Sarajevo, 03.05.2013

Razgovor s misionarkom s. Emanuelom Škarica

Iskustvo Božje ljubavi

 S. Emanuela Škarica rođena je 1960. godine u mjestu Šćipe, župa Uzdol kod Prozora u Bosni i Hercegovini. Dok je još išla u osnovnu školu, s 13 godina, ušla je u samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Zagrebu gdje je 1978. godine položila prve zavjete, a 1983. i doživotne. I prije odlaska u samostan imala je žarku želju postati misionarkom. U molbi za doživotne zavjete napisala je da bi željela ići u misije i tamo raditi kao medicinska sestra. Poglavari su razumjeli i prihvatili njezinu želju te su je poslali u Rim na učenje jezika i pohađanje medicinske škole. Nakon četiri godine, iz Rima odlazi u portugalski glavni grad Lisabon gdje godinu dana uči portugalski jezik kako bi se pripravila za djelovanje u afričkoj zemlji Gvineji Bisau koja je bila portugalska kolonija. Tako je 1989. otišla u Gvineju Bisau gdje je ostala do listopada 1994. Nakon toga vratila se u domovinu i nastavila studij na Teološkom institutu u Zagrebu te preuzela brigu za formaciju kandidatica u svojoj redovničkoj zajednici gdje je djelovala šest godina. Potom su je poglavari poslali u Hrvatsku katoličku misiju Sindelfingen, u Njemačku, gdje je ostala do 2005., kada ju je provincijalna glavarica premjestila u Sarajevo, gdje joj je povjerena služba u Tajništvu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koju i sada vrši.

1. Sestro Emanuela, prije nego što progovorite o svomu misijskom djelovanju, možete li kratko predstaviti svoju redovničku zajednicu?

Družba sestara Klanjateljica Krvi Kristove osnovana je 1834. godine u Acutu (Italija). Povijest Družbe započinje s njezinom utemeljiteljicom sv. Marijom De Mattias (rođena 1805.; preminula 1866.; proglašena blaženom 1950. i svetom 18. 5. 2003. godine u Rimu). Prije dva stoljeća ona je pošla u veliku avanturu i ostvarivanje Božjega djela koje je proizašlo iz njezine duboke kontemplacije i uranjanja u otajstvo Krvi raspetoga Krista. Kontemplacija i klanjanje cijeni našega spasenja ponijele su je tisućama duša, s nakanom da im pokaže vrijednost i moć te Krvi, dajući sve svoje snage u radu na promicanju dostojanstva osobe.

Karizma Družbe jest trajno se u životu i djelovanju klanjati raspetom i uskrslom Kristu i na taj način sudjelovati u Njegovu djelu otkupljenja pomažući bližnjima, posebno siromašnim djevojčicama i ženama.

Nakon II. vatikanskog koncila u Družbi se sve veći naglasak stavlja na misionarsko djelovanje. Pomalo se napuštaju tradicionalna djela apostolata (velike škole i razni instituti) a nastoji se dati prednost djelovanju među siromasima i onima do kojih još uvijek nije stigao navještaj Evanđelja. Tako sestre Klanjateljice djeluju u nekim misijskim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike gdje na poseban način, uz navještenje Evanđelja, rade na promicanju dostojanstva žene, zaštiti djece i siromaha svake vrste.

Družba Klanjateljica Krvi Kristove broji oko 1700 članica, prisutnih na svim kontinentima. Organizirana je u kontinentalna područja, regije, osnutke i misije. Generalna uprava Družbe nalazi se u Rimu (www.asc.pcn.net). Uprava Regije Zagreb nalazi se u Zagrebu te obuhvaća zajednice u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji i Italiji (www.klanjateljice.hr).

2. Što Vas je potaknulo da odete u misije, gdje bi bio početak Vašega misionarskog poziva? Ima li još koja Vaša sestra u misijama?

Zahvalna sam Bogu što sam rođena u katoličkoj obitelji gdje se molilo, redovito išlo na Misu nedjeljom, postilo, činilo dobra djela, te posebno gajio osjećaj za siromahe premda smo i sami živjeli skromno i siromašno. Mislim da je Isus prvi put pokucao na vrata moga dječjeg srca po jednom časopisu koji mi je došao u ruke negdje u drugom razredu osnovne škole. U tom časopisu, ne sjećam se kako se zvao, naišla sam na jednu fotografiju i mali člančić o jednoj mladoj časnoj sestri koja je otišla u misije i radila kao medicinska sestra. Ja sam taj člančić s fotografijom izrezala iz novina i u svom malom molitveniku godinama sa sobom nosala i molila Boga da i ja jednom postanem misionarka. Duboko sam uvjerena da osoba koja jednom susretne Krista ne može „šutjeti i mirovati“. Tako sam i sama poželjela da me Krist cijelu uključi u svoje djelo otkupljenja, da budem kanal Božanske ljubavi po njegovoj prolivenoj Krvi. Bogu sam zahvalna za taj poziv.

Ono što me je najviše potaknulo da idem u misije jest iskustvo Božje ljubavi. Ta ljubav me pokretala da budem misionarka u Africi i pokreće me danas ovdje u Sarajevu. Mnoge sestre Družbe kojoj pripadam djeluju u različitim misijskim zemljama, a među njima je samo jedna Hrvatica rodom iz Kopanica kod Orašja, s. Milka Marković, koja djeluje u Mozambiku. U meni živi želja da ponovno pođem u misije. Uvjerena sam da će se to, kada za to dođe vrijeme i bude Božja volja, ponovno ostvariti.

3. Možete li nešto reći o zemlji i ljudima među kojima ste djelovali?

Gvineja Bisau je država u zapadnoj Africi na obali Atlantskog oceana. Od 1963. do 1974. vođen je rat za neovisnost, a poslije odlaska Portugalaca oslobodilački pokret zadržao je politički monopol sve do 1980. godine. Nakon toga bile su česte smjene vlasti i državni udari. To je jedna od najsiromašnijih zemalja Afrike i svijeta koja ima samo oko milijun i pol stanovnika. Poljoprivreda je glavna gospodarska grana, a izvozi se kešu orah i kikiriki. U zemlji se govori preko trideset domorodačkih jezika, dok je kriolo jezik nacionalni, a portugalski službeni jezik te države.

Ljudi vrlo rado prihvaćaju kršćanstvo, barem što se tiče vanjske manifestacije, ali nerado napuštaju svoje običaje koji su često u suprotnosti s kršćanskim učenjem. Rado dolaze na sv. Misu, molitvu krunice i procesije. 

4. Na koje ste poteškoće najčešće nailazili u misijama?

Budući da sam ponajviše radila kao medicinska sestra i porodilja, najčešće sam se družila sa ženskim svijetom. Mislim da je u afričkom svijetu žena i majka najugroženija kategorija ljudi. Žena je ona koja se mora brinuti za muža, za potomstvo, za hranu, odjeću itd. Budući da muškarac može imati, i ima, više žena, muž se često ponaša kao gazda kojemu su žene sluškinje. U misijama nema radnog vremena pa smo često po noći i po nikakvim putovima odlazile u zabačena mjesta po neku trudnicu ili smo morali prelaziti rukavce Atlantskog oceana s običnim čamčićem kojim su upravljala djeca… U takvim slučajevima čovjek se iskreno pokaje i preda Bogu dušu, i svoju i te dotične trudnice. Često je nedostajalo lijekova i odjeće pa sam znala i neki od odijevnih predmeta skinuti sa sebe i zamotati novorođenče koje se porodilo negdje usput kuda smo prolazili.

Proživljavajući sve to, čovjek shvati kako je malo potrebno za život i da si bogat samo utoliko ukoliko si drugima bio od pomoći. Od svega mi je bilo najteže kada sam nailazila na slučajeve gdje djeca umiru od gladi i kada im više organizam nije mogao primati hranu, a nisam imala drugih sredstava da im pomognem da se oporave.

5. Ima li svećeničkih i redovničkih zvanja?

Gvineja Bisau, kao i svaka druga afrička zemlja, obiluje zvanjima. Ondje djeluju razne redovničke zajednice, pa tako domaći sinovi i kćeri odlaze u razne redove, a i dijecezansko sjemenište obiluje zvanjima. Oni nemaju problema s brojem zvanja nego s financiranjem za njihovo školovanje i odgoj.

Imajući u vidu obitelji i okruženje u kojima djeca rastu i način njihova življenja i razmišljanja, postoje poteškoće kod izbora onih koji će biti primljeni u sjemenište ili u kuće formacije. Osim toga, redovito je odlazak u jednu takvu ustanovu ujedno i put u bolje uvjete življenja. Zvanja najčešće dolaze iz muslimanskih ili animističkih obitelji čija su djeca krštena pa bi postali ministranti, a potom pomagali u misiji ili bili katehisti.

6. Što Vam je posebno ostalo u sjećanju i što biste, kao misionarka, poručili našim čitateljima?

Puno je toga ostalo u dobroj uspomeni. Kao posebno iskustvo istaknula bih to što su gotovo svi koji su kršteni, kasnije željeli biti katehisti. Kad sam pripremala djecu i odrasle za sakramente prve pričesti ili krizme, uvijek sam imala dragovoljaca koji su željeli dati svoje svjedočanstvo i pomoći drugima da se oduševe za Isusa. Svaki od njih želio je ići s misionarom ili sam imati jednu skupinu i predavati im vjeronauk. To me je zadivilo. Pa to je nova evangelizacija na koju smo svi pozvani: misionarskim žarom podijeliti iskustvo vjere s drugima. Mislim da bismo u ovoj Godini vjere i mi mogli učiti od tih mladih kršćana iz Afrike te biti revni navjestitelji uskrsloga Krista!

To bi ujedno bila i moja poruka svima nama u ovoj Godini vjere: radosno i oduševljeno živjeti i naviještati svima Krista uskrsloga. Za kraj evo jedne priče: Jedan je misionar u Africi već na početku svoje službe otišao poglavici sela, gdje je bilo središte župe i donio mu na dar Bibliju. Poglavica je uzeo u ruke Bibliju, pogledao je sa svih strana, znatiželjno okrenuo nekoliko stranica i vratio je misionaru govoreći: „Ja ne znam čitati; ne znamo što nam govore ovi znakovi, ali mi ćemo promatrati tvoj život; mi ćemo tebe čitati“. Njemu je misionar bio – Biblija!