RADOSNA VIJEST - br. 86
Kongo, 20.11.2013

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Razgovor s protestantima i poganima

Da bih izbjegao kupanje u selu, okupah se u misiji, jer do Kabwe ima samo 16 km. Kao i obično, smjestiše nas u ured ravnatelja škole. Tu smo nekako najmirniji, a ako imamo razgovore, možemo zatvoriti prozor da nas nitko ne sluša.

Pozvaše nas do kuće seoskoga poglavice. Njegova žena spremila nam večeru. On nije naš kršćanin, ali mi tom večerom želi izraziti zahvalnost što pravimo školu u njegovu selu.

Nakon objeda sjedosmo vani u sjenicu gdje nam se pridružilo desetak ljudi. Govorio sam im da moraju biti ozbiljni na poslu. Svi moraju sudjelovati u skupljanju kamenja i u vađenju šljunka i pijeska iz rijeke kako bismo mogli dovršiti školu u selu. Iako među njima nema niti jednoga katolika, postavljaju mi i vjerska pitanja. Posebno ih zanima uskrsnuće i život poslije ovozemaljskoga života. Prema tradicionalnom vjerovanju, pokojnici i dalje žive u „selu mrtvih“. Zamišljaju to vrlo materijalistički. Život pokojnika odvija se po uzoru na ovozemaljski. Koji su na ovome svijetu bili dobri, uživaju mir, a zle bičuju. Pitaju me gdje su pokojnici sada. Kako će tamo biti sa ženidbom? Pitanje je to koje su nekada davno saduceji postavili Isusu. Poslužih se Isusovim odgovorom.

Posebno ih zanima pitanje korupcije u zemlji. Kongo je na neslavnom 6. mjestu na svijetu po korupciji. Kako se osloboditi toga zla? Velim im: „Vi ne možete spriječiti one gore u Kinshasi koji su na vlasti. Ali možete nešto učiniti u selu. Tko od vas ne krade i ne vara?“, pitam ih. Smiju se i uglas kažu da takvoga nema. Naime, oni smatraju da nije grijeh ukrasti, ako te ne uhvate. Premda su neki od njih kršteni u nekoj protestantskoj zajednici i čuli su za Božji zakon, oni se drže još uvijek poimanja starih da krađa nema neke velike veze s Bogom. Ako ukradeš, samo se čuvaj da te ne uhvate. Istina, da bi zaštitili tuđa dobra, stari su izmislili i ostavili budućim naraštajima poimanje da će grom udariti u svakoga tko ukrade nešto tuđe. Zato se i danas kaže za onoga koga je ubio grom, da je sigurno bio lopov. Ali kradući, ljudi su uvidjeli da grom neće baš svaki put pogoditi lopova pa se sve više usuđuju krasti.

Tako mi ova večer prođe uglavnom s nekatolicima. Silazeći prema školi dopratili su nas naši kršćani. Ostali smo i s njima još dugo u razgovoru. Pjevači nisu pjevali jer je rominjala kiša.

Muke s gorivom

Obilazak sela zahtjeva velike količine goriva. Prostranstva su ogromna, a putovi loši pa je potrošnja vrlo velika. Vozilo ima dva spremnika za gorivo pa kad ih napunim u Kamini kod fra Filipa mogu prijeći gotovo tisuću kilometara. Ali sada u kišno doba i potrošnja je još veća. Opazio sam da bih nekako mogao obići sve zajednice, ali nakon toga pred Uskrs morao bih poći u grad Kaminu pa bih mogao ostati bez goriva negdje na putu. Zato poslah jednog momka na biciklu k fra Filipu da mi u bidonu pošalje tridesetak litara goriva. Do Kamine ima 162 km. A što je to za ovdašnje mladiće! Mnogi idu s biciklom i puno dalje. Najbliža benzinska crpka nalazi se na udaljenosti od 600 km. Ali mi se snalazimo tako što fra Filip kupi tridesetak bačava pa se onda namirimo kad dođemo u Kaminu. Fra Filip je davno kupio gorivo, ali kako željeznica ne radi onako kako bi trebalo, gorivo je još uvijek na putu! Čekajući to svoje gorivo fra Filip kupuje pomalo kod domaćih trgovaca. Kod njih je gotovo duplo skuplje, a nikad ne znaš što će ti podvaliti. Nedavno je fra Ante umalo upropastio novo vozilo tim švercanim prljavim gorivom.

Mladić ode u Kaminu, a ja s animatorom Jean-Mariem u posjet selu Kaimpulu. Večer provedosmo s narodom uz vatru, dok su nas pjevači zabavljali. Oni se spremaju slijedeći tjedan ići u Tshongwe, a do tamo ima 80 km. Često se događa da jedna zajednica pozove pjevače iz druge zajednice da zajedno provedu jedan vikend. To je uredu jer se zajedno druže i jedni druge učvršćuju u vjeri. Jedino je zlo što gotovo nikad ne pozivaju susjede, nego one izdaleka, koji su udaljeni i preko 100 km. A nema nikakvog prijevoznog sredstva osim nogu. Tek poneki imaju bicikl. Razgovarao sam o tomu s mladima puno puta da se druže s onima koji su bliži, ali ne koristi. Ove sam uspio tek nagovoriti da ne vode djecu koja pjevaju u zboru, jer bi mogla skapati na putu.

Ujutro bijaše 35 vjernika za ispovijed, a u svetoj misi krstio sam sedam osoba i jedna bijaše za prvu svetu pričest. Zidari dovršavaju crkvu, ali da danas ne dangube zbog naše prisutnosti, poslao sam ih u susjednu Tshibambu gdje također dovršavamo crkvu. Međutim, ni tamo nisu radili jer se žene nisu bile dogovorile tko će donijeti vodu za miješanje žbuke.

Popodne prijeđosmo u Tshibambu. Odmah ih pozivam da uđemo u crkvu. Dobro su se „naoštrili“ za slavlje jer sam vjenčao jednog od glavnih u crkvenom zboru. Krstio sam tri odrasle osobe i dvoje djece, a za prvu svetu pričest bijaše ih sedmero. Iziđosmo iz crkve točno kad se mračilo. Brzo se raziđoše da bi nešto pojeli, a onda će ispred crkve biti pjesma i noćni ples. Vatru zapališe tek u 21,30 sati. Kako su samo „ludovali“. Nevjerojatni su ovi njihovi plesovi. Cijelo vrijeme skaču, previjaju se, a nikako da se umore. Čudesna je njihova izdržljivost. Poslije ponoći molimo ih da pođu na spavanje jer čim svane, svi ustaju da bi pošli u polje. Njima se baš nije žurilo otići. Ostali su pjevati i plesati još pola sata.

Zajednička jutarnja molitva u selu

U Kongu nema dovoljno svećenika da bi svakodnevno slavili svetu misu u svakoj zajednici. Ipak, svugdje se kršćani okupljaju na molitvu i to ne samo nedjeljom, nego i preko tjedna, da bi s Bogom započeli novi dan. U većini sela jutarnju molitvu mole vrlo rano, još za mraka. Tako rade katolici, a i druge protestantske zajednice i sekte. Između četiri i pet sati ujutro, selima se razliježe bubnjanje, lupanje i pjevanje. Svatko na svoj način slavi Boga. A njima se pridružuju i mnogobrojni pijevci. Ima tu neke ljepote. Bubnjevi, razni željezni predmeti, tamburice, sve se to sjedinjuje s ljudskim glasovima hvale i molitve Bogu. Nakon molitve svi idu u polje. U Tshibambi se kršćanima previše ne žuri. Probudilo nas je „zvono“, tj. lupanje željeznim predmetom o komad šine, tek kad se svanulo. Uđoh s prisutnima u crkvu. Ima ih dvadesetak. Svako selo ima svoj način molenja. Starješina zajednice moli Anđeo Gospodnji, zatim neke preporuke i čita Riječ Božju propisanu za dotični dan. Potom drži i propovijed. Zamislite, jedan laik propovijeda svaki dan kroz cijelu godinu! Pozorno ga slušam. Ono što govori, vrlo je pametno i poučno za ovaj svijet. Danas je ponovio misli iz moje sinoćnje propovijedi i dao praktične pouke za zajednicu. Otpjevaše i nekoliko pjesama. Vjera tih pojedinaca koji se žrtvuju svaki dan, drži zajednicu. Negdje ova zajednička jutarnja molitva traje 10 do 15 minuta, a u većim zajednicama i do pola sata. Ima sela u kojima većina kršćana započinje svagdanji posao zajedničkom molitvom, dok u drugim zajednicama na molitvu dođe tek nekoliko najrevnijih.

Tiskaj    Pošalji