U selu Ngombe ostavljamo vozilo i upućujemo se pješice do Sumba Lwayo. Lijepa šetnja od sat i pol vremena po dosta čistom i ravnom putu. Jedino kad stignemo na pola puta, na rijeku Lwayo, treba se skinuti i gaziti vodu do pojasa. Ova malo selo posve je „naše“, to jest katoličko. Zapravo tih desetak-dvanaest obitelji članovi su jedne šire obitelji i svi se drže zajedno u svemu, pa i u vjeri i molitvi. Šef sela, starac Donat, ujedno je i starješina kršćanske zajednice. Iako su u selu postavili i vjeroučitelja, Donat pripravlja sam sve one koji će primiti sakramente.

 

Krstio sam vjeroučiteljevu ženu i njezino dijete kao i još jednu mlađu ženu. Dok je vjeroučiteljeva žena bila poganka, nisu se mogli vjenčati, pa su danas sklopili crkveni brak. Nedjelja je. Popodne nisam htio nikamo putovati. Ostadoh u Sumba Lwayu odmarati se i razgovarati s ljudima u sjeni velikog stabla, a neki momci su tu pored nas satima igrali karte.

 

 

Jutros rano popismo kavu i odmah se uputismo prema selu Kabombwe. Treba pješačiti malo više od dva sata. Kad je fra Pero bio na odmoru, donio mi je mjerač kilometara za pješake. Evo prilike da ga isprobam. Od Sumba Lwayo do Kabombwa ima točno 10 kilometara i 800 metara. Putovanje teče bez napora je oblačno i vjetrovito. Ovo je naš drugi pohod ovom selu. Ovdje imaju dva sela: Sumba Maibwe i Kabombwe. Zato imaju i dva šefa.

 

Ponešto se promijenilo od našega zadnjeg pohoda. U selo je stigao mlin i upravo danas proradio. Dosad su jeli samo manjokovu puru, a odsada će biti „gospoda“, to jest moći će jesti i puru od kukuruza. Zemlja je ovdje vrlo plodna i proizvode mnogo kukuruza. Dosad su ga prevozili na biciklima ili na glavi do sela Ngombe i tu sve prodavali. Sada će i oni moći jesti kukuruznu puru koja je i ukusnija i hranjivija od manjokove. Osim mlina ima i promjena jednog šefa. Stari se razbolio, oduzela mu se jedna strana pa jedva hoda šepajući sa štapom. Proglasili ga nesposobnim za daljnje obavljanje ovog posla, pa su postavili drugoga. I škola je počela raditi. Prošlih godina radila je svakako i nikako, i na kraju se ugasila kao i u još nekim selima. Pitam djecu da li idu u školu. Svi u jedan glas potvrdiše. Mislio sam da je ponovno proradila državna škola. Navečer mi dođoše na razgovor oba šefa i kažu da imaju „katoličku“ školu. Začudih se jer me kao župnika nitko nije ni pitao, a niti obavijestio. Zapravo, oba šefa tražila su od mene prije nekoliko mjeseci da im ja „dovedem“ katoličku školu u selo. Napisao sam im iz Kimpange pismo u kojemu sam im lijepo rastumačio da je za katoličke škole odgovoran koordinator iz Kamine kojega je postavio biskup. Nemoguće je u selo uvesti jednu novu školu, ako već postoji neka, makar samo na papiru, osim ako je selo toliko veliko da ima dovoljno djece za dvije škole. Ipak postoji jedna mogućnost da dobiju katoličku školu, ako svi roditelji i šefovi sela pismeno zatraže da žele katoličku školu. Zato sam ih potakao da to učine jer državna više ne radi. Umjesto da tako urade, oni čekali da ja dođem u selo, a sami se organizirali i počeli „katoličku školu“. Ali kako? Nemaju učitelja, ali ima nekih koji su išli u srednju učiteljsku školu, pa odustali ili propali i sad žive u selu. „Pokupili“ dakle te propale đake da im budu nastavnici, a nijedan nema diplome. Čak su između sebe izabrali i „ravnatelja“, ali ni on nije završio srednju učiteljsku, nego odustao već u drugom razredu. I eto ga, sad ravnatelj! Sjetih se jednoga iz mog rodnog sela koji je prije trideset i više godina pravio diplome i izdao ih više nego sveučilište u Mostaru! Kako bi nam dobro došao taj čovjek ovdje u Africi. Ali već je umro, pokoj mu duši!

 

 

Ovo je dosta veliko selo, ali je crkvena zajednica tek u začetku. Starješina kršćana kršten je davne 1940. godine kao mladić. Oženio se prvi put i nije imao djece. Zato se nije htio vjenčati s tom nerotkinjom. Nju potjerao pa se oženio drugom. Ova mu rodila "samo" troje djece, kako sam kaže, te ni s njom nije bio zadovoljan. Pod starije dane oženio se trećom, mnogo mlađom. Nju smo danas krstili i sklopili su crkveni brak. Ova mu je rodila još četvero djece. Eto, i on dobio priliku da se ispovjedi i pričesti nakon više od 60 godina. Krstio se vjeroučitelj i njegova žena i njihovo petero djece. To je već nešto! Ako u početku u jednoj zajednici ima barem nekoliko njih koji se pričešćuju kad svećenik dođe u selo, onda ima nade. Zajednici se pridružio i jedan čovjek srednje dobi. Priča mi da je lani teško obolio. Otišao vraču. Taj mu dao neko lijepo rezbareno drvo – „štafetu“, rekao mu da to zapne iznad kućnih ulaznih vrata i kada ozdravi da ponese to drvo, zatim jednu veliku svotu novca, nekoliko kokoša i još drugih darova i da mu to donese u Kaniamu, grad udaljen oko 120 km, gdje vrač živi. Ne smije skidati to drvo dok ne ozdravi. Vidio čovjek da mu se zdravlje ne popravlja, nego postaje svaki dan i gore, pa odlučio prijeći u jednu sektu gdje će ga molitvom liječiti „proroci iscjelitelji“. Molio u toj sekti neko vrijeme, ali mu nije pomoglo. Poslije se javili neki iz druge sekte da će ga izliječiti molitvom, pa prešao k njima. Kad je jadni čovjek vidio da ni to ne pomaže, otišao u bolnicu u Kaniamu i liječnici ga ozdravili. Sad potpuno zdrav došao katolicima i veli da su ga i vrač i sekte varali. Sad se želi krstiti i biti katolik. Otišao sam s njim blagosloviti mu kuću. Niti žena niti brojna djeca ne znaju ama baš ništa moliti. Dao sam im katekizam i molitvenik, jer čovjek zna čitati, i rekao im da svaki dan pokušavaju moliti zajedno. Pri polasku čovjek me još upita: „A što ću s drvetom?“ „Kakvim drvetom?“, pitam ga. „Onim od vrača“, veli. „Daj ga meni, ako te je strah.“ Čovjek iščupa iznad vrata rezbareno drvo dugo tridesetak cm. Kad mi ga dade, odahnu duboko. Kao da mu je težak kamen pao sa srca. Jadnik, čuvao ga tako cijelu godinu dana bojeći se vračeva prokletstva ako ga skine.

 

Svašta je moguće susresti u zajednicama gdje svećenik nije dolazio više od 15 godina. U selu ima i jedan mladi čovjek koji je došao iz fra Antine misije. Nedavno se oženio i nastanio se u obližnjem zaseoku. Zna svirati, a podučen je u katoličkoj vjeri. Kaže da će se uskoro posve nastaniti u Kabombweu. Mogao bi voditi pjevanje i pomoći zajednici, jer oni nemaju zbora. Danas su s nama ovdje pjevači iz Sumba Lwayo koji su došli samo zato da sveta misa ne bude bez pjesme. Ovih šest sela najzanemareniji je dio moje misije. Ni u jednom selu nema čak ni kapelica od blata, pokrivena slamom. U četiri sela kapelice su od palminih grana, napravljene na brzinu, tek toliko da se može reći da ima mjesto za molitvu. U dva sela slavili smo sv. misu u školi. (Nastavlja se)