Kongo, 03.05.2013

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Bolničar koji nema posla

Dođe i seoski bolničar koga poznajem još iz Kimpange. Ovdje je već nekoliko godina i radi u bijednim uvjetima. Dispanzer mu je mala seoska koliba. Večeras je malo „pod gasom“. To mu je navada. Kao bolničar dobar je dok ne popije. Ali popije i često i mnogo. Priča kako je od državnog zdravstva imao priliku dobiti pomoć u građevinskom materijalu za izgradnju pravog dispanzera uz uvjet da svijet dadne svoj doprinos radom, ali nisu htjeli raditi. Zaprvo, ovi ljudi i ne vide neke koristi od dispanzera. U selu imaju dvije sekte koje „liječe“ molitvom. Sav svijet ide k njima. Tako je bolničar ostao bez posla. Iako njegovu dispanzeru gravitira oko 5.000 ljudi, ni danas nitko nije bio bolestan! Tako je već odavno. Danima mu nitko ne dolazi. Ovdje se osjeća nepotrebnim i sprema se otići. Priča slučaj što se dogodio prije nekoliko dana. Neki roditelji doveli mu bolesno dijete. Bolničar za svoje usluge i lijekove tražio 1.200 franaka (oko 2€). Roditelji rekli da nemaju novaca i odnijeli dijete pastoru neke sekte da ga „izliječi“ molitvom. Pastor im uzeo velikoga pijevca, nekoliko svijeća za te svoje ceremonije i još nekih stvarčica. Platili su dvostruko više nego što je bolničar tražio. A dijete umrlo. Nekada ti „molitelji“ traže čak i kozu za svoje „usluge“ i još ponešto. Kad dijete umre, nađe se novca za sve. Tada počnu raditi i „proroci“ i vrač da bi se pronašlo tko je „ubio“ dijete. Jer dijete nije moglo umrijeti samo onako, samo od sebe! Kad ima smrtni slučaj, rijetko se stvar sredi u selu pa seoski poglavar izvrši „transfer“ i pošalje ih u Kalundwe da Veliki Poglavica i njegov vrač točno utvrde tko je ubio dijete. Naravno, svakome će trebati platiti. Kad se sve zbroji i oduzme, onda troškovi za žalovanje i za „anketu“ tko je „ubio“ dijete stoje barem 50 puta više nego što bolničar traži za lijekove. Ali ovi ljudi ne poznaju i ne priznaju tu matematiku!

U toj priči o svačemu ponešto prođe i ponoć. Tek u 00,30h otiđosmo na spavanje. Iz sela još uvijek dopire žamor, jer kad je mjesečina, a ne pada kiša, ne gleda se na sat.

Ujutro mala zajednica se okupi ispred kapelice. Ne znaš što je skromnije, kapelica ili zajednica koja u njoj moli. U ovom selu zajednica je odavna, ali nikako da krene naprijed. Nema mladih jer su srednjoškolci otišli u školu u grad Kaniamu. Ravnatelj seoske škole i jedan učitelj predvode pjevanje, ali je to bilo više natezanje nego pjevanje.

Po kiši do sumba Lwayu

Podne je. Spremamo se poći pješice preko rijeke Lwayu. Vjeroučitelj i jedan mladić iz Lwaya došli su biciklima da nam povezu stvari. Tu je s biciklom i mlada žena Odette, supruga starješine kršćana iz Lwaya. Došla je s malom Emilianom bolničaru jer je dijete bolesno. Kaže da već petnaestak dana gotovo niša ne jede. U polju živi jedan priučeni bolničar koji je bio nekoliko mjeseci na kursu za bolničare. Sam kupuje lijekove i liječi ljude koji mu dođu u polje, a usput se bavi i zemljoradnjom. Istina, nema nikakvih instrumenata za ispitivanje bolesti, ali liječi onako „napamet“. Svijet ima u njega više povjerenja nego u bolničara u selu, jer ima više lijekova nego ovaj u dispanzeru. Gospođa Odette će poći s nama. Usput i ona može ponijeti na prtljažniku bicikla ponešto od naših stvari. Čim me ugleda, mala Emiliana traži bombon.

Kako se udaljujemo od sela, iza nas nebo postaje sve crnje. U daljini već pada kiša. Zato žurimo dugim koracima, ali kiša je brža i stiže nas na rijeci Lwayu. Za tren veliki pljusak sruči se na nas. Gazim rijeku ne skidajući ni odjeću ni obuću. Ta i tako je sve mokro. Na pola puta između sela Ngombe i Sumba Lwayu ima nekoliko koliba. Ljudi obrađuju zemlju i tu stanuju. Pozivaju nas da se kod njih sklonimo od kiše. Velim im da to nema smisla jer smo mokri pa bismo još mogli navući prehladu. Kiša nas prati sve do sela. Donesoše odmah toplu vodu za kupanje i naložiše vatru.

Posljednja želja, bombon

U 17 sati zazvoni „crkveno zvono“, tj. netko udara komadom željeza po komadu obješene šine. Stari Donat poziva svijet na molitvu. Tako čine svaki dan kad se vrate iz polja. Lijep običaj! Večer nam prođe uz veliku, ugodnu vatru. Dođe i vrlo mladi seoski poglavar. Poziva nas u kuću „na priču“. Nedavno se „zašefio“ pa nas časti palminim vinom.

U ranim jutarnjim satima opet pada kiša. Oko 4 sata poče curiti na me u krevetu. Probudi se i William. Povlačimo krevet u drugi kut gdje je krovna slama gušća i gdje ne curi. Nastavismo ležati čekajući svanuće. U 5 sati vjeroučitelj nas zove: „Mala Emiliana će umrijeti!“ Brzo se obukosmo i preko puta ulazimo u kuću starješine kršćana. Sav svijet se već bio iskupio i zbio u jednu sobu. Emilianina teta sjedi na podu i u krilu drži djevojčicu. Njezina majka doziva je plačućim glasom, a Emiliana se grči govoreći da je boli trbuh i glava. Kad mene ugleda, zajauka: „Tata, mpeko bonbon!“ – „Oče, daj mi bombon!“ To je posljednje što je izgovorila na ovome svijetu. U džepu uvijek nosimo po nekoliko bombona radi ovakvih malenih, da bih ih mogao obradovati. Pružih jedan Emiliani koja ga čvrsto stisnu u šaci. Držala ga je nekoliko minuta, a onda joj ruka klonu i bombon pade na zemlju. Poslaše jednoga momka u selo Ngombe da hitno pozove bolničara. Djevojčica se mučila dvadesetak minuta. Odjednom tijelo postade posve hladno. Oči ukočeno zastaše. Izdahnu na rukama svoje tete. U kući nasta plač i kukanje: „Jooo, jooo...“ Najgore je majci Odetti. Prošle godine umrlo joj je još jedno dijete od 10 mjeseci. Kad se malo isplakaše, vjeroučitelj William koji je po majci s njima u rodu, pozva ih da se pomolimo. Reče: „Mi smo kršćani. Vjerujemo u Isusa Krista koji uvijek živi. Izmolimo žalosna otajstva krunice.“ Nakon krunice pozvah ih da ponesu mrtvo tijelo u kapalicu. Odmah, još za mraka, slavit ćemo svetu Misu da na vrijeme završimo. Uskoro će rodbina u susjednim selima saznati da je Emiliana umrla pa će svi požuriti na žalost. Nismo ni završili sveto misno slavlje, a već su neki stigli iz sela Ngombe gdje smo jučer bili.

Vratiše tijelo u kuću i položiše ga na pod, na prostirku od trske, a uz tijelo „poravnile“ majka i nekoliko žena najbliže rodbine. Otac i svi ostali muškarci sjede vani. Oni koji izdaleka dolaze na žalost, cijelim putem plaču vrlo glasno da svatko čuje da su u žalosti. Kad dođu do kuće, nikoga ispred kuće ne pozdravljaju, nego plačući i jaučući ulaze u kuću i nastave tako 5-6 minuta. Onda se ušute i izraze sućut majci i ostalim ženama uz nju. Sve se to obavlja vrlo povišenim glasom, gotovo galamom, da se što dalje čuje. Zatim izlaze vani, izražavaju sućut ocu, a onda pozdravljaju i ostale rukujući se sa svima. Muškarci ostaju sjediti vani, a žene ponovno ulaze u kuću još tugovati s majkom. Neke odlaze iza kuće gdje su okupljene sve susjede, jer treba spremiti ručak za sve okupljene. Tako će to trajati još nekoliko dana.

Poslije 10 sati pozvaše mene i Williama na objed jer znaju da mi uskoro trebamo nastaviti put u drugo selo. Neki mladići spremaju motike, lopate i mačete. Ići će kopati grob. Odlučili su je pokopati danas u popodnevnim satima. Oni ostadoše spremajući se za pogreb, a mi postupismo prema Isusovoj riječi: „Pusti mrtve da pokapaju mrtve, a ti idi i navještaj kraljevstvo Božje!“ (LK 9,60).