S Isusom na odmor
Uvijek budimo za jedno, za Isusa
Na prvim biblijskim stranicama zapažamo da Stvoritelj svega stvorenoga sedmi dan „počinu od svega djela svoga“ (Post 2, 3). Novi zavjet na više mjesta opisuje kako se Isus povlačio na samotno mjesto, u osamu. Bili su to trenutci molitve i razgovora s nebeskim Ocem, ali i vrijeme predaha, odmora od dnevne vreve: liječenja, propovijedanja, slušanja ljudskih vapaja... Te Isusove geste ujedno su poziv na nasljedovanje. Isus žarko preporučuje svojim učenicima, kao i svima nama, da se vratimo k sebi, da zaronimo u dubinu vlastita srca i duše, živaca i osjećaja, da vratimo izgubljeni mir te da usklađenih životnih žica, skladno i prikladno – istim glasom damo hvalu i slavu Bogu, Stvoritelju svega.
U evanđelju čitamo kako je Isus slao svoje učenike, po dvojicu, da izgone zloduhe, liječe, propovijedaju obraćenje (Mk 6, 7 – 13). Nakon obavljena zadatka učenici se radosno vraćaju i izvješćuju svoga Učitelja o svemu onomu što su „činili i naučavali“. Isus ih poziva: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6, 30 – 31).
Isusov „hajdete“ zapravo je „dođite“, poziva ih k sebi. Znade Isus kako iscrpljuje rad za duše. Izvana to ne izgleda fizički naporno, ali to djelovanje jako iscrpljuje i dušu i tijelo. Duhovno trošenje i davanje iziskuje golemu energiju. Da bi se moglo davati, potrebno je punjenje. A gdje bi se Kristov poslanik mogao napojiti duhovnom snagom, nego uza samog Učitelja. Krist je izvor snage za sve one koji u ime njegovo djeluju. Stoga ovaj zov upućen apostolima ozbiljan je poziv svima onima koji u ime Isusovo obilaze sela i gradove naučavajući Kristov nauk i propovijedajući obraćenje.
Kao što je čovjeku prijeko potrebno udisanje čista zraka, unošenje u organizam potrebne hrane i tekućine, tako mu je potreban i predah, svakodnevno spavanje i počinak, redovit odmor. Isus, darovatelj života, i to života u izobilju (Iv 10, 10), dobro zna da svaki čovjekov uzdah i dah traži i predah. To više što se Isus poput dobre majke brine za svoje učenike i poziva ih k sebi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28).
Poći u osamu i otpočinuti malo, poziv je, dakle, svakomu čovjeku, onda, sada i vazda. Lijek je to protiv stresa, napetosti i svake živčanosti, osobito one „pregorjelosti“ u modernu svijetu zvane „burnt out“, koja rađa raznim frustracijama i depresijama. Zasigurno to osjećamo svuda oko sebe. Kako onda ne poslušati odlučan Isusov zov!?
Ne bi bilo dobro junačiti se i misliti da je odmor nešto suvišno, gubljenje vremena. Slobodni smo i tako misliti. No, odmor i predah, osobito onaj u osami uz Isusa, uvijek će biti i ostati prijeka potreba, lijek i pomoć. To više što je čovjek sa svojim živcima sličan žičanu glazbalu s nekoliko žica koje daju skladan zvuk tek nakon što se usklade u tišini.
Ovih ljetnih dana očekujemo naše misionare i misionarke koji će stići u domovinu na svoj zasluženi odmor. Bit će to velikim dijelom vrijeme za posjete, susrete, zdravstvene preglede, za duhovne vježbe... Mnogi će se od nas s njima susresti ili će do nas doprijeti barem njihov glas.
Otvorimo svoje uši i srce, počujmo što nam imaju reći o svom djelovanju, naukovanju i propovijedanju. Oni se, poput apostola, nakon obavljena posla vraćaju kući, okupljaju se oko svoga Učitelja, da ih odmori, obnovi, osnaži i ponovno pošalje na novi zadatak. Podržimo ih srcem i dušom u tom evanđeoskom žaru, osobito u ovoj 'Godini vjere', jer oni, poput apostola, i u naše ime idu i rod donose. Budućnost toga roda ovisi i o nama, o našoj potpori i molitvi. Budimo s njima, budimo zajedno. I uvijek budimo za jedno, za Isusa.
Don Ivan Štironja
Tiskaj 