Iz dnevnika jednog misionara
DR Kongo - Fra Stojan Zrno
Put prema sjeveru
Udari kiša. Strašna! Brisači na vozilu jedva odolijevaju pljusku kiše koja pada. Cesta se pretvorila u rijeku te je nemoguće vidjeti rupe koje su često velike. Vozim polako da ne upropastim vozilo. Idemo u zajednice koje su na farmama goveda. Ma kakvi uvjeti bili, ipak nekako stignemo posvuda. U Mushindjiju je čudna neka bijela ilovača. Kad je mokra kao da u njoj ima ljepila. Jedva koračamo. Hodamo kao astronauti po Mjesecu. U selu ne nađosmo vjeroučitelja. Danas ga je zapalo čuvati krave. Vratio se tek poslije svete mise, kada je već pala noć. U kapelici nije bilo puno vjernika. Kiša je mnoge odvratila od svete mise. Nitko od onih izdaleka nije stigao. Prenoćit ću u vjeroučiteljevu krevetu. Ugodan je i dobar za ovdašnje prilike. Ali nesreća je što je vjeroučitelj niskoga rasta pa napravio krevet po svojoj mjeri. Za mene bijaše prekratak. Ujutro bijah umorniji nego sinoć. Nađoh neki željezni predmet da s njime skinem blato s cipela. Koliko muke!
Selo Tshongwe
Tshongwe je zajednica s kojom sam vrlo zadovoljan. Ima ih tridesetak koji se ispovijedaju. Čekamo neko vrijeme da dođu u naselje i oni koji stanuju daleko kod torova. Crkvica je i ovdje dosta malena pa smo se nabili kao sardine. Znoj curi svakome niz lice. Kako glasno pjevaju u ovoj maloj crkvici! Imamo osjećaj da će se zidovi srušiti koliko se tresu. U naselju postoji škola za Tshongwe i Mushindji. Bila je vlasništvo farmi, ali su odlučili prepustiti je državi. Svuda štednja! Jedan učitelj, naš vjernik, nije zadovoljan ovom promjenom. Radio je 30-tak godina u ovoj firmi kao učitelj. Uskoro bi mogao biti umirovljen, ali u državnoj školi neće dobiti ni otpremninu, a niti će kasnije primati mirovinu. To se zove socijalna pravda na afrički način!
Zajednica Muzomoya
Do Muzomoya ima 10 km. Ovu zajednicu osnovao sam prije dvije godine. Razumljivo je stoga da mnogo toga još ne ide kako bi trebalo i kako bih želio. Na ulazu u selo dočeka nas učiteljica sa školskom djecom. U rukama drže palmine grančice i cvijeće kao da dolazi, u najmanju ruku, Veliki poglavica ovoga kraja. Priredili mi doček gotovo kao Isusu u Jeruzalemu! U selu su otvorili školu i sami je prozvali katoličkom. Selo je maleno i nema izgleda za cjelovitu osnovnu školu, pa su zasad otvorili četiri razreda. Ne pitajući ni mene, kao župnika, a niti one u Kamini koji upravljaju katoličkim školama, svojevoljno su odlučili da škola bude katolička. Morao sam im dati mnogo savjeta kako bi trebali postupiti da škola bude priznata. Ako budu svojeglavo radili, nikada im škola neće biti priznata.
Čudnovato je stanovništvo ovoga sela. Ima ih odasvud. Zemlja je ovdje vrlo plodna, pa su ljudi nagrnuli ovamo sa svih strana da bi obrađivali zemlju. Ima ih koji su došli izdaleka i koji uopće ne znaju govoriti kiluba jezikom.
Ujutro slavimo svetu misu. Bili su napravili kapelicu, ali im se srušila jer nisu znali zidati. Zato su natkrili mali dio, tek toliko da nas sunce ne peče. Dok su stanovali u poljima, svatko je sebi spleo kućicu od pruća i malo zalijepio blatom. Kad su se grupirali u selo, hoće praviti kuće-kolibe od nepečenih glinenih blokova kao i u drugim selima, ali još nemaju iskustva u zidanju. Morali smo ih poučavati kako će zidati kuće, a onda i školu, da im se ne sruše. U zajednici imaju dobar zbor, s obzirom na ovo malo selo i malu zajednicu.
Prvi boravak u školi
Primičemo se selu Kabwe. Ulazimo u veliki pljusak koji nas prati sve do sela. Kao i obično, prvo ćemo svratiti vjeroučitelju koji stanuje usred sela. Dođe i starješina kršćana. Čim nas pozdravi i zaželi nam dobrodošlicu, veli: „Idemo u školu, tamo smo spremili za vas.“ Škola se nalazi izvan sela. Ovih dana privodimo kraju radove na prvoj školskoj zgradi s tri učionice, te s ravnateljevim uredom i zbornicom. Iako sve još nije potpuno gotovo, lijepo su spremili za nas u uredu. Odmah do škole napravili smo i kapelicu od tvrdog građevinskog materijala. Pokrili smo je, ali unutra ima još posla. U čast ovih radova seoski nas je poglavica pozvao na večeru kako bi mi zahvalio što u njegovu selu pravimo školu. Na kraju nam donese i bocu prepečenice, lutuku. Kasnije nam u školski ured dođoše ravnatelj katoličke škole, vjeroučitelj, starješina kršćana i tajnik seoskog poglavice koji je ujedno i tajnik katoličke zajednice. Budući da je do kasno padala kiša, pjevači se nisu spremili, tako da nije bilo onog uobičajenog pjevanja i bubnjanja uz vatru. Mogli smo lijepo u tišini pričati s ovim vodećim kršćanima o vjerskom životu zajednice.
Na mlađima svijet ostaje
Osjećamo da u zajednici treba polako uvoditi promjene s novim mlađim snagama. Vjeroučitelj se približava šezdesetoj godini života, često pobolijeva, pa u zadnje vrijeme ima manje krštenja. On radi zdušno ovaj posao već tridesetak godina i misli da može još. Ne bih ga smio povrijediti jer je učinio mnogo dobra za zajednicu. Starješina kršćana je još stariji. Primiče se sedamdesetoj. Savjetovali smo im da nije dobro ako misle da samo oni mogu dobro voditi zajednicu. Oni kao iskusni ljudi i kršćani trebali bi mlađima pokazati put kako voditi zajednicu, jer na mlađima svijet ostaje.
Tiskaj 