi“ od pjesme. Oko 23 sata neki primijetiše da drijemam, da mi se oči povremeno sklapaju pa mi vele: „Možete poći na spavanje. Ne možete čekati dok pjevači završe jer će oni još dugo pjevati zajedno.“

Ujutro kiša pada od zore pa do 8 sati. Rekoše mi da je veselje potrajalo dugo i da su mladi tek u 2,30 otišli na spavanje. Pravi disko! Svijet u Africi ustaje sa svitanjem. Ali jutros je kiša pomogla mladima da odspavaju još 2-3 sata, jer kad kiša pada, nitko ne izlazi iz kuće dok se ne zaustavi. Elementarna nepogoda!

Nakon što popijemo kavu odlazimo u susjedni Mushindji gdje ćemo u ovaj dan Gospodnji slaviti svetu misu. Mladi iz Kaimpulu bit će gosti na molitvi danas u nedjelju. Još će pjevati i večeras, a sutra rano ujutro krenut će pješice na daleki put. Pjevati i biti zajedno. To je život u Africi. Za to se isplati poći pješice na put dug 80 km i još toliko nazad.

Tiskaj    Pošalji