Iz dnevnika jednog misionara
DR Kongo - Fra Stojan Zrno
Uzorna zajednica – Kishinde
Slijedeća postaja je selo Kishinde gdje imamo treću po veličini zajednicu. U njoj se uvijek nešto događa. Ima mnogo kršćana svih dobi i to čini zajednicu jakom. Malo nas je pometala kiša, ali sad nam baš mnogo i ne smeta. Prije pola godine pokrili smo prilično veliku kapelicu. Zato možemo „prkositi“ i najjačoj kiši. Većina kršćana ispovjedila se navečer, a dvadesetak njih ujutro prije svete mise. Navečer mi bijaše mučno boriti se s komarcima koje osjetih u kolibi. Zato prije spavanja moradoh izvoditi „ceremonije“ spremajući krevet. Trebalo je razapeti mrežicu protiv komaraca, ali je teško naći nešto za što je objesiti. Odgovor je jednostavan: Za što bilo! Treba biti dosjetljiv i snaći se.
Za vrijeme svete mise skladno su pjevala dva zbora. Krstio sam tri odrasle osobe i devetero djece. Četiri para sklopila su crkveni brak. Bijaše ih 62 za svetu pričest. Uvjeren sam da će ih uskoro biti više od 80.
Poslije mnogo radosti, velike brige
Misionar je onaj koji neprestano sije Božju riječ pa bilo zgodno ili nezgodno vrijeme. On stalno traži načina da Božja poruka prodre u ljudska srca i da se u njima nastani. Nekada to ide tako dobro, da misionara drži „u oblacima“. Međutim, ima i drugačijih trenutaka kada sve učini, ali opet ne ide kako bi želio. Ipak mora biti svjestan da je Bog onaj koji daje urod. Kada će to biti, to samo On zna. Zato misionar mora ustrajno sijati pa taman zrno palo i na kamenito tlo. S takvim mislima u duši obilazim sela.
Problemi s vjeroučiteljem
Nakon posjeta zajednicama u Kimandi i u Kishindeu u kojima se sve odvija onako kako čovjek samo poželjeti može, put nas vodi 80 km prema jugu. U mislima su mi uvijek nekakve zle slutnje, jer je rijedak slučaj da budem oduševljen za vrijeme posjeta tim zajednicama. Prvo ćemo u Tshibambu. U ovoj zajednici kao da su zaspali. Ne miču se ni na bolje ni na gore. Zajednicu vode dva starca. Vjeroučitelj obrađuje zemlju dosta daleko od sela pa nema vremena poučavati katekumene. Osim toga ima i jednu drugu manu: Draga mu čašica! Često ga nađemo „pod gasom“. Kad razgovaram s nekim ljudima koji mole u katoličkoj zajednici, a još nisu kršteni, kažu mi da su spremni slijediti pouku i krstiti se, ali ih vjeroučitelj ne želi poučavati. Kad to prenesem vjeroučitelju, on se tuži da ih poziva, ali oni odbijaju. Istina je sigurno na strani ovih budućih katekumena. Zato smo danas odlučili vjeroučitelju dati za pomoćnika jednoga mladića kojega će polako uvesti u posao kako bi ga ovaj kasnije posve zamijenio. Ovaj mladić je pismen i zborovođa je, a najviše katekumena može doći iz pjevačkoga zbora. U njemu vidim budući pomak nabolje.
Problemi oko škole
Što se tiče škole, stanje je još gore. Iz Tshibambe i Kaimpulu moglo bi biti preko 400 đaka u školi, a sada ih ima samo 25, u šest razreda! Tuže se na seoskoga poglavicu. I on je došao ujutro pozdraviti me. Poče se hvaliti što je sve učinio za selo. Škola im je državna, ali, kaže, da će tražiti da je preuzmu katolici. Jedan vrlo pričljivi čovjek, koga su postavili za „glasnogovornika“ roditeljâ, unio je nered. Pričao je svijetu da sam mu ja obećao uvesti katoličku školu. Na početku školske godine uvjerio je ljude da ove godine ne trebaju upisivati djecu u školu, kako bi državna škola propala, a onda će dobiti katoličku. Ljudi su ga poslušali. Zato je sada tako malo đaka u školi. A ja sam mu samo rekao da ja ne bih imao ništa protiv, ali da oni trebaju napisati molbu u kojoj traže katoličku školu a ministarstvo će o tome odlučivati za pola godine.
Sveta misa i ispovijed u Kaimpulu
U susjednom selu Kaimpulu, koje je udaljeno samo 1,5 km, stanje je nešto bolje. Čim dođosmo, selo se strča k nama. Popodnevni su sati pa su se gotovo svi vratili iz polja. Budući da će sveta ispovijed i misa dugo trajati, pa bismo mogli i u noć ući, odmah ih pozvah u crkvu. A i kiša prijeti. Crni oblaci se nadvili. Puše jak vjetar kao glasnik skorog pljuska. Čim prve velike kapi počeše lupati po limenom krovu, svi - katolici i nekatolici - potražiše sklonište u crkvi. Mnogo je i djece koju je teško umiriti. Kakav pljusak! Kiša je padala oko sat i pol. Kad prestade padati, dođoše i drugi koji su bili ostali kod kuća. Ispovijed je trajala nešto više od sat vremena. Za vrijeme svete mise krstio sam dvije bebe. Primijetio sam da je na misi bilo mnogo drugih koji ne mole u našoj zajednici. Završismo, kad se već smračilo. Žene su tek nakon svete mise otišle spremiti nam večeru. Donesoše jelo tek u 21 sat. I pjevači su zbog kiše kasnili. Obično sviraju, pjevaju i plešu do 22 sata, a večeras tek dođoše u to vrijeme pred našu kolibu. Drva su pokisla pa se nismo mogli dobro ogrijati u svježoj noći poslije kiše. Cijelo vrijeme mučili su se da rasplamsaju vatru, ali nije išlo. Ali su zato cijelo dvorište dobro osvijetlili grudom tamjana.
Tamjan i lov na termite
Tamjana ima jako puno u šumi i u savani. Jedan grumen, velik kao šaka, može gorjeti oko dva sata i dobro osvjetljivati svuda uokolo kao kakva dobra, velika baklja. Tamjan je posebno koristan u lovljenju termita. Oni su, otprilike, veliki kao pčele i vrlo su hranjivi bjelančevinama. Zato ih jako vole jesti. Roje se krajem studenoga i početkom prosinca kada noću izlazi mjesec. Čim mjesečina obasja zemlju, oni polete prema svjetlu. Ljudi ih „prevare“ na taj način što iskopaju rupu pored termitnjaka, u njoj zapale tamjan, a termiti umjesto da polete visoko u zrak, uđu u rupu i ljudi ih pohvataju u vreće ili u neke posude. Narod se tuži da je ove godine manje termita nego obično. Za vrijeme lova na divlje životinje ljudi također osjećaju da je životinja sve manje.
Kršćani s druge strane rijeke
Dok sjedimo vani u svježoj noći, primače mi se jedan kršćanin koji nije iz ove zajednice. On je iz Kaumpunga, s druge strane rijeke Lwembe. Kaže da ih ima mnogo koji zajedno mole, ali nemaju svećenika. Selo se nalazi na području fra Antine misije, ali s druge strane nema puta. Ima nekoliko rječica koje treba pregaziti i 25 km pješice. Kaže da je s ove strane mnogo bliže, 7 do 8 kilometara. Obećah mu da ću u vezi s tim razgovarati s fra Antom.
Tiskaj 