RADOSNA VIJEST - br. 10
Salomonski otoci, 11.10.2007

Dašak vjetra s Pacifka

Dašak vjetra s Vrapčaka

Dragi prijatelji misija!
 
Prošlo je već dosta vremena od moga zadnjega javljanja. Želio sam poslati ovaj Dašak krajem kolovoza kako bi uistinu bio "s Pacifika" , no, s obzirom da sam već dva tjedna u Domovini, više je "Dašak vjetra s Vrapčaka" jer vam ga šaljem iz župe Malešnica, gdje provodim većinu svojih dana.
 
U ribolovu s Polinežanima
 
Želio bih s vama ipak podijeliti nekoliko događaja proteklih mjeseci, otkako sam se posljednji put javio. Ostavio sam vas u nedoumici, kako sam proslavio svoj rođendan. Naime, toga dana sam boravio na otoku Tulagi. Tamo su mi prvi susjedi, jedna adventistička obitelj koja je u dobrim odnosima sa svima nama koji dolazimo moliti u našu novoizgrađenu crkvu na vrhu brijega, upravo iznad njihove kuće. Čuvši od župljana da mi je rođendan, pozvali su me da taj dan provedem s njima. Tri brata su zajedno sa mnom, u dva mala drvena kanua, krenula u ribolov, kako bismo ulovili riba za proslavu. Ti trenuci bili su vrlo ugodni i lijepi jer sam s njima imao prigodu vidjeti kako to polinezijski ribari love ribu. Naime, svi su oni podrijetlom s otoka Tikopia koji je jedan od najudaljenijih salomonskih otoka. Stanovnici tog otoka su Polinežani. Već neko vrijeme veliki broj Tikopijaca stanuje na drugim otocima jer je njihov otok prenapučen. Toga su se dana odlučili na ribolov kopljem. Na željeznu dršku rastezljivom su gumom pričvrstili željeznu šipku koja služi kao koplje. Gumom se to koplje nategne te vješti ribari roneći po dnu prate kretanje riba. Kada pronađu prikladnu ribu, koplje se velikom brzinom ispušta te, kada su ribiči precizni, probija ribu koja je tako uhvaćena. Obično se na taj način love ribe koje se zadržavaju oko koraljnih grebena koji okružuju lagunu otoka. Noćni je ribolov još i zahtjevniji jer je onda potrebno jednom rukom vješto rukovati kopljem, a drugom rukom držati svjetiljku kako bi se vidjela riba. Noću riba spava pa ju je i lakše uloviti dok pluta.
Naravno da je večernje druženje uz ribu koju smo sami uhvatili bilo lijepo i da sam tom prigodom imao priliku čuti i zanimljive pjesme i na pjeve s tog udaljenog polinezijskog
otoka. Ne znam koliko vam mogu dočarati, ali takvi trenutci, upravo idilični, doprinose prekrasnom osjećaju povezanosti s ljudima, a što je tako važno za sve pacifičke otočane. Ono što je za nas gubitak vremena i na što smo gotovo zaboravili, tamo je temelj stvaranja odnosa među ljudima, obiteljima i plemenima. I u takvom zajedništvu vrijeme brže prolazi.
 
Poučavanje nekrštenih
 
Tijekom srpnja imao sam i je dan zanimljivi pastoralni pohod. Kao ishodište mi je poslužila naša zajednica u Koqi. Pričao sam vam da su Meki (Mihael) i Ilala (još nekršten) postali pravi apostoli katoličke vjere među pripadnicima svoga plemena. Upoznali su me s jednim od svoje braće, koji je izrazio želju da ga posjetim u njegovom selu, gdje će me predstaviti poglavicama i obiteljima te da im progovorim o kršćanskoj vjeri. Nitko od njih (a ima ih preko stotinu) nije kršten. S našim katehistom Williamom krenuli smo pješice u dubinu džungle otoka Guadalcanala. Veći dio puta prošli smo dobro, dok nas je pri kraju uhvatila i prava tropska kiša. I William i ostali koji su nas pratili, pomogli su mi da sretno stignem u selo Komureo. Tamo su nas već čekali okupljeni ljudi. Nakon što smo se odmorili, približili su se i poglavice u svojoj tradicionalnoj odjeći (kabilato) koja se nosi oko pojasa i njihove žene odjevene u haljine od trave. Nakon što su nas ponudili vodom i betelnutom, započeo je i naš razgovor. Nakon dva sata, kad sam dovršio objašnjavanje temelja katoličke vjere, započelo je vrijeme koje je za mene bilo jako važno. Poglavice su se povukle na stranu i raspravljale da li im se to sve uopće sviđa, tj. je li ovaj čudni bijelac rekao nešto smisleno. Prema onome što su mi rekli, bili su zadovoljni mojim posjetom. Ja sam im, pak, rekao da do studenog razmisle žele li da se vratim u njihovo selo i nastavim s kršćanskom poukom. Posjetio sam i druga okolna sela, a u svima su me primili vrlo lijepo. Olakotna je okolnost svakako to što smo svugdje najprije posjetili kuće poglavica.
 
Vjera povezuje sa Stvoriteljem
 
Nakon nekoliko dana provedenih u tim selima, koja se nalaze na obali rijeke Tina, bilo je vrijeme da krenem još dublje u džunglu. U selu Senge žive svega dvije obitelji: stari Apolonio i njegova žena Madalena te njihova kći Vera sa suprugom Josephom i njihovom djecom. Za Uskrs su svi oni, osim Apolonia, kršteni. Apolonio je kršten već ranije jer je podrijetlom s druge strane otoka. No, s vremenom je i on prestao ići u crkvu. Ponovno je krenuo kad je vidio da i cijela njegova obitelj želi moliti i živjati kršćanski. Da bi se stiglo do njihovog sela, potrebno je prijeći rijeku nekoliko puta koja je tih dana zbog kiše bila nabujala. Ono se nalazi u predivnom kanjonu u kojem rijeka mjestimice divlje, a mjestimice gotovo nepomično utire svoj put prema žalima toplog Tihog oceana. S njima smo proslavili i svetu misu, a tom prigodom sam i krizmao njihovog sina Clementa. On, naime, o Uskrsu nije bio s nama jer pohađa srednju školu na drugoj strani otoka. On je kršten u adventističkoj zajednici, ali je odlučio priključiti se Katoličkoj Crkvi. Nakon pripreme, koju je imao u školi, primljen je u puno zajedništvo Crkve. Tom prigodom, ispričali su mi i anegdotu.
Kad sam, naime, započeo pripremu za Madalenino krštenje, Apolonio još nije išao na molitvu. Nakon krštenja, kad sam nastavio svakoga tjedna pohađati ih u Koqi, jednog sam poslijepodneva stigao u selo te ih sve zvonom pozvao na molitvu. Madalena je bila u vrtu te je, iako dovršila posao, ostavila motiku i počela se pripremati za crkvu. Apolonio ju je pokušao obeshrabriti te joj je rekao: "Aha, rekao sam ti i ti nisi htjela slušati. Misliš da je moliti i biti kršćanin nešto lako. Teško je to, teško." Ona je, pak, odgovorila: "Neka, ali mi pomaže da budem povezanija s našim Stvoriteljem. I ti bi se mogao spremiti i ići sa mnom." I od tada je Apolonio ponovno krenuo u crkvu, dobro se ispovijedio te su od tada uistinu krasan primjer ostalima.
Teško mi je bilo napustiti te prekrasne krajeve u kojima sam spavao na podu, jeo divlji taro i močvarske trave, u kojima je sve djevičansko kao da je tek jučer stvoreno, a Božja se prisutnost gotovo dotiče u ljepoti prirode i dobroti ljudi. No, vjerujem da ću se ponovno tamo uputiti kako bih susreo te drage ljude.
Nažalost, ponovno sam ih susreo sredinom kolovoza, kada smo bili pogođeni smrću našeg šesnaestogodišnjeg katekumena Timothyja. Njega je u dva dana odnijela žuta groznica. Kad sam stigao u selo, gotovo ga nisam mogao prepoznati. Tijekom pogreba kiša je lijevala kao iz kabla. I svi smo mi zajedno plakali. U našem je plaču bilo žalosti, ali nije bilo beznađa i očaja. Svima sam zajedno rekao da nas je takvo zajedništVo u molitVi, u zajednici u kojoj je polovica članova kršteno tek o Uskrsu, ojačalo i učvrstilo.
 
Učestali potresi
 
Konačno, u bogosloviji smo dobili i novog gosta predavača. Na tri mjeseca se osoblju bogoslovije pridružio i slovenski sub rat lazarist dr. Drago Ocvirk, profesor na fakultetima u Ljubljani i Mariboru. No, uz njegov dolazak vezujem i nešto lošega. Ne, naravno zbog njega samoga. U 19,30 sati sjedili smo zajedno pijući čaj i kavu. Sve je u početku započelo kao redoviti manji potres, no koji se ubrzo pretvorio u pravi veliki potres, najjači kojega sam osjetio u svome životu. Stvari su počele padati, nestalo je struje, a mi smo, žureći i gotovo u panici, potražili put iz naše kuće. Na livadi, slušali smo potmulo lupanje iz dubine zemlje, dok su se stvari i dalje rušile. Srećom ubrzo je sve završilo. Potres od 6,7 stupnjeva po Richteru, ovaj je puta pogodio Guadalcanal. Srećom, tsunamija nije bilo. U potpunom je neredu ostala knjižnica, u kojoj su se sve police srušile. I naš veliki rezervoar za vodu pretrpio je štetu. Nakon velikog travanjskog potresa i tsunamija (8,1 stupanj), ovo je bio drugi veliki. I prošloga je tjedna istočnu provinciju Temotu pogodio potres od 6,9 stupnjeva. U sljedećih desetak dana, svakoga se dana treslo tlo. Šteta je bila nešto manja jer na drugoj strani otoka, gdje je bio epicentar, nema nikakvog naselja.
Potres je unio strah među žene naše Nadbiskupije koje su se tih dana nalazile na svom susretu u misijskoj postaji Visale. Njih oko 1.500 kampiralo je na obali mora, pa su, odmah nakon potresa, spas potražile u višim predjelima.
I, eto, nakon svega toga, dugog, sretno stigoh i u Lijepu Našu. Ovih ćemo se dana imati priliku susretati, a ja već sada mogu najaviti da ću 28. listopada u 18 sati imati svetu misu na Malešnici, na koju pozivam sve vas, dragi prijatelji misija. Tada ću se susresti i s kumovima djece - naših srednjoškolaca.
 
Ovogodišnji projekti
 
Za ovu godinu imam sljedeće velike potrebe koje preporučam svima vama:
 
1. PROGRAM ŠKOLARINA - najbolje je vrijeme da se sada prijavite, ukoliko i sljedeće godine želite biti uključeni u školovanje jednoga ili više srednjoškolaca. Kumstvo za cijelu školsku godinu iznosi 500 kuna.
2. GRADNJA MISI]SKE POSTAJE - do sada sam uspješno dovršio dvije, a u tijeku je i gradnja treće seoske kapele. No, pred namaje sada veliki posao: započeti gradnju misijske postaje naše župe Dobroga Pastira na prostoru Red Beacha, na obali Pacifika. Uz crkvu, potrebno je izgraditi i prostore za sve naše ostale aktivnosti. Nećemo moći puno toga napraviti bez vaše pomoći. Svi darovi, koje ću primiti za misije ove godine, bit će namijenjeni upravo za ovu nakanu.
3. Želja mi je da u dogledno vrijeme (za godinu ili dvije) s grupom mladih iz moje župe posjetim Hrvatsku. Za njih bi to bila prilika nešto naučiti i od nas, a istovremeno bi predstavili i svima nama bogatstvo folklora Salomonskih Otoka. Ovaj posjet bit će moguć jedino ukoliko pronađem dovoljno sponzora koji će biti voljni pokriti troškove putovanja naših mladih. Velik je to pothvat, ali sam siguran da je to nešto čime ćemo svi biti obogaćeni. Za detalje me slobodno kontraktirajte.
 
Od srca svima zahvaljujem i pozivam vas da se javite. 092 124 6668, gregurec@yahoo.com
 
p. Ivica Gregurec CM

Tiskaj    Pošalji