Zagreb, 05.09.2013

Razgovor sa s. Samuelom Šimunović, misionarkom u DR Kongu

Bogat plod gorušičina zrna

Možete li nam reći kojoj družbi sestara pripadate, kada je ona stigla u Kongo i koliko vas tamo ima?

Pripadam zajednici Školskih sestara franjevki Krista Kralja, provincije Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Splitu. Naše prve dvije sestre misionarke s. Erika Dadić i s. Romana Baković stigle su u Kongo 13. rujna 1974. godine. Nekoliko mjeseci poslije njih došla je i s. Blaženka Barun. Nakon njih stigle su s. Mislava Prkić i s. Mirabilis Višić. S njom je bila s. Većenega Damjanić koja se vratila i sada radi u Hrvatskoj. Potom su stigle s. Mirjam Penić i s. Ivka Piplović. Bile su ovdje i s. Maria Angela Todorić i s. Ivana Džimbeg, koje su se također vratile te nastavljaju svoj rad u Hrvatskoj. Ja sam osma, za sada najmlađa sestra misionarka naše Družbe u Kongu. Došla sam 2007. godine. Nama sestrama iz Hrvatske pridružile su se i brojne sestre Kongoanke.

Budući da je vaša družba u Kongu od 1974. godine, sljedeće godine slavite 40-godišnjicu misijskoga djelovanja u toj zemlji?

Tako je, Bogu hvala. Sljedeće godine slavimo 40 godina neprekidnoga djelovanja, što znači da sestre nakon odlaska u Kongo nikad nisu prekidale svoju prisutnost u toj misiji. Tijekom ratova koji su se tamo vodili, brojne su se redovničke zajednice vratile odnosno prekinule svoj boravak na neko vrijeme, a mi smo ostale neprekidno s narodom Konga dijeleći njegovu sudbinu.

Kako to da ste se odlučile za Kongo?

Mi nismo tipična misijska družba, ali ako netko ima misijsko zvanje odnosno ako je osjetio taj Božji poziv, to družba nikada nije sprječavala. Naša Kongregacija je međunarodnoga karaktera tako da imamo sestre različitih provincija u Južnoj Americi (Argentini, Urugvaju, Paragvaju), Sjevernoj Americi i Europi (Italiji, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji te Hrvatskoj). Prve sestre koje su išle u Argentinu išle su upravo iz Hrvatske i Slovenije i to je bilo, možemo reći, naše prvo misijsko područje. Isto tako naše sestre prisutne su i u Egiptu, a to je uz DR Kongo druga afrička zemlja u kojoj djeluju naše sestre.

Sazrijevanje misijskoga poziva

Kako ste se Vi odlučili za misije?

Mislim da se gorušičino zrno zvanja rodi tijekom mladenačkih dana i to zrno u nama zrije i raste do konačne odluke. Tako je i kod mene želja za životom u misijskim zemljama nastala davno još u osnovnoj školi. Iz te želje za misijskim zvanjem rodila se i želja za redovničkim zvanjem. Kad sam se odlučivala za redovničku zajednicu, vjerovala sam da će, ako je moje misijsko zvanje uistinu Božji poziv, a ne samo jedna djetinja avantura, doći vrijeme kad ću ga moći ostvariti; ako je to samo prolazna želja, bit ću redovnica tu, u Hrvatskoj. Tako mogu reći da se iz moga misijskoga poziva rodio redovnički poziv. Gorušičino zrno je raslo do konačne odluke u našoj zajednici kada sam zamolila i dobila dopuštenje naših poglavarica da se pridružim sestrama u Kongu.

Prije šest godina otišli ste u misije i pretpostavljam da su vam još svježa sjećanja na Vaš prvi susret s Afrikom?

Kad sam došla, rekla sam si 'to je to, ostvarenje moje davne želje, tu sam gdje moram biti'. Znala sam da dolazim u bijedu i siromaštvo, ali na to se čovjek ne može nikada dovoljno pripremiti. Nema te dokumentarne emisije niti priče nekoga misionara ili knjige koja vas može pripremiti na tu realnost koju ovdje susretnete. Često se zapitam, kada vidim tu bijedu života: Bože moj, zar se danas, u 2013. godini, može tako živjeti? Osjetim revolt u sebi na tu situaciju. Na tu bijedu se čovjek ne može priviknuti, iako ju mora prihvatiti kao realnost i pokušati pronaći smisao te reći sebi 'evo ja sam tu, i u ovim okolnostima moram svjedočiti Božju ljubav'. U Afriku, srećom, nisam otišla s nekim velikim idejama da ću promijeniti svijet, već samo da ću dolje živjeti i raditi svoj posao što bih, uostalom, radila i ovdje u Hrvatskoj, jer živi se isti život samo u drugim okolnostima. Imala sam sreću što sam došla u zajednicu koja već dugo godina tamo živi i radi. Sestre koje su započele misiju imale su puno teže iskustvo, jer su počele iz ničega, dok sam se ja samo uključila i nastavila djelovati u jednoj dobro utemeljenoj zajednici.

Možete li nam malo približiti državu u kojoj se nalazite i ljude među kojima djelujete?

Kongo je bila belgijska kolonija. Kada se kaže kolonija, ne misli se samo na jezik, već su ostale i državne strukture bivše kolonijalne vlasti. U ljudima je ostao taj povijesni trag. To danas bitno obilježava narod kao takav i njihovo shvaćanje bijeloga čovjeka, vlastite povijesti i vrjednovanja sebe. Godine 1960. DR Kongo postaje samostalna država. Zemlja obiluje mineralnim rudnim bogatstvima – zlatom (područje gdje se mi nalazimo poznato je po velikim nalazištima zlata), koltanom (koristi se u izradi mobitela i računalne tehnologije), dijamantima i bakrom. Taj koltan uzrok je niza ratnih sukoba u DR Kongu. Najmanje koristi od svega ima domaći narod. On postaje sve siromašniji i siromašniji i živi u sve težim uvjetima, i to u njima stvara još veću ogorčenost. Ogorčenost nastaje i u nama koji živimo s tim narodom, koji sve to svakodnevno gledamo i, nažalost, još više smo upućeni u tu crnu stranu njihova bogatstva nego običan domaći čovjek. Naravno da je kod školovanoga čovjeka taj revolt jači, jer ima više informacija. Grad Bukavu u istočnom dijelu DR Konga, gdje mi živimo i djelujemo, prenapučen je izbjeglicama iz okolnih područja, ljudima koji su morali napustiti svoje domove u strahu za vlastiti život. Sve to utječe i još više pogoršava i onako teške uvjete života u samom gradu Bukavu.

Molim Vas, kažite nam nešto o događanjima u Crkvi u DR Kongu. Nedavno je bila proslava jednoga jubileja?

Godine 2006. slavili smo 100 godina evangelizacije DR Konga. Radi se o mladoj Crkvi, ali dosta živaoj i aktivnoj. Crkva je uvijek bila uz narod, što se najviše osjetilo tijekom proteklih ratnih zbivanja. Dokaz tome su brojni svećenici i biskupi mučenici. Biskup Mucehiro ubijen je okružen ljudima, stanovnicima grada. U mjesecu listopadu redovito se slavi spomen na naša tri biskupa mučenika. Kod ljudi se osjeća ta bliskost Crkve i naroda tako da uistinu možemo reći kako je Crkva na istoku Konga jedna velika obitelj. U proslavi svete mise osjeća se životna radost i zahvalnost Bogu za dar života, također i u njihovim pjesmama koje su bogate teološkim smislom i uvijek nadahnute evanđeljem. Kad cijela crkva pjeva, a vi ste dio toga, morate osjetiti blizinu Duha Božjega, i zajedništvo sa svim ostalim članovima crkvene zajednice.

Može jedna poruka za čitatelje Radosne vijesti?

Prvenstveno preporučam u molitvu sve nas misionare, gdjegod da jesmo. Svatko je za sebe najveća misija. Srce svakoga od nas jest jedna misijska zemlja i prije svega moramo biti misionari u vlastitom srcu i u njega donijeti istinu evanđelja i Božju ljubav, a zatim ju, primjerom vlastitoga života, prenijeti drugima. Tamo gdje jesmo, tu je naša misija, bila to Afrika ili Hrvatska.

Razgovarao Saša Ričković